Sunday, December 19th, 2010 at 10:38
Visited 1774 times, 1 so far today
Mrtvi ne mogu biti neprijatelji…
Piše: Muta
1. novembar je Dan svih svetih. Ovdje gdje živim trenutno kažu Dan mrtvih. Ne radi se, svako ode da svom najdražem upali svijeću, da stavi koji cvijet na grob, da se pomoli. Stižu rijeke ljudi iz svih krajeva Mađarske, svijeta, da se „sretnu” sa svojim najdražim! Isto, ili slično kao i kod nas u Bosni, odnosno cijelom svijetu gdje žive pripadnici katoličke vjeroispovijesti. Ništa neobično u tome što i ja odem redovno sa suprugom da položim cvijeće na grob njenog oca, a mog pokojnog punca! Zaslužio, bio uistinu veliki čovjek, puno mi je pomogao dok se nismo snašli. Na kraju nije to moje nikakvo veliko djelo, ali ono o čemu želim da pišem je malo neobična tema.
Uvijek prošetam do parcele gdje, vjerovali ili ne, kao da je stalo vrijeme, a bilo je to prije više od devedeset godina! Na toj parceli sahranjeni su Bosanci koji su ratovali, milom ili silom, za veliku kraljevinu Austro – Ugarsku monarhiju! Spomenici očuvani, na svakom se može jasno pročitati ime i prezime, godina rođenja, godina pogibije! Dugi redovi bijelih kamenih nišana za Bosance islamske vjeroispovijesti, kao i križevi za pripadnike Bosanaca drugih konfesija! Sve besprijekorno, čisto, uređeno.
Uvijek mi krene duboki uzdah kad stanem kraj mezara najmlađeg od njih: Alija Frljak, rođen 1899. godine, poginuo 1917. godine. Bože dragi, pomislih, pa ako je poginuo kao osamnaestogodišnjak, koliko je godina imao kad su ga regrutovali?! Vjerovatno je bio siromah iz neke bosanske kasabe pa otišao “za kazanom”. Ili je bio razvijen i jak, a to je bio “najjači” razlog što su ga poveli u rat! Zamišljam ga kao visokog, plećatog momka, bistrih očiju, kako se pred odlazak oprašta od svoje djevojke tješeći je da će se vratiti i da ona slobodno priprema djevojačko ruho, a ako ga i ne bude previše, nije važno – ona mu je najvažnija! Ja sam čuo nešto o porodici Frljak. Čini mi se da je to stara, ugledna porodica iz Fojnice, ali možda i ne znam dobro!
Pa onda malo zastanem i kraj mezara Hodžić Avde! On je najstariji, rođen 1866. godine, poginuo 1917. godine! Koliko li je bose dječice ostavio u svom selu ili čaršiji, koliko puta su možda uzalud istrčali na prašnjavi put, čekajući svog babu, tražeći ga među rijetkima koji su se vratili. Gledam i čitam imena: Duraković Ibrahim, Zukić Osman, Ombašić Omer, Bego Husić i mnogi drugi… Bošnjaci muslimani su u prvom redu, u drugim redovima, ali zajedno i ostali, pa čitam imena: Pavlović Miloš, Vukosavljević Savo, Milanović Slavko… Uglavnom su “naši” bili pješadija, topovsko meso, ali su ipak dostojno sahranjeni, odnosno do današnjeg dana, a skoro će sto godina. Država se brine i ljudi poštuju strance koji su dali živote za državu koje više i nema! Pa onda čitam dalje, tipična bosanska prezimena: Dizdarević, Bešić, Spahić, Mujčinović… Gospodin Subašić je napisao veoma potresan članak o skrnavljenju spomenika na Smetovima. Kada sam ugledao slike u prilogu odlučio sam da svojim skromnim člankom dam „komentar” kako se treba odnositi prema spomenicima onih koje više nema!
Isti je slučaj i sa obilježjima iz drugog svjetskog rata. Nijemci su svoje sahranjivali sa željeznim križom! Nijemci k’o Nijemci, precizni kao i uvijek! Kod njih je upisan tačan datum rođenja, dan, godina i mjesec, odnosno tačan dan pogibije, takođe dan, mjesec, godina! Čak je među sahranjenim njemačkim vojnicima i jedan naš “zemljak” Husnija Abdić, ali eto, čovjek ratovao za Veliki Rajh! Siguran sam da nije dobrovoljno, sve vlasti kupe sirotinju, radnike, one koji nemaju “veze”, bilo je tako i kod nas u “našem” zadnjem ratu! Zar nije tako? Da, tako je, svi to znamo!
Ali, najviše je strane novinare osramotio jedan mađarski intelektualac kada su uporno insistirali da im kaže “Kako to da nisu sklonili groblje sovjetskih vojnika, koji su bili okupatori u Mađarskoj?” Posebno su bili neprijateljski nastrojeni pri gušenju čuvene revolucije iz 1956.godine, kada su hiljade Mađara protjerani i ubijeni! E, taj intelektualac im je fino rekao: “Kako da diramo kosti nečijih muževa, djece,roditelja?! To su mrtvi ljudi kojima trebamo dati počast i, molim Vas, MRTVI NE MOGU BITI NEPRIJATELJI!!!
To mi se posebno urezalo u sjećanje, uostalom na fotografijama u prilogu ćete dobro vidjeti da je i to groblje doista izuzetno očuvano.
Znam da i u drugim zemljama Evrope i svijeta odaju dužnu počast mrtvima, ljudi koji su proputovali svijet to znaju! O tome bi više mogao napisati Miro, Selto, Mirsad, Mediha, Senad… Ali bila mi je namjera da mlađi vide da se i mrtvi stranci poštuju, čuva se uspomena na njih, mjesta njihovog životnog kraja su dostojanstveno obilježena! Drago mi je da su i vize konačno ukinute, nadam se da će mladi više putovati i vidjeti da se može živjeti zajedno, da i mrtvi imaju dužno poštovanje!
Sjećam se da je Miro napisao jedan lijep članak pod nazivom “Smrt”, pa evo da mu odgovorim na pitanje gdje bi ko “želio” kad mu dođe kraj: mislim da ovdje ne bi bilo “loše”!
Slični postovi
Written by: zenicaonline
Filed Under: Gost kolumnist
Trackback URL: http://zenica-online.com/2010/12/mrtvi-ne-mogu-biti-neprijatelji/trackback/
Comments
Leave a reply
Ostavljanjem komentara slažete se sa pravilima korištenja.
DrinoZe
December 19, 2010 at 12:17
Ase lezit
Vojnik Gorcin
U zemlji svojoj
Na baštini
Tuzdi
Zih
A smrt dozivah
Noc i dan
Mrava ne zgazih
U vojnike
Odoh
Bil sam
U pet i pet vojni
Bez štita i oklopa
E da ednom
Prestanu
Gorcine
Zgiboh od cudne boli
Ne probi me kopje
Ne ustrijeli strijela
Ne posijece
Sablja
Zgiboh od boli
Nepreboli
Volju
A djevu mi ugrabiše
U robje
Ako Kosaru sretnete
Na putevima
Gospodnjim
Molju
Skazite
Za vjernost
Moju
Mirsad Đulbic
December 19, 2010 at 13:01
Odlično Muta! Obzirom da se nisi dugo javljao, povratak ti je s ovim tekstom i fotkama, pravi, efektan.
Gratulálok!
Da nisu Madžari pobrkali kao i mladi u BiH. Koliko znam, 1. novembra je Svisveti, a 2. novembra je Dušni dan ili Dan mrtvih. U Zenici već dvadesetak godina se to pobrkalo, pa svi žure da budu na groblju 1. novembra, a 2. novembra potom budu samo stariji od 60.-tak i više godina, koji znaju i bez teleteksta i interneta
Oko I S.R. imam kratku storiju. Taj takozvani Veliki rat, odnijeo je strahovito mnogo života u BiH. Ko nije imao za pristava tele ili protuvrijednost, išao je na front. Nakon dva brata, nije bilo teleta za moga djeda, pa je otišao sa austrougarskom vojskom na front u Rumuniji. Treći dan se predao Rusima. Kada je bilo formiranje dobrovoljačke vojske kraljevine Srbije, nije se javio. Većina jeste, jer je bila jaka propaganda o borbi za jednu kraljevinu svih južnih Slavena. Oni koji su se javili, uglavnom su kosti ostavili na jugu Makedonije. Vrlo malo ih se vratilo kućama, jer su ih saveznici kao navodno veoma hrabre gurali naprijed.
Djed se vratio kući početkom 1921. godine, živ i zdrav, željan svojih, žene i troje djece.
muta
December 19, 2010 at 13:29
Mirso!Dobar Ti madjarski,cak si savlado’ i izgovor!Sto se tice ovoga sto pitas o datumima,odnosno kako se koji zove,nije ni vazno…Iznenadio sam se kada sam vidio ono “skrabanje”po spomeniku na Smetovima,pa sam “samo”dao svoj komentar na to!Uostalom,nema vise viza,bujrum,pa cemo zajedno prosetati da “uzivo”vidis ovo groblje!Doduse,dugujem Ti ka(h)vu i koktu zbog titule”pobjednika”u jednom kolu “Nagradnog otimanja”!Doduse ovdje nema kokte,ali se necu “osramotiti”crnim vinom”Vilányi”,jednim od najboljih na svijetu(kazu strucnjaci)!A,kazu takodje,nakon pola litre se razveze jezik i covjek prica ko’navijen…Inace,za Tebe i ovo:pises o “madjarici”sa Bistricaka pod nazivom “Krauss”!Tacno,Krauss je prezime cuvene madjarske porodice jevrejskog porijekla,dosta potomaka i danas zivi u Madjarskoj!
Pozdrav,cuvaj se!
Mirsad Đulbic
December 19, 2010 at 13:56
Ta “madžarica” se jedno vrijeme proizvodila i u Münchenu. U Zenici je bila prva BH robna kuća, a vlasnik joj bio Kausz iz Madžarske. Zeničaini ga zvali Ungar. To je sada zgrada koju svi nazivaju “stara pošta” itd. Već par mjeseci se nagađam da nešto napišem o nekim zeničkim kućama starijim od 100 godina. Sprečava me, to što za par vrlo interesantnih kuća nisam uspjeo još da pronađem njihove prvotnje vlasnike, iako znam ko im je sada. Slaba je u Zenici ta gruntovna evidencija, a pamćenje Zeničana se uglavnom kreće oko nekih drugih stravi i pojava.
Evo, još da uganjam malo o prvoj zeničkoj ciglani, čijim ciglama je gotovo sve sagrađeno, pa ću napraviti malo teksta sa mnogo fotografija.
Uzgred, imam jednu fotku sa zeničke uskotračne željezničke stanice. Vagoni puni K und K vojnika, naravno Bosanaca i Hercegovaca. Idu braniti domovinu
Stotinu puta sam najmanje do sada zažalio za tom KuK. Bila je daleko uređenija i ustrojenija od ovoga sranja kojega imamo 98 godina nakon propasti KuK monarhije. Pa samo da pročitaš tadašnji Ustav BiH. Nevjerovatno da je Zemaljska vlada imala ministre iz većine naroda, da je u Zemaljskoj skupštini bilo zastuplje čak 27 naroda, da se govorilo sa 16 jezika, da nije bilo tzv. konstitutivnih naroda itd.
na kraju krajeva, kada vidim fotke tih dama i gospode, naravno tadašnje, pa usporedim sa ovim žažama sada, mene napne smijeh
miro
December 19, 2010 at 14:10
da i ja malo dodam.Moj dido je bio na frontu protiv Rusa cak na Kavkazu odakle je pobjegao i dosao kuci prebacivajuci se sa raznim sretstvima a najcesce ,pjesaka,.Usput je ponijeo jednu pusku cija cijev nije bila okrugla nego osmougaona.sa strane je bio kremen za okidanje.puska nije bila vojna ,mauzerka, nego je negdje u Turskoj pokupio.Posto je bio kovac montirao je jos jednu cijev odozgo sa mogucnosti montiranje snajpera s straru cijev je prepravio za lovacke metke tkzv.sesnaest kalibar.zlodusnici su ga prijavili pa je jedan dan dosla policija pa su mu oduzeli,mada je po zavrsetku mislio patentirati i regularno prijaviti.Ali tadasnja vlast nije imala sluha pa su mu oduzeli.Eto svakakvih prica se odmah nadoveze.pozdrav.jednom cu napisati tekst o mom djedu koji je bio vrlo interesantna licnost.
Mirsad Đulbic
December 19, 2010 at 15:35
Miro, pa tvoj i moj djed izdadoše onako dobru i uređenu KuK monarhiju
Sad bismo bili u državi koja bi bila kao trećina Evrope.
SELTIK
December 22, 2010 at 02:20
Dobro bogami muta,polaskan sam tvojim pozivom da nadodam nesto na ovu temu.
Samo se pitam sta dragi muta kad ti eto opisa sve to fino i pazljivo,sta mogu nadodati sem toga da sam ipak osnove moje kulture i vaspitanja ponjeo ovamo u sebi a sticao sam to u krugu moje obitelji u nasoj nam zajednickoj Zenici tako da mojim dolaskom ovamo se nitko nije morao pozabaviti da me nesto posebno poduci i nauci.Jest ta paznja oko starih grobalja vrlo je vazna i prisutna u svijesti svih gradjana Italije i po tome su cini mi se i posebni u pozitivnom smislu.Imalo bi se oko toga stvarno neograniceno pisati ali evo pisuci i ovo malo redaka roje mi se po glavi one odvratne psovke pojedinih ljudi sirom Bosne,davno prije nesretnog nam rata a gdje se u psovkama socno spominju mrtvi u grobu i slicne gadosti.Mogu si misliti sta su onda takve ljudske kreature radile u ratu i post rata.
Moj muta,krivi smo vise mi normalni od tih kreatura sta smo im dozvolili da rade te beskonacne gadosti.Pitam se samo sta sada i kako takvu vrstu ljudi upraviti na neki ispravni put,protece jos ko zna koliko rijeke Bosne da neljudi dodju k sebi,a nama ostalim koji smo vani na zalost za sada ostaje jos jedino da se divimo paznji i kulturi drugih.