Zenica Online – novosti i price iz Zenice

Tamo gdje i car ide pješke

Piše: Hana Kazazović – Cyber Bosanka

Priča mi juče kolega kako se proveo na koncertu Željka Joksimovića u našoj Areni. Jedina zamjerka mu je na “raspored snaga” u toaletima. Ista površina i muškog i ženskog samo što u muški stane mnogo više pisoara nego u ženski kabina tako da je ispred ženskog stalno gužva a u muškom ništa. Kad se tome doda da žene u toalet idu i da poprave šminku te najčešće u paru (“Čuvaj mi vrata, torbu, jaknu”) gužva je sasvim razumljiva.

WC (ili toalet, kako ko voli) je meni najvažniji izum i najbitnija prostorija na svijetu. Vama nije? A kako vi funkcionišete kad vam se piški i kad i najmanja kapljica kiše prijeti da izazove poplavu tamo gdje ne treba? Ili kad sjedneš u sredinu reda u kinu i od pola jako zanimljivog filma samo kontaš “kad će više kraj?” Pouzdano znam da se udaljenost kuće povećava srazmjerno tome koliko ti se ide u WC. A isto tako bih se smjela kladiti da ne postoji veća sreća od one kad na vrijeme stigneš do toaleta.

Muškarcima je lakše. Njima je WC neophodan samo za “veliku nuždu” (mada u kriznim momentima podjela na veliku i malu baš i nema smisla). Neću se sada žaliti na to što u posljednje vrijeme pored grmova i zgrada prolazim gledajući u nebo jer u protivnom redovito vidim i neki prizor koji baš i nije reprezentativan (mislim na nekulturu zbog odabira lokacije). Muškarcima je jednostavno priroda olakšala te stvari.

Ja imam fobiju od javnih toaleta, bez obzira gdje se nalazili. Čak i ako je u pitanju neki super restoran imam problem sa prvim odlaskom jer mi je toalet nepoznat. Pa onda odugovlačim i izbjegavam da odem i tek ako nemam izbora odvažim se i na taj korak. I tada po mogućnosti povedem neku pratnju da mi pričuva torbu U nekim situacijama vremena za odugovlačenje nema. Tako se na putovanjima obradujem bilo kakvoj benzinskoj pumpi koja ima WC. Naravno, super je ako se radi o nekoj poznatoj poput OMV ili bar Petrola. Tu bar znaš šta te čeka i znaš da je sve čisto. Češće ipak sretnem neku “ŠKLj” pumpu sa WC-om koji na vratima ima rezu i u kojem moraš nuždu obaviti “na dah”. Kako? Pa udahneš i utrčiš, a ponovo zrak hvataš tek kad si napolju. Još ako se desi (a to je često) da nema reze pa nogom moraš čuvati vrata… Da, ima jedna takva gore blizu Brčkog.

Na koridoru (tržnica Arizona) je WC super. Plaća se 1 KM bez obzira na razlog ulaska (niko ne provjerava) a čistoća je solidna. Negdje sam davno pročitala da ljudi izbjegavaju prve kabine do vrata i da su zbog toga one najočuvanije. Od kako sam to pročitala ja uvijek idem u te prve i zadovoljna sam, samo ne znam da li su bolje od ostalih jer u te ostale ne idem. Lično ne volim ni ove super moderne toalete u kojima je sve na senzor. Da vam pravo kažem ja sam iz malo starijeg doba i navikla na “odvrni – zavrni”. Kad uđem u toalet u kojem nema poznatih stvari muka me obuzme. Tako sam u Beogradu na Ušću (tržni centar) provela neko vrijeme pokušavajući oprati ruke. Pipni ovdje, pipni ondje, mahni rukom ispod česme, pipni česmu…ni kapi. Naiđe čistačica i kontam “Odoh je pitati, kažu bolje biti glup pet minuta a ja se već 15 glupiram ovdje i ne mrdam”. Kaže žena meni “A ta vam česma ne radi, hodite ovde…!” Tako, oprah ruke a sve kontam u sebi “*ebla vas modernizacija, jel’ vam i kod kuće tako?!”

Što ne stave uputstvo, nismo svi na dvoru rođeni? Pa i povlačenje vode su doveli na taj nivo da mi svaki odlazak u WC predstavlja traumu.

Posebna priča su javna događanja poput koncerata na otvorenom. Bila sam dva puta na koncertu Madonne (Budva i Beograd). Organizatori postave nekih možda i par stotina javnih toaleta, onih plastičnih kabina. Majke mi, ja mislim da te kabine iz fabrike izađu usrane, prljave i smrdljive! Ono nikad nije bilo čisto! A kad nemaš izbora moraš je upotrijebiti, pa ti to odredi sav daljnji tok koncerta. Madonna pjeva, 40.000 ljudi isto tako a ti skačeš i kontaš u sebi “Joj, samo da dođem kući i okupam se…!”

Zato sam ja našla novu taktiku. Ako imam neko najavljeno dešavanje 24 sata ranije prestanem piti tekućinu. Prestanem i jesti da ne bih slučajno ožednila. A ako baš nemam izbora onda udahnem duboko…

P.S. Mediha me inspirisala. A između ostalog kontam da je u današnje vrijeme najbezbolnije pisati o govnima, sranjima i pišanjima.

Slični postovi

• May 4, 2012 -- Jedna retro priča (8)
• May 1, 2012 -- 1. maj – praznik koji slavimo pogrešno u zemlji koja ima 50% nezaposlenih. I Google nam je to pokazao (0)
• April 24, 2012 -- Da ne biste jeli za ručak paštetu posjetite web stranicu Elektroprivrede BiH (1)
• April 12, 2012 -- Osvrt na Zenicu danas povodom njenog nekad važnog dana (4)
• March 19, 2012 -- Zašto mislim da je kontrola licenciranog softvera u BiH krajnje bezobrazan potez? (0)