Zenica Online – novosti i price iz Zenice

Smrt

Piše: Miro Vinduška

To je jedina stvar koju niko ne može zaobići. Kažu jedina stvar koja je za sve ista. Ali da li je baš tako? Nije isto kad neko umre mlad a tamo se neki metuzalem otima i nikako da odapne. Neko umre iznenada, neko se dobro napati, a neko baš onako, dosta poživio a lako napustio ovaj dunjaluk. Sve potaman. Ima i onih koji ne mogu iščekat’ pa dobrovoljno presele na “lipi ahiret”.

Kad čovjek uđe u 7. deceniju, kao ja sad, počne pomalo razmišljat o onom šta i kako. Ranije mi nije ni palo na pamet kako se sahraniti i tako to jer je o svemu mati vodila računa. Na vrijeme nas sve učlanila u pogrebno drušvo da imamo neke povlastice najčešće u cijeni jer to baš i nije jeftino. Kad sam doselio u NL ova moja bolja polovina je odmah nas učlanila u neko društvo jer je manja cijena što si mlađi počeo uplaćivati. Mi vodimo o tome računa jer nećemo da se djeci smrkne kad nas budu sahranjivali umjesto da nas žale. Ima i onih koji kažu “Ah, niko nije ostao nesahranjen, što imam sad o tome voditi računa!” Ali ja neću da budem sahranjen kao neka “fukara”. Nema ovdje civilne zaštite da te sahrani, možda neka druga institucija.

Nedavno sjedimo žena i ja, ona plete unučetu nešto a ja buljim u TV kad će ti “Jesi li ti razmišljao o tome kako da se sahraniš, mi bi na vrijeme trebali da se izjasnimo da djeca znaju?”

Znate onu pjesmu “Ubode me i ostavi…..”, tako sam se osjećao.

Prva reakcija “Židnite me u kanal nek’ se ribe najedu!” Pa onda opet počnem razmišljati. Možda je u pravu. Odvalio te jedan infarkt ko zna kad će sljedeći pa treba čovjek da bude spreman. Ništa ne prepustiti slučaju. I od tada počesto mi padne na pamet za šta da se odlučim.

Tamo sam imao jedan izbor pa kako ti bude, ali ovdje nekoliko.

Kod nas se mjeri kakav si bio za života tako ćeš biti ispraćen. Ako se odlučim po toj osnovi da se sahranim u Zenici neću imati ni dva gledaoca, možda samo ove koji čitaju ZO. A i neće mi unuci moći donositi cvijeće. Otpada. Sljedeća varijanta je klasična ili kremacija. Obadvije su jednako skupe.

Kontam ja i kažem ženi “Kad se mogu svi ovi velikani spaliti i ti mene kremiraj, samo nemoj da odmah urade, neka malo sačekaju da vide da sam sigurno odapeo, jer ako nisam može me pržiti. Pepeo možeš prosuti u vodu jer iz vode život nastaje”.

“Dobro, još neka želja?”

“Nemoj samo da me držiš u onom ćupu! Nisam nikad bio u zatvoru pa ne bih ni sada. Hoću da uživam u slobodi”.

Sjedim dalje pa mi na um padne da me pospu sa drvenog mosta pa neka se ribar Mile brico koji se reinkarnirao u neku ribu pojede. Ali kad pomislim da bi policija iz bezbjednosnih razloga zabranila okupljanje na mostu otpada ta solucija. Ako se ipak odluče da me zatrpaju, rekao sam da nikako niko ne smije, ono na kraju da zemlju gazi nogama, jer me u životu niko nije gazio pa ne smije ni sada.

Ako se odluče za kremaciju onda neka me ispale za novu godinu sa ostalim raketama da i ja malo zasvjetlucam.

Tako to iznesmo mi pred djecu onako da i oni kažu koju.

“Najbolje da ti tata staviš svoje želje u koverte pa kad dođe vrijeme da mi izvučemo jednu pošto se ne možeš izjasniti”, reče mi ćerka.

“Može ali samo na onaj način sa vašara, sa mišom! Miš beli sreću deli, ajde Miško izvuci jednu za ovu lijepu damu!”

Pošto djeca nisu nikada vidjeli to izvlačenje morao sam im objasniti. Ako su na Tatu može se svašta od njih očekivati.

Slični postovi

• February 22, 2012 -- Šikucije (0)
• June 20, 2011 -- Aero Klub (0)
• June 17, 2011 -- Crni petak (0)
• May 26, 2011 -- Vlašić – slet planinara Babanovac (0)
• May 22, 2011 -- Vašar (1)