Zenica Online – novosti i price iz Zenice

SUŠIĆA MLIN

Pripremio: Mirsad Đulbić

Posvećeno Zeničanima, ma gdje bili!

Zenica je u prošlosti imala priličan broj mlinova. Korišteni su svi vodotoci. Tu i tamo stoji još po neki mlin. Malo ih sada radi. Prema vrlo detaljnom popisu iz 1895. godine, u općini Zenica je bilo 83 vodenice. Popisom je naznačeno da su mlinovi bili na sliedećim vodotocima: Bosna, Mlinica, Mutnica, Đulanov potok, Babina rijeka, Dobra voda, Gračanica, Seočka rijeka, Kočeva, Nemilska rijeka, Bistričak, Suhi potok, Potok, Orahovička rijeka i tako dalje.

Zenica, kao čaršija u sadašnjim granicama, imala je po tom popisu 36 mlinova na vodotocima. Najviše mlinova je bilo na Babinoj rijeci, počev od Talama pa do ušća.

Mlinove su imali u gradskom području Zenice:

- Na Bosni: porodica Skopal. (poslije I S.R. sličan mlin vlasnika Danila Vujovića).
- Na Kočevi: Porodice Karić (3 mlina) i Mühlbacher.
- Na Kočevskom jazu (odvojku): porodice Hamzić (kod direkcije Instituta) Čaršimamović, Ćupović (posljednji u nizu, kod ušća jaza natag u Kočevu), Islambegović, Serdarević, Tarabar i Zadić .
- Na Potoku: porodice Abdurahmanović, Begića, Harmandić, Jurić i Mutapčić.
- Na Babinoj rijeci: porodice: Batista, Čuruković (3 mlina), Dilber, Drino (2 mlina), Hodžić (3 mlina), Kratina, Kadrić, Mostarac, Opačak, Perić, Skelo i Talam (3 mlina).

Najveći mlinovi su bili: Skopalov na Bosni, Čurukovića na Babinoj rijeci i Mühlbacherov na Kočevi. Mühlbacherov mlin je tokom vremena kod Zeničana nazvan Sušića mlin, po novom vlasniku.

Sušića mlin je postao zenička znamenitost. Nema Zeničanina, koji ne zna za Sušića mlin. Prvotno je to bio Mühlbacherov mlin. Austrijanac Mühlbacher je mlin gradio u vremenu 1880÷1882. godine. Koristio je dio od ranije građenoga Kočevskog jaza, kojega je bolje podzidao, stavio ustavu na odvojku jaza od Kočeve i prvo izgradio drvenu vodenicu jače konstrukcije, sa dva mlinska točka. Prvo je radio za vojsku, koja je bila stacionirana u blizini, na oko 300 m uzvodno uz Kočevu. Kada je polazio u Austriju, 1919. g., Mühlbacher je mlin prodao porodici Sušić, po kojoj je taj mlin poznat i narod ga zna isklučivo kao Sušića mlin.

Kupio ga je Drago Sušić 1919. g., detaljno obnovio mlin i dogradio uz njega poveću prizemnu zgradu. Taj podatak nije u cijelosti siguran. Naime, po drugim izvorima, Mühlbacher je bio vlasnik mlina direktno ili posredno sve do 1934. g. Ti podaci govore, da je možda mlinom upravljao rečeni Drago Sušić, od 1919. do 1934. g.

Od 1934. g. mlinom je upravljao njegov novi vlasnik Franjo Sušić. Franjo je u cijelosti obnovio mlin, proširio kuću podižući sprat, bolje uredio jaz kojim se dovodi voda Kočeve na mlin i uredio pristup mlinu. Mlin je imao dva vodom pogonjena žrvnja. Franjo je imao i plan gradnje male hidroelektrane za pogon električnog mlina, kojega je narod zvao „vatreni mlin“. Elektropogonjeni mlin je Franjo nabavio početkom 1936. g. kada je ugovorio da proizvodi brašno za tri velike zeničke pekare i za Jovanovićevu tvornicu makarona sa pekarom – vidjeti link: http://zenica-online.com/2010/01/zenica-je-imala-fabriku-makarona/

Mlin je nacionaliziran 1948. godine. Franjo Sušić je gubitkom mlina, izgubio i posao. Uspjeo je sačuvati električni mlin sa kojim je radio do duboke starosti u pokrajnjoj prizemnoj prostoriji kuće izgrađenoj uz mlin. Obzirom da su ga Zeničani poštovali, u mlin su dali na izučavanje zanata Franjina rođaka Miju Sušića, a dugo vremena su više nosili žita na Franjin „vatreni mlin“, nego u vodenicu, koja je jedno vrijeme bila rezervirana za mljevenje žita iz prisilnog otkupa. Mnogi su nosili žito na mljevenje kod Franje na „vatreni mlin“ ali i radi toga da se ne zna koliki im je bio rod žita ili da se ne zna da je žito nabavljeno na crnom tržištu. Naime, svi su pokušavali čim više sakriti uroda od žita, jer se za novac dobijen u prinudnom otkupu nije imalo šta kupiti, pošto je bilo racionirano snabdjevanje preko potrošačkih kartica, poznatih kao „tačkice“. Tada se žito prodavalo za druge prehrambene robe ili za tačkice.

Mijo Sušić nije dugo ostao u mlinu. Okrenuo se drugom, tada profitabilnijem zanatu – vatrostalstvu. Penzionisan je iz „Vatrostalne“ gdje je radio 43 godine i trenutno ima 79 godina i dobro pamćenje.

Franjo Sušić je umro 1986. g. i sahranjen je na Crkvičkom brdu. Njegova supruga je rasprodala dio imanja (zgrade i zemljište) koje nije bilo nacionalizirano.

Nacionalizirani mlin je 1948. g. uključen u tadašnju poljoprivrednu zadrugu „Zenica“ i ostao je u državnom vlasništvu. Status mlina je ostao neriješen do današnjega dana. Nije izvršena denacionalizacija. Nominalni vlasnik je općina Zenica, koja je prećutno, bar takve su informacije, pristala da mlinom upravlja već vremešni Galib Žiško. Galib je nakon nacionalizacije 1948. godine postavljen za „državnog“ mlinara, kojemu se staž vodio u pomenutoj zadruzi. Galib je navodno rođen u Zenici, a porodica potječe iz Livna. On je mlinarski zanat izučavao u mlinu Danila Vujinovića, koji se nalazio na lijevoj obali Bosne, uzvodno desetak metara od sadašnjega mosta kod hotela Metalurg, tik uz kacaru Jovanovića. Mlin Danila Vujinovića nije prethodno pomenut, jer ga nije bilo u popisu od 1895. g., pošto je izgrađen oko 1920. g.

Porodica Sušić potječe iz Kaštel Štafilića. Oko 1860. g. su se selili u Ljubuški i Posušje, gdje su zaradili velika imanja. Dio porodice je tada prešao na islam, ali su nastavili djelovati kao porodica. Tako su stigli i u Zenicu oko 1900. g. kada je Zenica bila u punom industrijskom zamahu. O Sušićima, kao vlasnicima mlina je već dovoljno kazano. Sušići u Zenici, četvrto i peto pokoljenje, brojano od odlaska iz Kaštel Štafilića, bez obzira što su bili u dvije religije, zajednički su išli na izlete i međusobno se posjećivali. Sve do sredine osamdesetih godina, Sušići su ljeta provodili u tvrdo zidanoj dovoljno osavremenjenoj kamenoj kući, dalekoga pretka u Kaštel Štafiliću. Prava je rijetkost da se tako paze pripadnici iste porodice iz dvije različite religije.

Sušića mlin sada radi ako ima posla. Galib Žiško je u dobroj kondiciji iako ima oko 80 godina.

Jaz za dovod vode iz Kočeve je mjestimično dobio betonski pokrov, radi gradnje kuća. Odvojak za jaz stoji kao i nekada, bez održavanja.

Ostali zenički mlinovi

Skopalov mlin je bio na lijevoj obali Bosne, oko 50 metara nizvodno od njihove kuće, odnosno cca 100 metara nizvodno od mosta kod Metalurga. Približno iznad toga mjesta stoji sada topola. Vodenicu je odnijela Bosna 1900. godine, za vrijeme velike poplave. Tada se i obala urušila i zatrpala dotadašnji izvor Ribnjak. Vodenica je popravljena, pa uz povremena oštećenja, radila do 1940. g.
Slične konstrukcije je bio već pominjani mlin Danila Vujovića, na lijevoj obali Bosne, niže kacare Jovanovića (sada malo uzvodno od mosta kod hotela Metalurg).

Čurukovići su imali 3 mlina tada 1895. godine, a 1945. još samo jedan na lokaciji koja je navedena u tekstu „Zeničke ljetne bašte – uz vodu“, link http://zenica-online.com/2010/07/zenicke-ljetne-baste-uz-vodu/ Taj mlin je prestao sa radom 1966. g.
Na Kočevskom jazu je bilo 7 mlinova, kako je več navedeno. Kočevski jaz (odvojak) je polazio oko 50 m nizvodno od lokacije mosta za Vardište. Vodio je preko lokacije instituta pored gimnazije, potom prema sadašnjoj zgradi Elektro Zenice u mahalu Kučukovići i ulijevao se u Kočevu na tridesetak metara od ušća u Bosnu, prije pozicije mlinova porodice Karić. Kočevski jaz je napravljen oko 1780. godine. Gradnjom željezničke pruge 1878-79. g. Kočevski jaz je dobio prolaz ispod pruge, ali je do 1905. g. zatrpan radi gradnje tri ceste, gdje je Carina bila raskršće.

Mlinovi porodice Karić su bili na samom ušću Kočeve u Bosnu. Uništeni su tokom velike poplave 1900. g. Nisu obnovljeni.
Većina mlinova na Babinoj rijeci se održala do kraja šezdesetih godina, kada su brzo nestajali jedan za drugim. Ostao je jedan mlin Talama, koji se povremeno koristio.

Mlinovi na Potoku, njih pet, su bili locirani na prostoru od ušća Potoka u Kočevu (Mutapčić) do blizu katoličke crkve Sv. Josipa na Meokušnicama (Jurić). Ovi mlinovi su redom propali do II Svjetskog rata.

Zenički književnik Kemal Mahmutefendić je napisao pjesmicu „Mlinareva idila“, posvećenu Sušića mlinu.

MLINAREVA IDILA
Sušića-mlin

Brašno je meko, mirišljavo
ko ženske noge i grudi i stomak.
Sjenke, brbljanje točka,
tišina koju isijavaju mačije oči iz ćoška.
Vrata – otvor prema nebu
kroz koji, hop! možeš sad poletjeti.
A dolje, grgolji voda,
odnosi brige i račune, sitniš bezimeni.
Mlinar sam, onaj koji nije
od ovog vremena; čak i na šlicu mi ima brašna!
Ni dijete, ni starac, ni mrtav,
ni životinja žutih očiju – eto, mlinar.
Jedino… tišina!… šta onaj
nož radi, šta li čeka
pod mojim jastukom
kockaste navlake preko njega?
(Uh!) »duša, a ne brašno,
prirodno, jakako!«