Monday, November 15th, 2010 at 10:46
Visited 3112 times, 1 so far today
DIJASPORA
Piše: Mediha Selimović
Slika preuzeta od Avde
DIJASPORA
“Al’ ovi iz dijaspore
stvaraju mi noćne more
i sto je najgore
prosipaju nake fore
fol, kako to voziš
fol, đe ti je registracija?
ma mrš u pičku mater`nu
i ti i cijela Federacija
što hladi muda u dijaspori
i još za prava se bori
ma jebo li te babo
taj što ti je auto to kupio
jebo ti svaki drot mater
taj što si ga potkupio
razumiješ jarane…”-
Ugledah na jednoj FB stranici grupu u koju se učlaniš i onda možeš do mile volje *ebavati mater svemu i svačemu. Načitala se ja te *ebade, nikad kraja… Očito ih krenulo. Negdje pred kraj teksta *ebu mater i:
- kulturnoj dijaspori koja se ponaša kao puštena sa lanca kad dođe u Bosnu, dok tamo žive ko miševi poštujući svaki jebeni zakon
- svim debilima iz dijaspore koji štede čitavu godinu da bi iznajmili BMW u rent-a-car-u da bi došli u Bosnu i pokazali kako se ima
- svim dijasporcima koji isključivo kukaju kako se nema i kako je teško
Hm, samo tri kategorije, malo mi. Ima sigurno više kategorija. Pokušavam da definišem sebe i da se dopišem u grupu, kad već *ebu da me ne maši.
Ne živim nigdje k’o miš, poštujem zakone svake zemlje u kojoj se nalazim, nigdje se ne ponašam kao pas s lanca i kulturna sam, koliko to mogu biti u svom okruženju. Dobro, opsujem ponekad, sve misleći da mi to godine dozvoljavaju. Ne psujem sočno, nego onako malo, čak blaže nego ova FB grupa: djetetu mater, mužu ženu, sebi sebe, ponekad me zaboli i ono što nemam i dođe mi kad nešto neću da kažem: Hoću ono što nemam!, ali ne kažem, samo pomislim.
Idem dalje, ne štedim čitavu godinu da iznajmim BMV, nikad nisam bila korisnik rent-a-car-a, kad mi muž ne može putovati zbog posla, a ja fino u autobus i drc-mrc-prc 12 sati preko Maribora, Dervente i Doboja… do stanice na Zenici. Dođem u sabah jutro i odmah ulijećem u taksi, ako nema taksija uletim na benzinsku pumpu kod jednog ljubaznog čike i zamolim ga da me malo trpi dok ne naiđe taxi, jer inače će me raščupati cuke. Jednom sam tako krenula Bulevarom, bilo fino proljetno jutro, htjela da se prošetam do zgrade, ali ne lezi vraže, kod Gimnazije me dočekaše “ljubimci”, nalajali se oni meni, ja njima i tako lajući ja uletim u kućicu portiru ispred RMK prometa. Pošla se izvinjavati na tom upadanju bez poziva, pravdajući se da sam pitomija od “ljubimaca”. Kažem znam lajati, ali ne znam ujedati…
- Ništa, ništa…, reče on, navik’o sam ja. Nisi ti jedina koja je potražila spas kod nas.
Cuke malo odmakle, on malo granao rukama i ja mislila prošla kriza. Samo što sam izašla, a oni se stvoriše u minuti iza mene. Požurim i zatvorim kapiju iza sebe. Ostali su tu iza kapije zavijajući i lajući, a ja naberem do zgrade i uletim u nju k’o u action-filmovima. Da sam imala iznajmljeni BMW preko rent-a-car-a ništa mi se od ovog ne bi desilo. Ali nisam. Pokazala sam tako svu fukareštinu nas dijasporaca koji dođu zamisli, autobusom i još bi da se prošetaju od stanice do Stare Čaršije. E, ne može…
Kontam ima li me u ovoj trećoj grupi koja kuka kako nema i kako je teško… Nema me ni tu. Ne kukam. Dobro mi je. Skromna sam. Nisam došla ovdje da štedim i odvajam od usta da napravim vilu u komšiluku koja će mamiti uzdahe i poglede. Volimo lijepo pojesti, volimo otići u pozorište, kino, uplatimo sebi poneki interesantan seminar, idemo na godišnji odmor, vozimo auto, nastojimo da kćerki finansijski olakšamo put studiranja i eto… živimo. Neki sasvim normalan život. Radimo za tu “normalu” poprilično. Radno vrijeme mog muža je skoro pa ono često spominjano: Radno odijelo i pidžama. Moje je klasično bosansko, ponedeljkom malo duže, petkom malo kraće, a ostalim danima do 16 h. Nas dvoje zajedno odradili smo ukupno 60 godina, bez pauze. Nikada nismo primali socijalnu pomoć, nikada nismo primali novac sa biroa za zapošljavanje… Tako gledajući, mi smo na zapadu fukara. Jer, vrijedni i čestiti ljudi koji nisu mijenjali podneblje i imali sudbinu nas Balkanaca za 60 godina rada budu pravi mali bogatuni. Ali, ja se ne poredim… Sretna sam što živimo, što smo još uvijek relativno zdravi, što smo kompaktni kao porodica i što imam život koji je dostojan čovjeka. Da su ovi moji sugrađani ovdje morali proći samo dio onoga što je prošao moj narod u ratu i poslije njega, pukli bi poprijeko već na prvoj prepreci. Od 16 mojih radnih kolegica Austrijanki samo dvije znaju zamijesiti hljeb, da ne pričam o pravljenju kolača i slično…
Znači nije da se nema… ima se dovoljno i za to “dovoljno” se jako puno radi. Eh, to “teško” je naravno indivudalno. Svima je ponekad teško. Teško što si daleko, teško što si odcijepljen i rascijepljen, teško što prešaltavaš jezike po potrebi, što su snovi košmar gdje se miješaju likovi iz ovog i prošlog života, što ti je bolestan otac ili majka ili čak što umru, a ti ne možeš stići da ih vidiš žive ili da ih spustiš u zemlju, teško je što poslije određenog vremena nigdje ne pripadaš, što si stranac i u zemlji stanovanja i u zemlji porijekla…
Ima još mnogo težina koje se nose sa sobom i ako ih spomeneš, ja ne mislim da je to kuknjava, nego razmjena mišljenja, naša spoznaja da život za koji smo se milom ili silom odlučili ima i svoju težinu…
Zašto bi bilo logično da samo oni koji su ostali kukaju i pričaju kako je teško, jer i među “ostajućim” ima onih kojima ni u PM ne bi bilo bolje nego što im je sada. Lično znam ljude koji nikada na Zapadu ne bi napravili od života što su napravili tu gdje su ostali. Eh, koliko je to pošteno i regularno, pitanje je sad… Nijedan mi nije rekao: Ja sam se nahap’o, može mi biti za života. Mnogo je više onih koji kukaju i kojima je zaista teško, jer su pošteni, jer se nisu snašli u poslijeratnim previranjima, jer nisu stranački opredijeljeni pa se gube među gelipterima obojenim svim bojama. Ti ljudi isto kao i ja znaju šta je to “normala” i život dostojan čovjeka i rado bi za to radili kad bi ih imao ko zaposliti.
Država ne funkcioniše i jedan veći broj naših lidera se trudi da nikada i ne profunkcioniše, ostali uglavnom kukaju kako je teško i mrze dijasporu. Ne znam zašto? Pokušavam objasniti… Čak postoji i takva FB grupa: Mrzim dijasporu! Mnogo mladih ljudi su članovi te grupe i nadojeni su mržnjom. Jedan mali shok sam doživjela kada samo pregledala članove tih grupa i ugledala ni manje ni više nego jednog člana porodice, djevojku kojoj sam kao “dijasporka” počesto tutkala za kafu, majicu, karticu… Da nisam dijaspora, ona bi bila za mnogo toga uskraćena… zato mi nikako neće biti jasno zašto me mrzi. Njeni roditelji su mogli izaći isto kao što sam to i ja učinila, izvagala sam put u nepoznato i ostavila okruženje s kojim sam bila srasla. Tad nisam znala da ću tamo negdje provesti ovoliko vremena, jednostavno sam izašla izmorena ratom i svim preživljenim u njemu. Ovdje me ništa nije dočekalo i prošla sam put odrastanja kao beba. Sve ovo što sad živimo produkt je naših djelovanja i razmišljanja iz prošlosti. Niko nikome nije kriv što je razmišljao ovako ili onako. To su sudbine, to su naši putevi… a oni se razlikuju čak i u domovini.
Vjerovatno ima ljudi koji iritiraju svojim dolascima one koji su ostali. Takvi se prepoznaju i na Zapadu i isto se ponašaju svugdje. Ne može neko biti kulturan u svojoj zemlji, a nekulturan u tuđoj. U Austriji ima mnogo ljudi iz Srbije koji su došli početkom 70-tih godina kao gastarbeiteri i ostali tu da žive. Prepoznatljivi su. Ja često kažem da su oni sanjali o metli u vlastitoj zemlji, ali je nisu uspjeli dobiti i možeš misliti koje samopouzdanje i sreća kad su je dobili u tuđoj državi. Ima i bosanskih izbjeglica tog tipa, prepoznam ih čak i ja… Znam da te žene nikada ne bi pro-radile da nisu vidjele Zapada, oslobodile su se njive, narodne nošnje i služenja svekra i svekrve, ali ne i svog “zOvijanja”. Takvi su obično jako glasni i jako ponosni na svoje majice sa slikom, trofrtaljne hlače, papučice i auto koje se ne zove auto. Svoje limuzine oni zovu: pOsat, golf, BMW, mercedes… tako da mi se desi da ja parkiram auto, a on/a mercedesa ili golfa.
Druga kategorija dijasporaca su ljudi koji su napustili zemlju, jer im je u njoj život bio ugrožen. Dobro, bio je ugrožen svima, nekima ipak više. Istočna Bosna je protjerana, oni su morali izaći da spase glave. Mi iz srednje Bosne smo bili otprilike jednako ugroženi, zatvoreni, napaćeni, gladni i mnogi su poslije trogodišnje iscrpljenosti prestali biti patriote. Mislim da bih se otprilike u tu grupu mogla i sama svrstati. Vagala sam dugo, plakala sam, strahovala i ipak odlučila da odem. Tako isto mi je bilo i sa odlukom da ostanem. Tvrdim, onako kako sam ja izašla, mogao je skoro svako.
Ove ne-patriote su možda i najobrazovanija kategorija koja je napustila zemlju, pa samim tim i najneutralinija. Oni tačno znaju šta su izgubili, šta su dobili i nisu hvalisavi. Učestvuju u životu svog grada i dalje indirektno, interesuju se, čitaju, prate politiku zemlje iz koje su izašli, održavaju kontakte sa ljudima koji su ostali, rado dolaze i rado komuniciraju i razmjenjuju mišljenja. Dobro su integrisani u postojeće društvo i sredinu. Ne kukaju, ali vam iskreno kažu šta rade i da je težak posao kojim prehranjuju svoju porodicu. Teško im je sigurno, jer imaju najmanje srednju školu i radili su neki drugi posao prije nego što su izašli, ali u tuđem svijetu su se prihvatili onoga: daj šta daš i ništa im nije ispod nivo-a. Ja te ljude posebno cijenim i vidim ih kao velike borce… Znate li koliko je takvih samohranih majki na Zapadu koje odgajaju po dvoje djece i nikada ne možete primjetiti da toj djeci nešto fali? A one čiste i dan i noć, poslije posla čak i privatno po kućama, jer dugačije ne bi preživjele. Koliko naših ljudi sa srednjom školom lupa po građevinama (bauštelama) da bi živjeli i preživjeli? Zar je grijeh ako kažu da je teško?
Koliko bi se ljudi koji su ostali tu gdje su prihvatilo ovakvih poslova da prežive? Iskreno, i u svojoj i u nekoj tuđoj zemlji? Ja poznajem vrlo mali broj takvih.
Zašto onda mrziti one koji su spremni na sve da bi osigurali sebi neki solidan život, ako je uopšte solidan kad se poslije 15-tak godina rada istrošiš kao neko poslije 45? Šta se to očekuje od tih ljudi? Zašto se osnivaju grupe za mržnju vlastitog naroda?
Zamislila sam se nad ovom grupom i onim što sam pročitala. Šta očekuje naš narod koji je ostao u zemlji od ovog što je otišao?
Kad bismo bili puni para i bacali ih vrećama po Zenici da li bi nas prestali mrziti? Ne vjerujem! Onda je svejedno što te vreće nemamo i ne možemo ih razbacivati. Mi ostajemo omrznuta kategorija koju kad prepoznaju zapale u startu, bilo da dižu spomenik roditelju, da mijenjaju prozore ili se provozaju taksijem. Za nas postoji druga tarifa, ne zato što misle da seremo parama… znaju oni svi da ne seremo, nego zato što nas preziru. Preziremo i mi takav način razmišljanja i svakom ko me tako prostački zapali, ne halalim. Pomislim ono što svi ljudi pomisle kad ih neko za*ebe.
Hvala Bogu, pa velika većina Bosanaca i Hercegovaca nisu članovi ovakvih grupa i nikada se ne bi mogli poistovjetiti sa mržnjom prema svom ili bilo kojem drugom narodu.
Ja se ipak radujem svom sljedećem dolasku u moj grad u kojem će me dočekati mnoge raširene ruke i osmijesi koji skoro pa ne mogu stati na lice. Radujem se mnogim kafama koje ću opet popiti sa dragim ljudima, radujem se našim razgovorima i razmjeni mišljenja. Ako vam kažem da mi je ponekad teško, razumite me, kao što ja razumijem vas. Ima raznih težina i svi nosimo svoje…
A sad mi slobodno *ebite mater! Dijaspora sam, šta ću?!
Slični postovi
Written by: zenicaonline
Filed Under: Lotus
Tags: Mediha Selimovic
Trackback URL: http://zenica-online.com/2010/11/dijaspora/trackback/
Comments
Leave a reply
Ostavljanjem komentara slažete se sa pravilima korištenja.
Adela
November 15, 2010 at 17:04
Amin..doduse nisam nikad mrzila ali iskreno malo sam zavidjela i bilo je s “razlogom” gledajuci trenutni zivot u Bosni i moj zivot vani..samo josh uvjek ne znam kolikoje “razlog” vrijedan…zavisno od raspolozenjenja..jedan dan jeste drugi nije niti ce ikad biti…ti si bar puno blize ..pa mislim da je malo lakse!!!
RVI u dijaspori
November 15, 2010 at 17:13
Potpisujem svaku tvoju rijec ,Mediha.A sad i meni mogu **bati mater,dijaspora sam i sta cu.
sunce aprila
November 15, 2010 at 22:19
Stranac u zemlji stanovanja i u zemlji porijekla…Sve si ovo odlicno napisala. Jos jedna iz dijaspore i iz Zenice.
Aleksandra
November 15, 2010 at 22:30
Znam da ti nije bio cilj da nas nasmijes, ali ja sam kezila od uha do uha citajuci ovo. A znas zasto! Od svega mi najzalije sto nigdje nisam prispjela, tako znala moja pokojna baka reci: “ovi moji nigdje prispjeli nisu, niti tamo, niti ‘vamo”.
Ada
November 15, 2010 at 22:35
Draga Mediha uvijek se radujem pročitati tvoj tekst jer napišeš upravo ono što i ja mislim i baš ni mrvu više ni mrvu manje nego pravu istinu ..U “sridu” kako Sinjani vele..Ovdje niko nikog ne prihvata i nije uzalud odavdje ona rečenica “Do pola dana mrzi sebe a od pola dana cijeli svijet”…Kao da je ovim ljudima ovdje dovoljan razlog da bi nekog mrzili i tu bi još mnogo toga moglo da se doda..Kako neko, ko je zadovoljan samo “ako komšiji nije bolje” i ko je dolazi iz sredine gdje postoji uzrečica ” Nek komšiji crkne krava” može shvatiti potrebe i razmišljanja nekog ko je došao “otamo nekud”..Tako nemoj da se skiraš što te mrze zato što si “dijaspora” (odvratne li riječi by the way) da kojim slučajem ne zadovoljavaš kriterij da te nazovu “dijaspora” nego da si pukim slučajem ostala ovdje mrzili bi te iz nekog drugog razloga..Što si viša, niža od njih, plavuša ili pak crnka, što uljudno pozdraviš nekog (vidi što se pravi fina), što imaš boljeg muža ili stabilniju porodicu i tako bih ti mogla nabrajati vjerovatno cijelu vječnost..Ovdje bogati mrze siromašne zato što ih se vjerovatno boje, siromašni mrze bogate, vijernici nevjernike i obratno, neljudi mrze ljude a ljudi, ma koji ljudi to više ne postoji.. Čovjeka, da ga svijećom tražiš u po bijela dana, ne bih ga našla.. Ono što želim reći jeste, ako čovjek upadne u zamku i pođe razmišljati šta ko misli i ko ga mrzi i iz kojih razloga, biće ga još malo strah izaći iz kuće.. Jednostavnije je nasmijati se i biti zahvalan što nisi dio tog mediokriteta..Pozz
laila
November 16, 2010 at 09:45
I mene si opet odusevila…jednom sam i sama spadala u tu rubriku koju zovu dijasporom, vratili se ovdje i … ne znam sta reci… Nigdje nije lako, covjek moze imati materijalno sve ali mu nista ne moze zamijeniti ono unutrasnje zadovoljstvo, sve je relativno…nekom je rat bio kurva, a nekom brat.
I kad bih opet imala priliku otici, otisla bih…jer vidim da samo dalje tonemo u primitivizam, bojim se da mi djeca odrastaju u ovoj dzungli koja se vraca sve vise i vise unazad. Za njih bi se zrtvovala i trpila taj osjecaj tuge za rodnom grudom…
ceca
November 17, 2010 at 09:04
Draga moja Mediha “tužit ” ću Te jer si svaku riječ “ukrala” iz moje glave i duše. Ja nisam “dijaspora” mada se u Zenici sve više tako osjećam, ali smtram da si Ti i Tebi slični puno hrabriji i odvažniji od nas koji smo ostali. S druge strane ponekad poža(e)lim što i ja nisam otišla, jer vjeruj mi ako treba neko da te handri(obožavam bosanski jezik) bolje onda da je stranac neg neko tvoj. poz svima a naročito dijaspori. ceca
Jasko
November 17, 2010 at 16:08
hahaha dobro si napisala ja sam otisao prije 2 godine iz zenice i neznam stvarno ovaj osjecaj praznine je uhhh nemogu biti vulgaran Ali tako je kako je otisao sam da pokusam obezbjediti svojoj djeci neki normalan zivot. Zivot nije lagan ni u inostranstvu se pare ne beru sa grane ali moze se normalno zivjeti samo tudzina je to Pozelio sam svoj grad i svoje ljude
Tatic Senad
November 17, 2010 at 16:15
Draga Mediha, jako dobar tekst, i skoro da ti treba dodijeliti ISO certifikat za standardnu kvalitetu. Tekst necu komentarisati jer kao da sam ga i sam napisao, ali bih se osvrnuo na jedan krasan komentar.
ADA —> ti si uzela rijeci iz mojih usta, Koliko god se trudio da skontam sta se to desava sa ljudima i zasto sve cesce od ljudi postaju neljudi, ne mogu shvatiti. Situacija je upravo takva kakvom si je opisala, ali sta vise reci kad se u ovom gradu i o psima vise brine nego o ljudima. Ili takvih nema pa je logicno da se o njima ne treba ni brinuti.
Jako mi je drago da je sve vise ovako dobrih i od srca napisanih komentara. Pozdrav svima.
Tatic Senad
November 17, 2010 at 23:49
Upravo procitah jedan odlican tekst i mislim da je pisac Aleksandar Hemon dao odgovor na ovo moje predhodno postavljeno pitanje. Ako nekoga zanima moze ga pronaci na sljedecoj adresi:
http://protest.ba/v2/kako-biti-dobar-covjek/
Tatjana
November 18, 2010 at 13:50
…”Ja parkiram auto, a on Mercedesa, pOsata…”, hahaha, ziva istina!!! Svaka cast Mediha, obozavam tvoje tekstove!
medeni
November 18, 2010 at 16:04
OVDJE NISMO – A TAMO NAS NEMA ……!
Mediha
November 18, 2010 at 18:47
Hvala svima na lijepim komentarima. Drago mi je bilo cuti misljenje drugih. Naravno sama spoznaja da nisi sam i da mnogi ljudi u nasem okruzenju vide stvari na isti ili slican nacin cini da se osjecamo bolje i da znamo da ipak svi imamo svoje mjesto pod suncem.
Potreba mi je da kazem da sam tekst pocela sa preuzetim tekstom, tj. psovkama sa FB stranice: Mirzim dijasporu i *ebem mater. To nisam ja napisala i ne izrazavam se tako. Ovim necu da kazem da su mi sve ove pomenute rijeci/psovke strane i da mi se nikada u zivotu nisu omakle. Nisam pristalica laznog morala, tako da sve sto mogu izgovortiti, mislim da mogu i napisati. I to sve iz sasvim prostog razloga: nalazim se u nekim godinama kad se ne trebam i ne moram dokazivati.
Jos jednom hvala Adela, RVI u dijaspori, Sunce aprila, Aleksandra, Ada, Laila, Ceca, Jasko, Senad, Tatjana, Medeni…
Ipak ovaj svijet ima svoje zrake sunca koji hodaju po zemlji!
Svima vama zelim svako dobro, bez trunke zavisti i ironije, sa zeljom da uspijete na vasim putevima, ma kako trnoviti oni bili.
Mediha
Vladeta
November 18, 2010 at 20:45
Hvala Tebi Mediha
Vladeta…USA
RVI u dijaspori
November 19, 2010 at 01:52
Hvala tebi Mediha i nastavi pisati,molim te.Ti to radis tako dobro.
RVI Chicago,USA.
Audrey
November 19, 2010 at 07:12
Svaka čast Mediha! Svaki put me iznova oduševiš,nastavi tako! Veliki pozdrav za tebe i sve čitatelje,MA GDJE ONI BILI
cesljugar
November 19, 2010 at 12:24
Mediha super ti je tekst i apsolutno te razumijem i podržavam, ali me malo dio komentara ADE rastužuje…
Ja sam možda bukvalista kada se hvatam za dio komentara, ali ne možeš reći da ovdje “čovjeka” svijećom ne možeš naći. Ima ljudi i ovdje još uvijek hvala Bogu i biti će ih uvijek. Ti si (kao i ja btw) mnogo nezadovoljan/na situacijom ovdje, ali ja nisam iskoristio priliku da idem odavde niti bih da se sve ponovo desi mada ni mrvice ne osuđujem one koji su svoj život nastavili “tamo negdje”… Ako smatraš da je zbog najezde pasOta i ovdje izgubio se svaki “čovjek”, mnogo griješiš. Možda sam za neke “lud” kada kažem da ne bih ni dan danas otišao odavde iako mi 1000 stvari ide na onu stvar, ali ja zaista tako mislim. Ne mislim da će biti bolje, ali ne mislim ni ići. Ja se ne mogu ponovo “rađati” tamo negdje…ne mogu jbg…
Samo ću reći da sam se rodio i odrastao u Zenici i da ja od rata ama baš nikako nisam profitirao nego kao i sav normalan svijet upravo suprotno.
Cyber Bosanka
November 19, 2010 at 12:27
@cesljugar: Welcome to the club
Mediha
November 19, 2010 at 13:27
@cesljugar: Hvala, jako mi se svidio tvoj komentar. Moje misljenje je da smo mi svi pomalo gubitnici, svako na svoj nacin. Godine rascijepljenosti i zivota pod razlicitim podrucijima su nas oformile drugacije i mi se jednostavno vise ne razumijemo. Ne zavide samo oni sto su ostali dijaspori, zavidi i dijaspora onima sto su ostali. Koliko puta ste culi: Pa ovdje se po citav dan samo sjedi i kafenise, nemas mjesta u kaficu, sve puno, a svi kukaju da nemaju para…, pa kad bih ja tamo zivio ovako kako ovi ovdje zive ne bih imao ni za hljeba, spavao bih na cesti i da ne nabrajam dalje. Nedavno mi je cistacica u mojoj firmi pricala takvu pricu, jer ona poslije posla ide u dvije porodice, peglati ves, pospremiti, usisati i tako vec 15 godina. Kaze, kad odem dole svi gledaju sta sam im donijela i svi od mene nesto ocekuju, a ja ovdje izlazim u 5 h ujutro iz kuce, a dolazim u 8 h navecer u kucu, zeljna sam svega i svacega. Moja sestra koja je u Bosni samo kuka, a svaki dan negdje napolju pije kafu s prijateljicama, 3 sata ide do pijace i s pijace, tako isto i njene kcerke. Ma kad god odem u Bosnu place mi se nad sobom samom.
Meni je bilo zao i nje i njene sestre. Obje su gubitnice u vremenu i prostoru. Jednu je uhvatila tranzicija na svoj nacin, a ovu drugu na svoj i svaka se razvila u skladu sa podnebljem pod kojim zivi.
Zavide jedna drugoj i ne razumiju se vise.
Sve u svemu, zalosno je da upotrebljavamo rijec “mrznja” u odnosu na nekoga ko nam nista nazao nije ucinio. Od te cinjenice da sam dijaspora (zaista ruzna rijec), niko u mom okruzenju nije imao stete. Nazalost, nisam toliko bogata, da bi svi imali i koristi. Ali, zar se zbog toga moramo mrziti?!
Hvala jos jednom na svim vasim komentarima.
I pozdrav svima i u Zenici i izvan nje. Sve je to moj narod!
Damir
November 19, 2010 at 21:32
Osoba ostra na jeziku, vesela, postena i iskrena, sa rijetko velikim srcem i dusom! Kad god procitam nesto tvoje, pomislim: Bas sam privilegovan, ja sam je znao jos u ovim vremenima o kojima pise.
Hvala za ovaj i sve ostale tekstove, ne citam bas redovno, ali kad stignem procitam sve.
Pozdrav tebi, Ze-online i citaocima
Mike
November 20, 2010 at 19:49
Evo da se i ja zakacim. Necu komentirati tekst jer je jednostavno dobaaaaaar…. . Zato evo jedan VIC. Mnogi ga znaju ali nije na odmet cuti ( procitati ) jos jednom.
Doso Svabo poslije Drugog svjetskog rata u Bosnu da nadje pokojnog tatu i pita Hasu: – ” Znate li mozda gdje je pokopan Hans Kruger, znate bio je u SS diviziji ? Dobro bih platio za ovakvu informaciju , kako bih oca mogao pokopati u domovini “.
Haso :
_ ” Ne znam jarane, ovdje ti je ginulo i hajvana i insana … ko ce to znati “. Slusa Mujo preko plota i zove Svabu.
Mujo :
- ” Mescini da znam, jel ti tata ono bio plav, visok ? ”
Svabo :
- ” Ja , ja natuirlich “.
Odvede ga Mujo do jedne sljive, pocese kopati i stvarno, nadjose posmrtne ostatke. Svabo isplati Muji 10.000 maraka i ode sav sretan. Pita Haso Muju : – ” Sta ti je bolan Mujo, sto proda rodjenog babu, Omera.”
Mujo :
- ” Ko ga *ebe, vazda je govorio : Da mi se samo dokopati Njemacke ! “
Mediha
November 20, 2010 at 20:48
I jos nesto: Ja nemam jezik, otkud ti to?! Kod mene samo tastatura ostra.
Pozzz.
Ada
November 21, 2010 at 13:43
Samo da dodam i ja sam bila “vani” i bila sam “dijaspora” a vratila sam se iz jedne super države u jednu a jedinu koja je totalna suprotnost i mogu razumjeti i “ove ovdje” i “one tamo” ali se oni međusobno nikada neće shvatiti..Ja se sutra mogu vratiti tamo i biti ponovo “dijaspora” al eto odlučila sam da se riješim tog pridjeva pa dok izdržim
Mnogo je razloga i faktora koji utiču na to zašto je ljudima ovdje ovako a “onima tamo” onako i da ne nabrajam sad.. I još nešto možda ovdje i ima ljudi al ja mislim da je to samo onako na prvu, neki zaostali blijesak ljudskosti kad malo duže ostaneš s njim ili kad ti nešto/neko treba da vidiš kako “ljudi” bježe..Kako rekoh možda ovdje ima ljudi samo ih ja još nisam srela..Pozz
cesljugar
November 22, 2010 at 13:23
Ada, ne kontam te nikako…
kontradiktorna si sama sebi…
vratila si se kažeš iz super države u totalnu suprotnost i plus ovdje su za tebe sve neljudi a ipak odlučuješ ovdje ostati?!?
Ne želim da kažem da je ovdje super – nije, daleko od toga, ali kada već imaš toliko loše mišljenje o životu u BiH molim te ili mi objasni razlog za tvoje ostajanje ili idi ponovno kad već imaš mogućnost i očiglednu želju?!?
Nije istina da se međusobno neće “ovi” i “oni” shvatiti. Evo ja shvatam “one” a i “oni” shvataju mene, makar “oni” koji su za mene “ljudi” i za koje sam ja “čovjek”.
Po mom mišljenju ne postoje “ovi” ili “oni”, postoje samo ljudi ili neljudi. Svačiji je izbor kako će svoj život živjeti (namjerno ne govorim i gdje jer nemaju svi takvu mogućnost). Medihi fali sto klinaca odavde, a ja bih sto njenih klinaca od tamo koji meni fale… Medihu uzimam samo za primjer obzirom da je njen tekst pokrenuo ove komentare.
p.s. krajnje ti je vrijeme da pođeš izlaziti malo i upoznavati “ljude”, ima ih vjeruj mi…
Ada
November 23, 2010 at 22:35
Cijenjeni gospodine “češljugar” ne znam, zašto se baš “kačite” na moje komentare ali kad već jeste da vam odgovorim..
Vratila sam se ovdje zato što mi je majka teško bolesna i imam potrebu da ostanem tu do kraja njenog života..E sad kad znate razlog koji je privatne prirode možda vam stvari budu jasnije..
A što se tiče ljudi i neljudi, ovih i onih tu ne griješim..Ja sam svaki dan na ulici, među tim “ljudima”,jer pobogu ne bih mogla iz kuće voziti mamu u bolnicu, obilaziti doktore koji nisu dostojni tog imena, pritom susretati i neku vrstu ljudi koja sebe naziva “medicinskim sestrama” e još nešto imam da vam kažem o tim vašim ljudima, ovima ovdje, čim treba da ulože neki trud a da nemaju koristi od toga nestaju u vidu magle..Svi su pametni dok sjede u zanatskom i pijuckaju kafice al kad treba dignuti cijenjeno d*pe i možda protestirat zbog ovog ili onog a ne..Evo npr. moj rođeni brat, koga sam sve ove godine rata i poslije zdušno pomagala pa zar ne bi bilo logičnije da se on brine za mamu koja nam je još jedino ostala?
A jok..Čovjek ima posao, pa znaš kako je u Mittalu, ne možeš ni nos napolje izviriti.Nego tebi je sestro jednostavnije da dođeš iz Švicarske, pretumbaš svoj život i vučeš dijete da se ne bi remetila komocija snahe i njega..Ja se ne žalim, ne kukam i ne znam ni zašto ovo pišem jer mi je zadovoljstvo što mogu biti uz mamu ali ovdje su svi tako spremni da napadnu nekog, uf to im je kao “dobar dan” Čim imaš drugačije mišljenje odmah krene salva “Ma šta, ma kako, ma odkud ti znaš” i sl.
Eh idem ja ulicom tako jedan dan i sretnem staru prijateljicu a ona “tipikus zenikus” i odmah napad “uf što si pokvarena ni javila se nisi, pa kad si došla, pa koliko ostaješ..” Kažem ti ja njoj da mi je mama teško bolesna pa pitam da li njen muž još ima one veze po bolnici (kojima se hvalila sto puta do sad) jer ja ne mogu doprijeti do tih ljudi bez da im ne pokažem eure a onda se bijedno osjećam kao da trgujem životom svoje vlastite majke al đaba neće ljudi ni da stanu popričati ako im ne platiš..Elem ta moja kvazi prijateljica kaže pa ne znam, provjerim pa ti javim…Misliš da se javila–Šipak
Izlazim ja gospodine “Češljugar” možda čak i više nego vi samo su moji utisci jači jer imam s čime uporediti..Još jedan primjer, sretnem druga iz osnovne i ispričam mu sve tako o sebi, mami, bolesti i znaš koji je njegov komentar na to:
-A gdje ti ono budeš vani ?
-U Švicarskoj
-A lako je tebi..
E ostanem ti ja otvorenih usta na sred ceste..
Ako želite još, imam iskusva iz vrtića, haustora, pijace, parka, noću se ono ne usudim izaći još u šetnju ko zna možda ti ljudi baš noću izlaze, ono iza ponoći kao neka rijetka vrsta što uspijeva samo kad se ovi povuku s ulica..
Eto to je samo djelić mog iskustva a sad ste Vi na redu da mi objasnite gdje to vi susrećete te ljude, možda ja stvarno idem na pogrešna mjesta..
Ispričavam se na opširnosti ali ja sam takva, detaljista i ne znam raditi stvari napola..
Ispričavam se Medihi zato što moj komentar možda i nema veze sa temom al da me ne proziva niko više jer imam pravo na svoje mišljenje..
Jaganjac A.
January 18, 2011 at 03:57
Iskreno,
Odavno nisam procitao bolji post.
Osjecam se malo glupo, sto nemam inspiracije da napisem neki opsirniji odgovor, izuzev da je procitano izuzeno napisano.
Uz iskrene pozdrave iz Holandije,
A.J.
SELTIK
January 18, 2011 at 18:24
Mediha komplimenti,bez sumnje jedan lijep osvrt na “problem” koji to i ne mora biti.
Problem nije sve dok su dvije strane u relativnom miru.Kazem dvije strane jer iste i postoje a koje si pomenula pa cak i navela nekoliko vrsta nas “dijasporaca”.Ehhh,sad se pitam samo to kako bismo klasifikovali onu drugu stranu “antidijasporaca” i na koliko vrsta ako one postoje, te motive zasto su takvi.Mozda je razlog tomu i ona Balkanstina u svima nama(sebe nerado stavljam u tu grupu ali evo ne mogu pobjeci od te istine).A mozda je razlog politicko ideoloske prirode koji se vuce jos od sredine 60-ih godina,otvaranjem granica te odlaskom ogromnog broja nasih ljudi u tzv.pecalbu a sve uzrokovanom neradom tadasnjih mnogohvaljenih politicara.Naravno oni koji su bili u ljubavi sa tadasnjom politikom zadrzali su poziciju u tadasnjem drustvu sebi i uzoj i siroj svojti bili oni manje ili vise pismeni.Sa druge strane oni koji sto radi politike sto radi nebrige tadasnje vlade bijase primorani potraziti srecu negdje na drugom mjestu.Uglavnom nastade jedna vrsta nesimpatije (ne zelim reci animoziteta),a sve uzrokovano odbranom svako svoje trenutne pozicije u drustvu ovisno gdje se ko nalazi.Eto to je bilo stanje duha na obje strane do pada bivse drzave nam,a koja je bila socijalno uredjena drzava.
Eto navedoh nekadasnji motiv animoziteta,ma koji je sadasnji?
Drzava na koljenima,nezaposlenih vise nego ikad,mi koji smo vani na radu pratimo sve sta se desava tamo a mnogi od nas nesebicno pomazu na sve moguce nacine.Aktualna vlast im uzima dusu a oni sve drvlje i kamenje po dijaspori.Zasto ?
mahir
March 12, 2011 at 07:56
Dijaspora su ljudi uvjek sanjaju da ce se jednog dana vratiti kuci.A da ce sada oni napraviti da sve bude drugacije.Kakvoj i kojoj kuci,drugo je pitanje,neki i shvate vremenom da ce to tesko ici.Nisu postali njihovi,a nisu vise ni nasi.Nisu samo bosanci dijaspora,postojalo je to oduvjek.
mahir
March 14, 2011 at 20:24
E pa ako si u dijaspori,onda nema smisla da ne kupis mercedes.Onda lijepo kada dodjes u svoje selo,udaris po gasu,preteknes sve domace sto voze golfove,opele,i sva rana ustajanja,prekovremeni rad i nostalgija,imaju tek tada smisla. Jos bolje, kupis neki dzip,pa onako lijepo, s visine gledas na svoje bivse komsije i trubis da te svi cuju.I prosetas ujutru u novom odijelu kroz selo,da te bas svi vide.Kud ces ljepse.To ti dodje kao da se vratis u svoje selo kao pobjednik,onako,na bijelom konju sa isukanom sabljom u ruci.Dobro je to.
Amira
August 22, 2011 at 12:29
Svaka cast….bolje nisi mogla da sastavis…mislim da smo mi “Diajsporci” veci stranaci u zemlji porijekla nego u zemlji stanovanja. Veliki Pozdrav za Medihu…..nastavi tako…..:-)))