Sušića mlin i ramazanije

Sunday, October 17th, 2010 at 15:00

Visited 1442 times, 1 so far today

Sušića mlin i ramazanije

Piše: Senad Tatić

Dok u nekom već poodmaklom dobu nije počela sama obrađivati svoju baštu, majka bi na neki samo njoj svojstven način, na pijaci dolazila do “pravih” kukuruza koje je od milošte zvala “bosanci” i do krupne, svijetlosmeđe, domaće pšenice. Nakon obaveznog pranja i sušenja na uštirkanom čaršafu slijedili su nezaboravni odlasci u mlin da se to blago samelje u brašno.

Ljeti bi za prevoz obično koristili naš PONY bicikl a zimi drvene sanke, mada sam najčešće vreću znao zabaciti preko ramena, pa put pod noge. Možda je u Zenici i njenoj okolini postojao i neki drugi mlin ali mi smo svoje žito isključivo mljeli u mlinu na potoku Kočeva, kojeg svi znaju kao “Sušića mlin”. Dugo mi nije bilo jasno zašto se to zove Sušića mlin kada u njemu od kako znam za sebe, kao mlinar radi nizak i podebeo čikica po imenu Galib. Valjda bi se trebao zvati Galibov mlin ali eto, ne zove se tako. Stari vlasnik je ovjekovčio svoje ime koje će se spominjati dok god se okreće veliki točak ovog starog mlina. Iako su druge mušterije ostavljale svoje vreće u mlinu i odlazile poslom u čaršiju dok se žito ne samelje, mi smo morali cijelo vrijeme provesti u mlinu uz mlinara i sačekati dok se ne završi naše mljevenje. Razlog je izgleda znala jedino moja nepovjerljiva mati, jer je čula da je Galib bio velika mudrica. Pričalo se da bi on dok trepneš zamijenio tvoje ukusne i slatke „bosance“ za tamo neke „švabure“ kako je ona zvala sve druge vrste krupnog hibridnog kukuruza. Zbog prisustva nekih gorkastih tvari brašno od takvog kukuruza je bilo neukusno i kao takvo nije bilo pretjerano cjenjeno u kuhinji.

Trač dalje kaže, da bi zamijenjeno brašno promućurni Galib prodavao probranoj klijenteli po znatno većoj cijeni i na taj način neznatno povećavao svoju skromnu zaradu. To je bio razlog zašto smo morali presjediti u mlinu i čuvati naše brašno.

Od onog ko vosak žutog brašna pravila bi se dobra pura i posebno ukusna, k’o šećer slatka, kukuruza. Ja sam je volio udrobiti u vruće slatko mlijeko a moj otac sasvim suprotno u hladno kiselo. Iz naše kućne pekare izlazili su mirišljavi kruhovi različitih oblika i veličina, veknice, pogače, i slatke kiflice i buhtlice posute štaub šećerom. Ipak, kako bi rekli konobari u boljim restoranima specijalitet kuće su bili uštipci koje je mati pravila od tijesta predviđenog za kruh. Ta mala umjetnička djela smo zvali – placke, a zbog okusa kruha bile su univerzalne jer su se mogle jesti i u slanoj i u slatkoj kombinaciji. Ja i brat smo ih obožavali i često smo ih znali ponijeti u školu u svojim školskim torbama.

Pa ipak i pored tako ukusne užine koju smo nosili od kuće, postojalo je nešto što smo isto toliko voljeli jesti. Valjda uz drugu djecu po onom principu “kud svi Turci tu i mali Mujo” rado sam na jednom kiosku u blizini škole kupovao vruće kifle. Malo po malo mati je primjetila da kući sve češće vraćam nedirnute placke. Došlo je do promjene, tako da sam pred polazak u školu dobijao (ali ne uvijek) nešto novaca da kupim sebi kifle. Ta ljubav prema kiflama se nastavila nesmanjenim intenzitetom preko momačkih dana pa sve do ovih poodmaklih godina. U dragstoru na Uglovnici koji je radio 24 sata na dan, kupovali bi u kasne sate mala pakovanja maslaca, našao bi se tu i pokoji paradajz, a onda u red po vruće kifle. Čini mi se u koje god doba dana ili noći da ste došli pred Salčinovića pekaru, uvijek ste morali stajati u redu. Nakon toga slijedila bi gozba na kojoj bi nam pozavidili i sami rimski carevi, a da nas je neko gledao sa strane sigurno bi pomislio da smo neki jadnici pobjegli od strašne gladi.

Prolazile su godine, uslijedile su ženidbe i udaje i rođenja djece. Ne odlazeći nikud, mijenjali smo države u kojima smo živjeli, gubili neke veze i drugarstva i istovremeno sretali nove ljude i gradili nova prijateljstva. Ali stare navike su preživjele i ostale nepromijenjene. Nijedan odlazak sa rajom na vikendicu, nijedan izlet na Bistričak ili Smetove i nijedan praznik ili proslava nisu se mogli zamisliti bez roštilja, ćevapa i obaveznih Sejinih lepina. Smio bih se okladiti u sve na ovom svijetu da su to najbolje lepine u našem Sunčevom sistemu. Jedna od nekoliko stvari kojih se najviše zaželim nakon dugog izbivanja iz Zenice su svakako i ove “male tajne velikih majstora pekare”. Tako su mekane da prosto dišu, mirišu i mame, i ne znam za vas, ali ja bi ih mogao jesti svaki dan, pa i poslije kakvog obilnog ručka, onako ko’ zahladu. Ucvrka se malo masla, fino natopi unutašnjost lepine, posoli i pobiberi a povrh svega može da se nariba dimljenog sira ili doda malo one čuvene zeničke pavlake. Eto od ove priče opet mi se upišaše zubi.

Ideju za ovu priču dobio sam u vrijeme nedavnog mjeseca Ramazana jer iako živim u najmnogoljudnijoj muslimanskoj zemlji – Indoneziji, zamislite u njoj nema ramazanija. Možete se satima vozati kroz uske sokake Jakarte i prolaziti kroz zamršene lavirinte malih uličica ali nigdje nećete osjetiti onaj poznati miris po kojem je Ramazan prepoznatljiv i vjerniku i nevjerniku. Tad poželiš više nego ikad da prošetaš poznatim ulicama i da se nadišeš onog zamamnog mirisa koji leluja i treperi mameći te da kreneš u pravcu pekare. Iz jedne krajnosti koja je prisutna ovde u Indoneziji, dolazimo do druge krajnosti koja je već duže vrijeme prisutna, ako ne u cijeloj BiH onda sigurno u našoj čaršiji.

Neki naši pekari tokom cijele godine prave i prodaju lepine posute čurukotom, koje nisu loše, ali ni izbliza nemaju onu magiju koju imaju one koje se prodaju za vrijeme posta. Biznis i brza i laka zarada i ovde pružaju svoje pipke ne bi li još jednu bosansku tradiciju poslali u zaborav ili u istorijske čitanke. Ramazanija nije nešto što možeš kupiti kad god ti prahne. Treba sačekati njeno vrijeme, jer ona jednostavno treba da se poželi.

Nekako najdraži i najslađi kruh ipak je bio onaj kojeg je spremala moja supruga u prošlom ratu. Do tada nikad nije imala potrebu za iskazivanjem takvih vještina, ali je bez obzira na minimalno iskustvo pravila izuzetno dobar i ukusan kruh. I sad se veselo nasmijem kad se sjetim kako je u to ratno doba prvi put razvlačila tijesto i pravila pitu. I ja i djeca smo morali napustiti prostor kuhinje pa i više od toga , sa strogom zabranom ulaska dok nas ona ne pozove. Iako se do brašna nije dolazilo lako, i trebalo ga je čuvati ko oči u glavi, taj dan ga nije bilo jedino na plafonu. Još uvijek su svježa sjećanja na te ratne dane i vrijeme kad se veoma brzo moralo privikavati na prazne trgovine i sveopštu oskudicu. U početku dok je u pekarama bilo još nešto brašna dijelili su kruh po brojevima. Trebalo je ustati jako rano da bi se dobio broj, sa kojim kasnije kada dođe kruh, staneš u red i čekaš sa zebnjom da li će dobaciti do tebe. Kasnije su se stvari zakomplikovale pa se kruh dobivao na tačkice, ali se ovaj put tačno znalo koliko te sleduje na osnovu popisa članova domaćinstva napravljenog u mjesnoj zajednici. Bilo je to suviše dobro da bi potrajalo dugo. Za jako kratko vrijeme nestalo je i brojeva i tačkica a bogami i kruha. Brašno je bilo na velikoj cijeni jer imati brašno značilo je živjeti i preživjeti. Nešto se dobijalou mjesnoj zajednici u vidu međunarodne pomoći, nešto kroz pomoć drugih članova porodice a i plata u Željezari u kojoj sam proveo cijeli rat na radnoj obavezi bila je isplaćivana u brašnu i drugim najosnovnijim prehrambenim artiklima.

Znam da je ljudima u Bosni i Hercegovini bilo i hiljadu puta teže nego što je nama, ali se ipak nije moglo spokojno spavati. Strah od gladnih dječijih očiju kružio je kao avet iznad naših glava pretvarajući noći u vrijeme bez sna i u vrijeme kad su se do jutra tražila rješenja za ovu ili onu situaciju. Ali – bilo, prošlo i ne ponovilo se.

Vremenom moja supruga je stekla zavidno znanje i vještinu, tako da se danas doslovce tušimo u njenim kiflicama sa sirom i pizzi kakvu ne možete pojesti ni u jednoj piceriji Srednjobosanskog kantona a i šire. Ovde u Jakarti skoro svake subote me obraduje hercegovačkim uštipcima koji su tako dobri i ukusni da bi komotno mogli krenuti u kakav porodični privatluk. Ali i pored svega, kad se nađem u svom rodnom gradu veoma često kupujem kifle u nekoj od novootvorenih pekara, koje su nikle ko pečurke poslije kiše. Raspored se zna, jutro i doručak su rezervisani za rumene i hrskave Salčinove kifle, a navečer mogu i one iz najbliže pekare – ne biram.

I na samom kraju ove moje priče o brašnu, kruhu i lepinama, ne mogu a da se ne prisjetim nekadašnjeg velikog hita “Bijelog Dugmeta” – “Da sam pekar mala moja, ne znam bil’ me htjela”, koja se do u beskonačnost vrtila na našim gramofonima i kazetofonima, i uz koju smo na nezaboravnim dernecima, uz prvi osmjeh i poljubac i uz svoje prvo piće i cigaretu čekali neka drugačija, daleko, daleko ljepša jutra.

Tatić Senad, Jakarta 11.10.2010.