zenicaonline@gmail.com

Nova cesta!

Piše: Miro Vinduška

Očekujem da mi se unuka pojavi i gledam kroz prozor. Divan prizor. Snijeg sipa li sipa, i to onaj “ljopo” koga baš i ne volim ali se nadam da će napadati dovoljno da mogu snješka bijelića napraviti, onako kako su meni nekad pravili.

Gledam tako a misli odlutaše. Nekada je zima bila prava, duga, hladna i sa puno snijega. Kada bi išli ulicom sve škripi pod nogama pa misliš da te neko prati jer eho uvijek ostaje iza. Okreneš se – nema nikoga. Pa tako nekoliko puta dok ne dođeš kući.

Prođe jedan auto, trznem se. Nisu još došli. Ponovo odlutam.

Idemo nas poveća grupa na Pepelare. Snijeg do pasa. Mrak već osvojio, ali vedro i zadnji polumjesec se trudi da nam obasja put. Grupa je gazila, naravno Rudi, snažan, mlad momak, gazi naprijed da bi ostavio utisak na dame koje idu sa nama. Ja vučem svoju rođaku Elu koja je istegla preponu a Pero Salku iz pošte koga je “šljiva” već dobro ugrijala da i ne primjećuje da su mu cipele uvukle čarape a ruksak košulju iz pantalona. Malo, pa moramo stati. Kad smo izašli na prevoj ja i Pero se pogledasmo. “Jelika, je li još u životu?” Doviknemo grupi ispred nas da produže, da nas ne čekaju, nego da nalože vatru i da pripreme polutice krompira koje smo planirali ispeći u rerni i onako malo sa “travničkim” da se zabavimo.

Desno se skretalo prema domu a lijevo prema Rogatki nekih 50 metara je bila jedna ogromna jelika kojoj su grane dosezale do zemlje. Skrenemo a jelka kao ‘kupa’. Snijeg je svu zarobio.

Pero odmah poče kopati. Napravismo ispod otvor i kad se Pero htio uvući ispod izleti zec, u onom momentu nam je izgledao velik kao tele, i sa velikim naporom odskakuta ali sigurno ne daleko jer je snijeg i za njega bio predubok.

Uvukosmo se na koljenima i imamo šta da vidimo. Unutra suho, čak i zemlja, negdje oko 4m2 a visine uz samo drvo toliko da se možeš ispraviti. Ja izvadim moju vreću i posjedamo na nju. Ela izvadi plinsko kuhalo i mi upalimo da nas malo grije i da dobijemo svijetlo. Salko doturi šljivu a nađe se malo i suhovine. Iskreno rečeno cigara nam je najbolje sjela.

Udarismo mi malo po vicevima na račun one grupe. Nakon jednog sata drugovi se zabrinuli pa pošli u potragu. Čim smo čuli povike izađemo. Našu tajnu nismo ispričali grupi samo sam ja svoju simpatiju odveo da malo doživi romantične trenutke jer ona nije bila nešto sklona planinarenju. Poslije ove avanture se čak i učlanila u PD “Željezara” gdje je radila.

Kad je počela sječa drveća otišla je i naša jelika. Kad sam to vidio, toliko mi je bilo krivo da nisam više išao na Pepelare nego sam se preselio na uvijek stari dobri Lisac.

Evo ih napokon. Zet vadi sanke iz auta, unukica cupka nestrpljivo, ne može da iščeka da sjedne.

Sanke u Holandiji

Kako smo mi u djetinjstvu maštali da imamo prave kupovne sanke. Onako drvene savijene a umjesto daske ispleteno sjedište od platnenih kaiševa i još sa naslonjačem. Poneka su djeca imala pa smo ih sa malom zavišću gledali. Sanki je bilo toliko različitih, najčešće napravljenih u Željezari. Da je bilo moguće sve ih sakupiti mogli bi jedno odjeljenje u muzeju popuniti.

Nama su najpristupačnije bile tzv “ligure” ili “ligurice” koje smo sami pravili, koje se mogu vidjeti na slici. Svako je imao omiljeno mjesto za sankanje, pušara, Talića brdo, Pehare, Mala broda. Dok nisam preselio u Travničku ulicu tata nas je najviše vodio na Veliku brodu da se sanjkamo. Mi bi se sanjkali a stari je cugao u Knajter bašti. Ponekad smo ga morali vući na sankama kući jer nije mogao stajati na nogama.

Nisam baš siguran ali mi se čini kad sam doselio u Travničku neke 1960. da je u isto vrijeme izgrađena cesta prema Zmajevcu do vodovoda (rezervoara pitke vode). Cesta se zove Zmajevačka ali smo je mi zvali Nova cesta jer je tek bila napravljena.

Dok bi pao prvi snijeg dali bi se na posao. Praviti “ligure” i drvene klizaljke – slićure. Izrezali bi letvu na određenu dužinu, zaoblili prednji kraj i sve to potkovali sa limenom trakom kojom se prije opkivali sanduci. Dvije male letvice unakrst i gotovo.

Zimi bi bili parkirani teretni kamioni na mjestu današnjeg instituta. Naravno svi su bili opremljeni lancima koji su bili zategnuti sa izrezanim obručevima od unutrašnje gume. Navečer bi se prišuljali i pohapali te gume. Šoferi bi ujutro ispsovali naše matere ali im to ništa nije pomoglo. Sa tim gumama bi onako unakrst pričvrstili naše gumene čizme za te klizaljke.

Da samo znate koji sam bio vrtuoz na tim klizaljkama. Spuštali bi se od rezervoara pa sve do kuće Brune Čalića pa i dalje. Ja sam se penjao i dalje pa odozgo juriš i vičeš “Hoooop dooole!”

Jedne prilike ugledam simpatiju B…….. i pokušam da nešto izvedem da bi pridobio njenu pažnju. Omakne mi se u krivini i proletim dole nekih 30 metara, sreća bio je dubok snijeg. Svi su se smijali dok sam ja pizdio, da izvinete, i jedina mi je utjeha bila što me dotična onako sažaljivo gledala.

Čitav raspust od jutra do mraka na Novoj cesti. Kad bi se vraćali kući požurimo naprijed pa se sakrijemo u Srpsko groblje pa kad cure naiđu prepadnemo ih.

Ali kad dođemo kući ako je stari kod kuće “popiješ” dobru šamarčinu uz pridiku, ono “Mora li mater da ti čitavo vrijeme podgrijava ručak?!” i tako to. Ti se pokunjiš i ne slušaš šta govori nego preživljavaš protekli dan. Mati k’o mati, stavila stolicu pred “šporet” da ja mogu staviti noge u rernu da ih ugrijem. Prste ne osjećaš, ne znaš bole li od zime ili od guma kojim si stegao klizaljke i prekinuo dotok krvi. Pojedeš na brzaka ručak pa bjež’ u krevet da bi izbjegao očevo žuganje. Naravno uz knjigu Karl Maja Winettou ili Old Sheterhend.

I sad mi se vrte imena po glavi raje sa kojima sam se nauživao na Novoj cesti. Ja mislim da Koča, Mijo, Čelebija, Žika, Rudo, Čerkez, Mirsada, Ljija, Gara, Blanka, Branka, Smiljan, Čiza 1 i 2, Emira, Jasna, Božica, Asko, Hamdo Kulović, Zijo, Lojzek, Brane, Fahro i mnogi drugi imaju isto lijepe uspomene kao ja. Neki nisu među živima ali žive u mom sjećanju i živjet će sve dok i ja živim. Sa nekima sam na fejsu a nadam se da neko od njih prati ZO i da će se sjetiti najdražih nam momenata sa Nove caste, a koji su mi se posebno urezali u sjećanje.

About the Author

Related Posts

  1. Mediha

    Miro, ja sam imala te kupovne, drvene, savijene sanke i uvijek sam zavidila onima koji imaju pravljene.
    Prvo, te pravljene su bile uvijek sire i duze (po volji), a drugo, nikad ove kupovne nisu mogle letiti kao pravljene. Te iz vlastite proizvodnje su bile tako podmazane i letile k’o lude, sto sam ja sa kupovnim mogla samo sanjati.
    Cesto sam se malo mijenjala za sanke, ono u smislu: Daj krug!
    Vratolomije poput petoro djece jedno na drugom, pa ko ostane, ostane, upadanja u kanale, lezece spustanje, ledjno spustanje, a oni hrabriji su pokusavali sanke primjeniti kao skije i razbijali se u samom startu.
    Ali eto, to nase sankanje dodje sad kao dobra podloga za zivot. Vrlo mali smo naucili spustati se, penjati, padati i ustajati, inkluzivno sa promrzlim nogama, preskacuci rucak. 😉

  2. mahir

    Rodjen sam u noci izmedju 10 i 20 juna ranih 60 tih…Znam da muskarci nikad ne odrastu,radite li vi sta na tom trulom zapadu,kakve sada sanke i cuda……Salim se ,i ja sam bio 15tak godina vani,covjek sa simpatijom na sve glede,ma bilo je i cole i fante i svacega.

  3. Cogo

    Uhh..Vrati ti mene svojom pricom skoro 20 godina unazad. Koliko god da je sugavo vrijeme bilo u kojem sam odrastao ovakve stvari i danas ostaju u sjecanju i bude emocije.

  4. Tarik

    Super 🙂

Leave a Reply

%d bloggers like this: