Zenica Online – novosti i price iz Zenice

Teta Fatma

Piše: Mediha Selimović

Svako od nas najvjerovatnije ima neku osobu koju poznaje ili je poznavao od djetinjstva, a da nije roditelj, tetka, baka ili neki drugi član porodice. Jednostavno neku osobu koja je bila tu i koja se podrazumijevala kao dio cjeline kojoj si pripadao.

Ja sam imala svoju teta Fatmu.

Bila je Šehalić-ka, rođena i odrasla u čarsiji, njenog amidžu je (mislim) Mirsad spomenuo pod inicijalima u jednom svom postu. Poslije rata je završila krojački zanat i bila je šnajderica, tačnije muški šnajder. Voljela je svoj zanat i imala je smisla za isti. Kad mislim na teta Fatmu, to ne ide bez singerice i male zelene štokrle na kojoj je sjedila dok je nogama pokretala mašinu (meni taj dio ličio na rešetku), a desnom rukom neki kolut sa strane sa remenom zgotivajući razne kreacije od štofa. Osim njene djece i ja sam joj dugo, dugo bila model.
Teta Fatma se mlada, krajem 50-tih godina udala u Tetovo i postala Šišić-ka. Ne znam tačno odkud ja u toj priči, ali znam da su moji roditelji kad su tek došli stanovali skoro pa u istom dvorištu sa porodicama Šišić. Proširenjem Željezare mnoge te kuće su srušene i otkupljene, tako da je nestalo i tog zajedničkog dvorišta sa kanatama i kaldrmom i svi su se po vlastitoj želji i mogućnostima nastanili negdje drugo.

I eto, desilo se tako da moje roditelje i Fatminu porodicu poslije dijeli nekih pet kuća. Nismo bili u istoj avliji, ali smo opet bili komšije.

Fatma je bila jako inteligentna žena i imala je neobičan smisao za humor. Morao si je dobro poznavati da shvatiš šta je upravo rekla. Dovodilo je to i do mnogih zabuna kojima smo se smijali. Kad kažem mi, mislim na njeno troje djece i mene. Imam ja neke rodbine po svijetu, ali nisam im ni mukajet… nek’ su živi i zdravi, znam da ih ima, kao što i oni znaju da mene ima, ali nisu se pretrgli dajući mi osjećaj da im je to drago, posebno onda kad mi je to najviše trebalo.

Teta Fatma mi nije bila tetka, strina, dajdžinca… ali je bila i ostala mnogo više od toga. Znam da je njoj uvijek bilo drago što me ima.

Kad sam bila beba prozvala me Nanalićka Stani Pani i tako me zvala do svog zadnjeg dana. To je bio njen pozdrav, kad god sam joj ušla u kuću uzviknula je:

Hajde, bujrum, Nanalićka Stani Pani!

Da me ubijete ja ne znam šta to znači, ali se nikada nisam pobunila, čak mi je i godilo. Bila sam zrela žena i dolazila sa djetetom, ali kao Nanalićka.

Inače, to je bio njen hoby dragim osobama izvrtati imena. Svako njeno dijete je takođe imalo, čak po nekoliko imena na koja su se odzivali. Kćerku koja ima jako lijepo, pa i moderno ime, zvala je curo Hajro, starijeg sina Doktor Kva Nrkumha, a mlađeg ili Edalo ili Debelo. Važno je napomenuti da je mlađi sin bio tanak k’o grisini i da je Debelo bilo nešto čemu ni u snu nije nalikovao. Moj brat je bio Badije i zaista svi su se odazivali na te prozivke. Najmlađi sin je, pošto je bio mršav i sitan, bio model za haljinice koje je šila djevojčicama. Dok sam tako lješkarila na njenoj sećiji sa njenom djecom, a ona šila za svojom singericom, čula sam je kako kaže: Debelo, hodi! Pogledam oko sebe, vidim da sam ja najdeblja na sećiji, ustanem i stanem pred nju. Ona podigne glavu i zakoceni se od smijeha. Jedva je izgovorila: Šta ćeš ti tu?

- Pa jesli li rekla debelo?
- Hahahahahaha…., pa opet Hahahahahaha…
- Nisam mislila na tebe, nego na Edala.
- Kako na njega, vidi da se skoro osušio?
- Hahahahaha… pa baš zbog toga.

Bila sam tad negdje u pubertetu, pa se taman malo popunila i mislila sam da mi je dala novi naziv. Bez ljutnje sam ustala i prišla kao Debelo, ne znajući da tu titulu ima njen mršavi sin.
Jednom su joj sjedile neke žene, a ona vidjela kroz prozor da kćerka ulazi u kuću i rekne: Evo i Hajre!
Kćerka ušla, pozdravila gošće i otišla u svoju sobu. Jedna žena je priupitala: Pa ti reče da ide Hajra, a Hajre nikad …

Znala je tako poslati sina u granap i reći mu: Hajd’ na brzinu mi donesi jednu horozaniju. Dijete ode i zatraži od prodavačica horozaniju, a tete beknu u njega ko krave u šarena vrata.
- Šta ti je to?
- Pa horozanija, rekla mama.
- Haj’ ti pitaj mamu šta je rekla.
On se vrati, ljut, kipti od bijesa, jer je znao da je to jedan od njenih izuma, ali nije skontao šta da se izvuče iz nelagodne situacije.
Mama mu je objasnila da je trebao kupiti pileću supu u kesici sa nasllikanim horozom na prednjoj strani.
Meni to i dan danas horozanija. Kad djeca uđu u kuću poslije škole, pogledala bi i rekla: I, jel’ te ko šta pijetao?
To je bila izvedenica od pitao, pa pit’o ( kao ikavski ), a pito je u ikavici pijetao i eto tako je nastalo pitanje. Kažem, trebalo je poprilično mašte i poznavanja njenog neobičnog smisla za humor da znaš šta je rekla.

Fatma je kako rekoh bila šnajderica, tradicionalna bosanska žena sa divnim, mirnim i naravnim mužem. Slagali su se i harmonizirali. Ona je obavezno na svojim bluzama koje su i ljeti i zimi bile kratkih rukava imala broš, svejedno da li je u kući ili je negjde pošla. Na jednoj ruci je imala prsten košpu, a na drugoj takodje prsten koji je imao kamen i išao malo u visinu. Njena kuća je bila domaćinska, nije bolovala od modernih stvari, čak šta više sa svojom dozom humora ih je prezirala i nije ulagala u mrtvi kapital, poput namještaja. Kod nje je bilo orijentalno i ugodno. Ogromna drvena sećija sa jastucima i uskim ručnim uštirkanim radovima po cijeloj dužini jastuka. Bosanski ćilim, stolić, šporet i singerica u ćošku. Jedna vitrina sa TV i to je bila dnevna soba. Meni je to bio praznik za oči, posebno zimi kad je pucketala vatra, a sa šporeta se širili mirisi punjenih paprika, sagan dolmi, sarmi, graha, bosanskog lonca, raznih pita, a po ćoškovima su se krčkali kompoti ili sutlije, nekad tikva stambolka…

Razvijala je na sofri i to munjevitom brzinom. Dok bi ona zalila pitu i stavila je u rernu da se peče, njen muž bi već istresao bošču, očistio i prebrisao sofru i za tren oka bi opet bilo kao da nije ništa ni radila.

Meni je prvo umro otac, a onda majka. Tog dana kad me mama zadnji put pogledala i kad sam joj stavila ruke pod glavu, rekla sam mom malom bratu da ide po teta Fatmu. Dotrčala je zajedno sa svojim mužem i mojim bratom i nježno me odvojila od majke. Našla je bijeli čaršav i pokrila je. Nas je poslala u drugu sobu.
Obavijestila je komšije i rodbinu. Mi smo skamenjeno sjedili u drugoj sobi. Kad se kuća napunila i kad je bila sigurna da nećemo biti sami, otišla je svojoj kući.
Vratila se sa dvije velike tepsije pite i tjerala nas da jedemo. Čula sam je kako kaže:
- Bogami sam mislila da ova djeca poslije svega što su prošla neće biti u stanju suzu pustiti, ali opet plaču. Mislila sam da su sve već isplakali.

Godio mi je njen glas. Sutradan je došla ta famozna rodbina da se obavi sahrana. Znali su da je taj čin neminovan i samo čekali da im se za to javi. Za njih olakšanje. Neke sestre moje majke nisu čak u tim zadnjim i najgorim trenucima ni htjele doći, govoreći kako ne mogu podnijeti tu sliku. Komšije poput teta Fatme i njenog muža, a i mnogih ostalih su podnosile tu ružnu sliku, iako nisu imali obavezu da je gledaju.

I eto, kako to biva, poslije dženaze svi su otišli svojim kućama. Nisu nam navraćali, nisu se sekirali, živjeli su svoje živote. Njihova briga je bila da im se ne uvalimo, jer su tipovali na to da ćemo postati socijalni slučajevi. Jedan od njih se čak usudio i da nam to kaže.

Komšije su vjerovale u nas i nikada niko od njih nije pomislio da ćemo biti socijalni slučajevi, a teta Fatma najmanje.

Nije ona to pokazivala, niti je imala velike riječi. Da misli na mene znala sam kad bi me sačekala na svojoj kapiji kad idem iz škole da mi u ruku ubaci sahan pite poklopljen drugim žućkastim sahanom. Vruće, tek iz rerne. Na brzinu bi mi to tutnula u šake i rekla:
- Deder, pojedi s bratom dok je vruće.

Poslije mamine smrti mi je za rođendan sašila haljinu, od bordo samt-pliša. Istu i meni i njenoj kćerki. Često bih je zatekla kako sjedi pored prozora i ispunjava ukrštene riječi. Orbis joj je bio glavna zanimacija kad ima vremena. Nekad bih sjela pored nje, pa bi zajedno ispunjavale ukrštenice uspravno i vodoravno.

Kad sam se udavala moje svatove su dočekale komšije. Ni jednog jedinog člana rodbine. Komšije su svatovima poželjeli dobrodošlicu i otvorili im vrata. Teta Fatma je bila u kući i u njoj je i ostala kad sam izašla iz nje. Da zatvori vrata. U normalnim situacijama kćerke isprate roditelji, mene su komšije. U meni je bilo nekoliko veselica, koje ipak nisu spriječile drhtanje i suze, gledajući moj komšiluk koji stoji u špaliru i plače. Da nije bilo moje bijele haljine, teško bi ko mogao pomisliti da se radi o nekom veselom događaju. A ja iz principa nisam htjela tek tako da se udam. Zahtjevala sam da se po mene dođe kao da su roditelji tu i da me se isto tako izvede iz kuće.

I tako pratila je mene teta Fatma i dalje u životu. Moju kćerku i svoju unuku je dok su se igrale zajedno zvala Kanticom i Lopaticom i one se tako između sebe vabe i danas. Moja kćerka joj se obraćala kao i njene unuke sa: Nano!

Onda je došao rat.
Doživjela ga je i teta Fatma u najgoroj mogućoj formi, dva mobilisana sina, djeca, unučad… neizvjesnost.

Teško! Onakva kakva je sigurno je davala sve dok je imala bilo šta za dati. I onda smo svi doživjeli i onu godinu kad nismo imali ništa za dati, a ni od koga uzeti.

U tom svemu umro joj je muž. Ona je bila teška na suzi i nije pokazivla emocije. Ali teško je podnijela taj gubitak. Mislim da je s njim umro i jedan dio nje.

Postala je šećerni bolesnik, živjela je sama i bavila se unučadima. Djeca su je pazila i hvalila se time, što je svakog trenutka neko uz nju.

Ja sam izašla iz zemlje. Prvi put sam došla poslije tri godine. Odmah sam otišla da je vidim. Svo to vrijeme smo se dopisivale. Imam i sada njena pisma i jedan plavi peškir. Izvještavala me o situaciji u BiH, o stanju na ratištima, jer su joj djeca tamo i molila da razmislim o povratku. U jednom pismu mi je napisala:
- Vratite se, žao mi je da se Kana muči po tom tuđem svijetu, dijete nije ništa krivo.

Poslije sam dolazila češće. Svaki put sam joj išla da popijemo onu našu kafu sa kajmakom. Ona je ukuhavala mlijeko za kafu i uvijek je u fildžan prvo stavljala kajmak, pa onda sipala kafu. Ispričavale smo se o svemu i ničemu.

Taj zadnji put kad smo pile kafu i pričale sjedile smo napolju ispred njene kuće. Bio je sumrak. Kao da sam znala, kažem ja njoj:
- Znaš, ja mislim da ti to nikad nisam rekla, ali oni tvoji sahani sa pitom su meni tolika vrijednost, da ja to nikada u životu nisam uspjela ničim izmjeriti.
- Aaaah, reče. Ništa to nije, da sam bogdo više mogla.
- Nemaš pojma koliko je to bilo tad, a i sad je.
- Ti si to draga moja, davno preplatila.
- Nikad, rekoh joj..
- Sjećas se kad si ti… pođoh ja opet i zastadoh.
- Ma ne sjećam, sinko. Sve sam ja to zaboravila.

Onda smo opet pričale o tome ko se ud’o, ko se oženio, ko je umro, ko se rodio… pa kako se i dešava našem narodu obrele se u sred rata po ko zna koji put.
- Sjećaš se ti, reče mi teta Fatma, kad si ti ono jednom…
- Ne sjećam se, Fatma. Sve sam ja to zaboravila.

Nasmijale smo i to je bio kraj priče. Prave ozbiljne priče.

Poslije je oboljela i nije mogla živjeti sama. Hvala ti Bože pa si joj dao troje divne djece, dvije divne snahe i zeta, šestoro krasne unučadi koji su joj zadnje godine olakšali i učinili podnošljivim.

Ja sam bila kukavica. Hrabrost sam skupila tek da je koji dan pred kraj uzmem za oteknutu ruku na kojoj je nekad stajao prsten košpa i da s njom vodim monolog umjesto dijaloga.

Nije me čula, a ni ja nisam glasno pričala. Rekla sam joj da joj one haljinice ništa nisu valjale, a posebno one mašnice po njima, jer ja ne volim mašnice i da me to ni mama ni ona nikada nisu pitale, rekla sam joj da sam ponekad mogla pojesti cijelu tepsiju njene pite, ali da me bilo stid, rekla sam joj da sam prošla svijet, ali da nigdje nikada nisam popila kafu sa kajmakom kao što je njena i da sam tako tužna što tih kafa više neće biti.
Ponadala sam se da se i na onom svijetu ispijaju kafe i da će se tamo sresti sa mojom mamom, pa sam je kao dijete zamolila da joj kaže u šta smo se pretvorili i da je sve pod kontrolom.

Kad sam izlazila iz sobe, okenula sam se i pogledala je. Istim tim glasom koji niko ne čuje rekoh:

- Alahemanet, draga Fatma. I ko zna gdje i ko zna kad. Pozdravi moje i neka ne brinu.

Prošle su dvije godine. Ako štima ono sa dušama i dženetom, ja već vidim kako tamo negdje teta Fatma šije, a moja mama plete. Moja sigurno malo ronda, ako joj je sve ispričala kako jeste i kaže:
- Mogla sam je, vala malo bolje odgojiti!
A Fatma njoj na to kaže:
- Aaaah, kud ćeš bolje? Da vidiš u što se narod pretvorio ovih zadnjih godina, ma nijedne! Zlatni su ti, bogami, uvijek bili.

A možda se varam. Obje su bile ispred svog vremena. Prije će biti da sad sjede za laptopima i pisu e-mailove, pa ih odašiljaju sa oblaka 8456 na oblak 8461.

Kako god bilo, meni nedostaju.

Zato volim priče i misli o njima.

Slični postovi

• April 19, 2012 -- ZENICI (19.04.1993.) (5)
• April 2, 2012 -- PISMA (5)
• February 13, 2012 -- Slučaj 166,40 dinara (10)
• January 11, 2012 -- Azrail i Hikmet iz Zenice (18)
• December 16, 2011 -- Lutka i dvogled (2)