Zenica Online – novosti i price iz Zenice

Za ili protiv

Piše: Damir Vučak

Ovih dana hodajući gradom možete primijetiti ogroman polaritet u stavovima po pitanju dvije stvari.

Prva stvar je stav ljudi po pitanju nedavno prikazane specijalne emisije u okviru magazina “60 minuta” koja je u cjelosti bila posvećena zločinima počinjenim u ratu u Zenici i njenoj bližoj okolini. Većina ljudi prigovara načinu prezentovanja tih zločina i misle da je emisija snimljena tendenciozno s namjerom da se diskredituje vlast u kojoj još participiraju neki ljudi izravno prozvani u toj emisiji. Neki se slažu i odobravaju rad novinara Damira Kaletovića a ja se pitam zašto kod nas uvijek imamo taj „pro et contra“ stav. Ok, svako ima pravo na svoje mišljenje ali kod nas uvijek postoje dva koja su dijametralno suprotna. Ja sam takođe gledao emisiju i strahovito mi smeta što su svi prikazani slučajevi još uvijek pod oznakom N.N. u tužilaštvu. Poznavao sam lično pokojnog doktora Veljka Sladojevića i jednu od njegovih kćerki (Lenu) a Bruno Skočilić je bio moj vršnjak i jako dobar momak. Samim tim moje mišljenje i ne može biti maksimalno objektivno. Ali čak i ako isključimo taj objektivni stav moramo priznati da je sramotno da je od tada prošlo 17 godina a da se u istrazi nije pomaklo dalje od početka. U ovoj emisiji se takođe spominju još neki slučajevi koji su takođe neriješeni a počinjeni su na jedan jako svirep način. Moje mišljenje je da bi za dobro našeg grada trebali naći počinioce i adekvatno ih kazniti jer bi u suprotnom mogla ostati mrlja koju bi kasnije teško izbrisali. Ok, ne treba zaboraviti da je tih godina bio rat i da su se zvjerstva događala diljem čitave države ali meni je stalo da se sa mog grada spere ljaga. Nije bilo ugodno gledati ovu emisiju ali ako će ona pomoći da se pronađu krivci onda je njezino prikazivanje opravdano.

Drugi slučaj je mnogo benignije problematike ali se opet vidi naš mentalitet. Naime, ovih dana se održava dobrotvorni koncert srbijanske folk pjevačice Seke Aleksić čiji kompletan prihod ide za liječenje našeg sugrađanina Kenana Kremića. U momentu su neki zaboravili plemenitu ideju i počeli su da blate organizatore zbog odabira pjevačice zanemarujući činjenicu da se djevojka odazvala isti momenat kada su joj poslali upit o gostovanju. Među kritičarima ima ljudi koji se, k’o fol, furaju da su notorni rokeri ali ima i onih kojima smeta što nije organiziran koncert neke od domaćih estradnih zvijezda. Josip Dujmović, čovjek čije mišljenje itekako cijenim je napisao predobar tekst o tome. Cijeli tekst prenosimo uz dozvolu autora da bi i čitaoci Zenica-Online mogli pročitati normalno razmišljanje o ovom koncertu.

Ponekad se zapitam da li je moguće da je ovolika podijeljenost u mišljenju ljudi iz našeg grada. Bio bih jako sretan kada bi svoje stavove samo približili ako već ne mogu slično razmišljati.

ROKERI, POP ZVIJEZDE – ILI SEKA ALEKSIĆ?!

Samo su u 70-im godinama rock bendovi nadmašivali tiraže ondašnjih ‘narodnjaka’. Kad su se u 80-im pojavili turbo-folkeri, ne samo da su tada preuzeli primat, nego se ni danas kraj njihovoj dominaciji ne nazire.

Tek nekoliko istorijskih činjenica: u 60-im godinama prošlog stoljeća na domaćem diskografskom tržištu (brojem prodanih ploča) dominirali su šlageri, no i pokoji izvođač folklora; tako je, recimo, sarajevski pjevač sevdalinki Meho Puzić bio jedan od najtiražnijih Jugotonovih ekskluzivaca.

Pojavom ‘narodnih rokera’, preciznije – Bijelog dugmeta, u 70-im se događa čudo: tiraži ‘električara’ počinju probijati nezamislive granice. Potrajalo je to još početkom narednog desetljeća, kada su Azra, Riblja čorba, Plavi orkestar, Bajaga prodavali – iz današnje perspektive – šokantne tiraže od nekoliko stotina hiljada ili čak pola miliona ploča. Znate li priču o tome da je Bijelo dugme u ondašnjoj Jugoslaviji podavalo gotovo jednako toliko LP-ja koliko i Deep Purple sredinom 70-ih u cijelom svijetu?

I onda se pojavljuju ONI.

Nepoznata pevaljka, koju je u svojoj TV emisiji čuveni Minimax ugostio samo da bi je ismijavao kao primjer zbog kojeg bi se i nacija, valjda, trebala kidati od smijeha, slušajući stihove ‘Čačak, Čačak, šumadijski rokenrol…’ preko noći postade Lepa Brena Nacionale, a debitantski album ‘Čačak’ ode – u 350.000 primjeraka! Pa sljedeći ‘Mile voli disko’ u 780.000, a ‘Bato, bato’ iz ’84. dostiže američki san, nikada više ovdje ostvaren – prodan je u 1.100.000 kopija! Kupio, eto, svaki dvadeseti Jugoslaven. Opet ću se uhvatiti tog famoznog Deep Purplea: oni su iste godine objavili ‘Perfect Strangers’ i na cijekom planetu ga prodali otprilike u 1.300.000 primjeraka.

To su fakti i samo kratki uvod u sljedeću priču.

U Zenici se već neko vrijeme vodi velika akcija prikupljanja pomoći za mladog čovjeka, Kenana Kremića, kojeg državni zdravstveni sistem ne može liječiti, pa treba sam pronaći 350.000 KM za odlazak u inozemnu kliniku. Skupljeno je nešto manje od polovice, običan svijet ne žali da pomogne, ali sporo to ide. Ili ovako: u gradu, u čijoj je željezari nekada radilo više od 20.000 ljudi, a danas ima toliko nezaposlenih i ovaj prikupljeni iznos je podvig.

Da bi namirili ostatak, samoorganizirani Zeničani su odlučili iskoristiti mogućnost koju daje nova gradska Arena, kapaciteta deset hiljada mjesta, te organizirati koncert s kojim se može odmah dobiti veliki iznos.

I tu počinje priča. Koji izvođač može napuniti dvoranu? I koji je izvođač spreman odmah uskočiti? I do koga se može doprijeti bez probijanja barijera od silnih menadžera i menadžerčića? I čiji će koncert najmanje koštati pa će i najviše para ostati?

Nije dugo trajala potraga. Srpska turbo folk pjevačica Seka Aleksić (usput, rođena u Zvorniku, BiH) mogla bi privući publiku, no važnije od toga – nekadašnja ‘kraljica kafane’ je odmah, poslije dvije-tri rečenice objašnjenja organizatora, insistirala da sama plati bend, razglas, sve putne troškove i hotelski smještaj njene ekipe. Njen koncert u Zenici će koštati NULA KM.

Od kada se bavim svojim ‘rokerskim novinarstvom’ slušam rasprave o tome zašto je rock nemoćan pred turbo-folkom. I najčešće se to pripisuje ovoj duši balkanskoj, koja ne može bez čemera, boli i suza. Možda.

No, ne pokazuje li Seka (kao vrlo zorni primjer) suštinu, koju, mislim, ne treba objašnjavati. Rokeri su se odavno sami povukli u ilegalu, zadovoljni onim što imaju. Ne kažem da nema takvih koji bi učinili isto što i Aleksićka. Ali, da bi se rock kao način mišljenja i življenja primaknuo turbo-folku (ako ga već ne može nadmašiti), puno toga treba učiniti danas za rezultat koji će doći za 10 ili 20 godina. Ko ima toliko strpljenja, ambicija i ludila u sebi?

Roker sam i nikada nisam bio na turbo-folk koncertu. Neću ni na Sekin. Ali ću kupiti kartu. I pošteno joj reći – svaka čast!

Slični postovi

• April 27, 2012 -- Je li nama trebao GGM? (40)
• April 26, 2012 -- Sretan 26. rođendan, caffe Bordeaux! (1)
• April 21, 2012 -- Reunioni (0)
• April 11, 2012 -- 111 joj je godina tek (3)
• March 15, 2012 -- Nema više starih brica (9)