zenicaonline@gmail.com

Spašavanje nerođenog Zeničana

Pripremio: Mirsad Đulbić

Za razliku od filma „Spašavanje vojnika Rajana“, koji je baziran na izmišljenoj priči, ova je stvarna i piše je jedan od još dva živa učesnika stvarne akcije spašavanja nerođenog Zeničana.

Bio je lijep, sunčan i topao dan u Livnu, četvrtak 29. novembra 1945. godine. Nerođeni Zeničanin i njegov budući otac (mladoženja) su se zaputili džipom „Dodge“ do kuće u ulici Milošnik. U džipu budući otac, četiri dobra druga, vođa ekipe željezarinih bravara drug E.Š. i naravno vozač N.N. Dan ranije su bili na svečanosti u povodu završetka obnove i puštanja u rad Tvornice cementa Livno. Sad su svi dobro raspoloženi, jer idu po mladenku za svoga drugara, uskoro mladoženju. U avliju mladenkinih su stigli u 8,00 sati. Mali nesporazum sa mladenkinom majkom i sestrama, jer se mladenka nije pripremila. Pa kako da ide, kada nije spremila ruho i hranu za puta? Bio je to prepad na partizanski način. Upornost mladoženje i pristanak mladenke su sve barijere srušili. Mladenka se ukrcala u džip, naravno do vozača. Gotovo da ništa nije sobom ponijela, jer je mladoženja tvrdio, da je sve čeka u Zenici. Svi ostali putnici za Zenicu su sjedili na karoseriji velikoga „Dodge“-a.

Ubrzo je džip grabio Borovom glavom, napuštajući Livanjsko polje. Mladenka se osvrtala, da bolje upamti dragi joj kraj. U Kupresu kratak odmor. Vođa ekipe je dobio preporuku da ne idu dalje, jer u planini Raduši jedinice KNOJ-a tragaju za bandom, ostacima kvislinške vojske. Svi su da se nastavi, jer kao Koprivnica, kuda put vodi, je bezbjedan dio Raduše. Cesta vodi visoko na prevoj Velika kupreška vrata.

Stotinjak metara prije Velikih kupreških vrata, na cestu pada stablo, potom prasnu bomba i osu pojedinačna paljba. Mladoženja i njegov vrli drug Kazimir D. su iskočili nezgodno, pa zadobili krvave povrede po glavama. Mladenka se nije uspaničila i bez problema je izašla iz džipa u zaklon. Vođa ekipe, prekaljeni ilegalac i partizanski komandant E.Š., je stao raširenih nogu na platformu džipa i iz stojećeg stava osuo paljbu iz svog šmajsera. Pridružio mu se vozač svojim oficirskim njemačkim pištoljem. Ostali nisu imali oružja i naravno sve svoje nade su polagali u hrabrost ove dvojice. Banditi su vjerovatno bili slabi sa municijom. Pucali su pojedinačnom paljbom. Za par minuta okršaj je bio gotov. Banda se povukla u šumu, a ostavili dva mrtva i dva ranjena.

Za dvadesetak minuta je iz Kupresa stigla jedinica KNOJ-a na nekoliko džipova. Rašćistili su cestu i krenuli ka prevoju Velika kupreška vrata, a dio se zaputio prema šumi sa psima tragačima. Preuzeli su ranjene i mrtve i predlagali da se odustane, ali niko nije želio.

Zenica je zvala, pa su se hitro priključili koloni džipova KNOJ-a, da bezbjednije prođu prašumska područja Koprivnice i domognu se Bugojna.

U Zenicu je veselo društvo stiglo sa zakašnjenjem, ali je matičar bez pogovora pristupio svom poslu. Mladoženja i mladenka su vjenčani oko 14,00 sati, pa sa društvom krenuli u neveliki stan mladoženje, gdje se slavlje nastavilo. Slavilo se vjenčanje, ali i spasenje, jer su svi ostali zdravi i živi, sa ponekom ogrebotinom.

Od tada se 29. Novembar redovno proslavljao u krugu porodice mladoženje i mladenke. Priča se redovno prepričavala u porodici, a mladenka je redovno začikavala mladoženju, kako je iskočio iz džipa, pa zadobio povredu, a ona, elegantno izašla u zaklon. Uživali smo svi u toj priči. Mladenka i mladoženja su vrlo plastično opisivali akciju E.Š. i vozača. Ama, Rambo i svi američki marinci nisu im ni do koljena. Ipak dva čovjeka protiv nepoznatog broja bandita, dvojicu raniše i dvojicu ubiše.

Učesnika akcije „Spašavanje nerođenog Zeničana“ odavno nema, kao ni ostalih iz te ekipe, osim E.Š. koji je u oktobru ove godine zagazio u svoju 90. godinu života.

Živ sam i ja, naravno. I ovoga 29. Novembra se desilo evociranje događaja, na žalost bez aktera akcije iliti priče.

U vrijeme dešavanja ove priče, ja sam bio taj Nerođeni Zeničan, kojega su svojom hrabrošću spasili N.N vozač i drug E.Š. Eto, nakon toga, kada sam se malo okuražio, rodih se i nedavno ugazih u 65. godinu života.

Džip Dodge M-37 kakvim se društvo, njih 8 ukupno, sa vozačem, vozilo u Zenicu, 29. Novembra 1945. godine.


Evo mene spašenoga Zeničana, sa svojima, mama, tata i braco – septembar 1949. g.

About the Author

Related Posts

  1. Mediha

    Da imam svoj kompjuter napisala bih mozda i nesto vise 🙁 Ovako sa tudjeg dovoljno je: E, nek’ si se bas rodio, druze Zenicaninu!
    Smrt fasizmu, sloboda narodu!
    😉

  2. Ervin

    Druze Mirsade,

    Zelim da ulozim primjedbu na naslov vaseg clanka! Isti bi trebao glasiti “Spasavanje nerodjeNIH Zenicana”, posto na vasu srecu niste ostali u jednini!

    Srdacan pozdrav 🙂

  3. Mirsad Đulbić

    @ Ervine meni je to drago, ali mi je i žao što se nismo svi rodili odjednom, kao trojke heheheheeeeeee

Leave a Reply

%d bloggers like this: