Zenica Online – novosti i price iz Zenice

Muka(jet)

Piše: Adnan

- Prođite pozadi i prva vrata lijevo. Tu sjedi šef.

Zahvalim se. U socijalnom sam. Pokušavam da ovjerim knjižicu, ali naravno i pored silnog pustošenja Amazonske prašume i drvnih potencijala BiH, uvijek fali neki papir. Na stranu vječita misterija da se ono što fali, uvijek nalazi u dijametralno suprotnom dijelu grada.

Pokucam i poslušno poput kakvog desetara očekujem odgovor s one strane. Ni mukajet. Djevojka iza šaltera mi šapatom govori da samo uđem. Uhvatim za šteku i zakoračim u Valhallu.

- Dobar dan.

Ni mukajet.

Lijevo pored prozora školska drugarica Mire Banjac nešto računa Gausovom metodom lupanja po digitronu. Preko puta nje sjedi osmi sekretar SKOJ-a, liže prst krajnikom i lista neki svoj bukvar. Stres uzrokovan poslom je više nego vidljiv. Ah da, tu je još jedan gospodin. Malo zavučen ispod svog stola. Nešto čisti. Možda svoju spomenicu?

Ostalo je još samo 20 godina do instaliranja prvog računara u ovoj prostoriji. Ipak, pogledam na kalendar. Da, 2010 je. Oktobar. A niko ni mukajet.

- Ja se izvinjavam, jesam li na pravom mjestu. Djevojka sa šaltera…

Drug Španac podiže pogled i zausti da nešto kaže, međutim drugarica je bila brža.

- Šta ste Vi trebali mladiću?
- Htio sam da ovjerim knjižicu, pa mi rekoše…da treba papir…a ja bio već…a sutra ne mogu…
- Ne može to kako Vi mislite. Naravno da Vam treba ovjerena kopija preslike nepatvorenog originala…44 taksene marke… i sve to odnesete na 3.sprat, s desne strane, pa imaju male stepenice, pokucaš tri puta kratko dva puta dugo, odziv i lozinka su….

Mozgom mi odzvanjaju njene riječi i ne mogu da se otrgnem utisku…ratujemo u prosjeku svakih 40 godina…glasamo svake 2…i opet…sve je isto.

Sjednem u auto, dođem do raskrsnice. U glavi mi se vrte silni podaci, brojevi, adrese, imena. Kad je utrnuo lijevi obraz moje zadnjice, skontam da već neko vrijeme stojim na raskrsnici i da me niko ne pušta. Ni mukajet. Horizontalna, vertikalna signalizacija, žmigavci, išareti po privatnoj liniji ne vrijede. Tehnike uguravanja pod auspuh su usavršavane desetljećima. Ko sam ja da to remetim. Iskonska borba dobra (njih) sa glavne ulice i zla (mene) sa sporedne se nastavlja.

- Gazi ga…ne daj mu…doći ću 2,54 sekunde kasnije…ne može ispred mog friziranog golfa 2 – kao da im čitam sa lica.

Petnaest godina otkako sam položio vozački ispit… a 45 otkako je moj otac…i opet… sve je isto. Stanem pored pošte. Nahukani (potpareni op.a.) izlog znači samo jedno. Gužva. Izletim iz auta i uletim u red. Nema veze. Čekaću. Vrijedi. Barem nešto da završim. Ipak ne! Ne vrijedi! Izgleda kod nas redovi služe samo da bi se “levati” grupisali. Kod nas redovi služe da bi se išlo mimo njih. Opet je sve isto.

Zvoni telefon. Napokon. Žena zove. Kaže čeka me na pijaci, kako smo se i dogovorili.

Nije daleko. Prohodaću.

Pijaca nikad bogatija ponudom. Izbor nikad veći. Povrće i voće se zeleni, crveni, žuti, plavi… Milina za oči. Nikad ljepše i… nikad truhlije. Uzimamo dosta paradajza. Žena mi pravi omiljenu čorbu, a ja volim da je kiselija. Nisam je odavno jeo.

Dolazimo kući, palim TV i vrtim kanale. Izbor nikad veći, a kvaliteta sve manje.

Donosi žena čorbu. Nikad bolja, mirisnija. Nikad više sastojaka u njoj. Počinjem polako da je jedem. Želim da uživam u njoj. Ali što je više jedem, sve mi nekako čudnija. Da budem iskren i ona mi je nekako ista.

Samo… malo crvenija.

Slični postovi

• November 24, 2011 -- Kad je sve u redu (7)
• July 27, 2011 -- Ko to tamo vozi (11)
• January 18, 2011 -- Olimpijski bruh (4)
• September 8, 2010 -- Kusuranje (1)
• August 20, 2010 -- Oči u lancu ishrane (5)