Zenica Online – novosti i price iz Zenice

Ja sam iz bivše Bosne

Piše: Mediha Selimović

Radeći u emigracionom centru imam jako mnogo kontakata sa našim narodom, tj. sa narodom sa prostora bivše nam Jugoslavije. Mnoge od njih dobijem “namjenski” kao klijente zbog zajedničkog nam maternjeg jezika. Ako kolege prilikom razgovora ustanove da je komunikacija na njemačkom jeziku otežana, zovu me da prevodim, a jos češće donesu mi njihove dokumente i zamole da preuzmem slučaj.

Naše savjetovalište može ponuditi razgovor još na engleskom, francuskom, španskom, turskom, ruskom i našem (trojezičnom) jeziku. Samom činjenicom da sam se rodila gdje sam se rodila postala sam jezički multi-talenat koji priča, zamislite: bosanski, srpski, hrvatski, njemački i mucajući engleski. Doduše i sami klijenti pričaju engleski otprilike kao i ja, tako da se na kraju super razumijemo. Najviše volim kad mi klijent kaže: Moj engleski nije tako dobar!, a ja se onda udarim u junačka prsa i uzviknem: Super, već nas je dvoje!

Uz sve to htjede šef da mi u opisu doda i bugarski, jer sve više Bugara navraća na našu adresu kako su postali članovi EU i ja se s njima sita ispričam. Čovjek pomislio da ja pričam bugarski. Čuo i vidio, kaže. Grohotom sam se nasmijala i priznala mu da ja pričam na svom, oni na svom jeziku i da se razumijemo oko 80 %. Koji crni bugarski? Nije da ne bih voljela da znam, ali mi ne pada na pamet da kažem da znam nešto što ne znam.

U cijelom našem timu nemamo nikoga ko priča albanski i često imam poteškoća kad dođe neki Kosovar kojem je albanski maternji jezik. Većina njih, a posebno mlađi ljudi, ne pričaju naš jezik i onda smo prinuđeni da ih zamolimo da dođu sa prevodiocem, ako već ne pričaju njemački jezik. To je rijetkost, jer ljudi se uglavnom trude da savladaju jezik, makar toliko da mogu nekako komunicirati. Teško je tu donositi bilo kakve zaključke, jer mi nikada ne znamo da li je osoba koja stoji pred nama u ovoj zemlji 7 dana ili 7 godina, kakvu podlogu u sebi nosi i iz kakvog socijalnog okruženja potiče.

Najteže mi bude kad neki od njih navedu da pričaju srpski jezik, ja dođem i onda počne teferič: Ti u klin, ja u ploču.
- Moj žena išla Skopje, ataše nije znati moj žena i on kod kuća stoji. Opasno za moj ‘ćerka, ono 16 godini, puno lepo i svašta znaje. Problem brzi, se ja bojim.

Potraje nekada i sat i po dok ja pri ovakvoj komunikaciji složim kockice i skontam da je dotični gospodin pobjegao sa Kosova, jer mu je život bio u opasnosti. Ovdje je podnio zahtjev za azil i dobio ga u roku od tri mjeseca. Zakonski može, ako je prilikom intervjuisanja naveo da je oženjen i ima porodicu, dovesti i članove svoje porodice koji takođe automatski dobijaju azil. On je ženi poslao kopiju pozitivnog rješenja njegovog statusa, ona je morala u austrijskoj ambasadi u Skoplju podnijeti zahtjev za izdavanje odgovarajućeg dokumenta. U principu falila joj je dokumentacija, kćerka nije imala pasoš i zato su je iz ambasade vratili. Gospodin se plaši da ljudi, grupacije koje su ugrožavale njegov život, ne ugroze i živote članova njegove porodice, a posebno njegove 16-to godišnje kćerke, koja osim što je lijepa, zna i sve kućne poslove. Ona već pravi pitu, hljeb i kolače. Molio je da mu pomognemo da što prije skupi potrebnu dokumentaciju, da mu ispunimo zahtjev za proširenje azila i slično, jer svi žive u strahu. On ovdje, a oni dole.

To je jedan od slučajeva, gdje se moglo pomoći, jer je stvar zakonski čista kao suza.
Poslije nekih mjesec i po, gospodin je pokucao na moja vrata i uveo svoju lijepu suprugu i zaista prelijepu kćerku.
- Moj žena i moj lepi ‘ćerka, rekao je ponosno. I s pravom.

Nažalost, mnogo je više onih koji dođu i žele nešto što nije izvodljivo. Teško je ljudima objasniti da zakon važi za sve, pa i za nas i da ga se moramo pridržavati. U jednom im moram dati pravo: zakon o strancima je radikalan i sve radikalniji, pa često i nehuman. Taj zakon se bavi ljudima koji su stranci, ali mnogi članovi i paragrafi te navode na pitanje: Jesu li stranci ljudi?

Primjer: Mladić, porijeklom iz Srbije, 24 godine, oženio je ljetos djevojku iz rodnog mjesta kojoj je 19 godina. Ona je trudna. Podnio je zahtjev za vizu za svoju suprugu i odbijen je. Ona ne može dobiti vizu dok ne napuni 21 godinu. Takav zakon, nema spajanja porodice ako nisi stariji od 21 godinu. Što je najgore i ja sam mu morala reći isto. Tek za neke 3 godine može dovesti svoju suprugu i dijete, ako tada svi ostali uslovi budu ispunjeni, a odnose se na primanja, stambenu situaciju i slično.

Ima tu još bezbroj primjera, ali to je već story za jedan roman. Nešto drugo me prati već nekoliko nedelja.

Dođe jedna gospođa (mojih godina), odlično priča njemački, tako da se i razgovor odvija na tom jeziku. Kaže da bi željela da dovede nećaku u Austriju kojoj je 25 godina, roditelji su joj se razveli i ona sad teško zivi. Šta može učiniti ona kao tetka?

Naravno, ništa, ali ne mogu joj to tek tako reći, nego postavljam pitanja da dobijem bolju sliku i pregled situacije, jer je svaki slučaj različit i teško je generalizovati. S obzirom da se radi o mladoj osobi, interesuje me njeno obrazovanje i šta je do sada radila, jer mi kroz glavu prolazi studentska viza. Pitam gospođu: Odakle ste i gdje živi Vaša nećaka?
Ona kaže: Ja sam iz bivše Bosne.
- Aha, rekoh. Iz bivše Bosne?
- Da, reče gospođa.
- Znate, ja sad moram uzeti Vaše podatke i moram Vam reći da je u programu koji koristimo memorisano 196 zemalja, ali pojam “bivše Bosne” nemamo, tako da ako to utipkam, kompjuter mi neće prihvatiti. Mnogi moji klijenti kažu “bivša Jugoslavija”, ali “bivša Bosna” još nisam čula.
- Pa ja sam iz bivše Bosne, reče ona. Možete napisati i Republika Srpska, Banjaluka.
- Ne mogu ni to, ni tu državu nemamo u programu. Očigledno nam malo zaostao program i kompjuter.
Zamolim je za pasoš i prijavnu cedulju. Pasoš plavi, zemlja BiH, mjesto izdavanja: Ambasada BiH u Becu, državljanstvo i na prijavnoj cedulji: BiH.
- Gospođo, ja ću morati napisati ovako kako stoji u dokumentima, bez obzira na to šta vi osjećate. Takva su pravila.
- Ma pišite, reče ona nevoljno i odmahnu rukom.

Dalje smo razgovarali o nećaki i mogućnostima eventualnog daljeg školovanja ovdje. Nisam vidjela ni jednu drugu alternativu. Ili, udaja za Austrijanca. Možda tetka ima nekog jokera u džepu.
Gospođa se zahvalila i otišla. Razgovor se završio kako je i počeo, na njemačkom jeziku. Nisam mogla prešaltati na naš i trebala mi je ta jezička distanca.

Zamislila sam se. To su oni trenuci kad ljudi koji su iskreni priznaju sebi da su sujetni.
Iako nisam pokazala, ipak me iritirala ta “bivša Bosna”. Zajedničko nam je da obje dolazimo iz bivše Jugoslavije. Te zemlje zaista više nema, raspala se. Imamo zajednički maternji jezik, obje smo bile pionirke i dobar dio i moje i njene prošlosti je isti. Razlika je što ona već dolazi iz bivše Bosne, a ja iz Bosne. Koja je od nas dvije u pravu? Možda ipak ona? Jesam li se ja to uhvatila za iluziju Bosnu i držim se grčevito kako sam se nekada hvatala za Jugoslaviju?

Ni njena Banjaluka, a ni moja Zenica nisu više oni gradovi od nekad. Jesu li već biši? Ne znam… nisu prošli, ima ih, postoje, makar kao geografski pojmovi…

Napravi meni gospođa košmar u glavi, a da nema pojma o tome. Bivša Jugosalvija, bivša Zenica, bivši život… Nešto se raspalo, nešto se raspada.

Evo i ja sam upravo u fazi raspadanja. Sve me boli, povišen mi holesterol u krvi, prehlađena sam… ma šta ja tu trabunjam, ja sam se izgleda već raspala, samo ne znam.

Udarajući na kojekakve granice u životu, spoznala sam da je najteže kad udaraš po vlastitim. Nisam ni ja više ona Mediha od prije 20 godina i nek’ nisam.

Već nekoliko dana sve mislim da sam ja bivša Mediha, iz bivše Jugoslavije i bivšeg života, koja ima problem sa bivšom Bosnom.

Može li mi neko objasniti zašto?!

Slični postovi

• April 19, 2012 -- ZENICI (19.04.1993.) (5)
• April 2, 2012 -- PISMA (5)
• February 13, 2012 -- Slučaj 166,40 dinara (10)
• January 11, 2012 -- Azrail i Hikmet iz Zenice (18)
• December 16, 2011 -- Lutka i dvogled (2)