Kuća jelena u našoj pozorišnoj kući

Sunday, October 24th, 2010 at 19:50

Visited 502 times, 1 so far today

Kuća jelena u našoj pozorišnoj kući

Tekst: Damir Vučak
Foto: mess.ba

Skoro puna dva dana mi je trebalo da sredim utiske od predstave kojom nas je zlatni (pedeseti, jubilarni) MESS počastio. U petak uvečer je naše pozorište u goste dovelo jednu od najboljih (a po mnogima i najbolju) pozorišnu trupu na svijetu, belgijski Needcompany. Prošle godine su bili na MESS-u i pobijedili predstavom “Izabelina soba” a ako ove godine ne pobijede to će biti najveća nepravda od postojanja ove manifestacije. Ok, nisam gledao ostale predstave (gledao sam sve hronike na TV-u) ali mislim da se u teatru više od ovoga ne može postići. Savršenstvo glume, plesa i propratne muzike je doseglo stadij da mislim da se bolje od ovoga ne može. Ja idem u pozorište više do trideset godina i mislim da nikada nisam pogledao bolju predstavu.

“Kuća jelena” je dio trilogije Tužno lice/sretno lice kojoj je ona završni dio a već spomenuta “Izabelina soba” je prvi. Između njih je bila predstava “The lobster shop” koju naša publika nije imala priliku vidjeti. U obje predstave igraju isti glumci koji za potrebe predstave nisu promijenili svoja lična imena. Sam redatelj Jan Lauwers ( koji takođe glumi u predstavi ) je zajedno sa glumicom Izabel imao ulogu naratora koji nas je uvodio u radnju koja se u prvom dijelu dotiče čak i naše regije. Naime predstava je inspirirana stvarnom tragedijom jedne od plesačica grupe kojoj je poginuo brat dok je radio kao fotoreporter na Kosovu. Poveznica kroz čitav taj dio je dnevnik iz kojeg glumci čitaju ulomke i koji im služe da iz toga razvijajaju radnju. Kada dođu do dijela kada on priznaje da je ubio neku djevojku i da ide u u „kuću jelena“ negdje u planinama ulazimo u drugi dio predstave koji je mnogo dinamičniji.

Savršeni plesovi, gluma bez ikakve naglašene geste i predobro funkcionalna scenografija navedu vas na razmišljanje da je dva sata i deset minuta jako malo vremena i da je predstava proletila kao vjetar pored vas. Radnja same predstave je itekako primjenjiva i na ovim prostorima a posebno replika koja se kao lajtmotiv provlači kroz čitavu predstavu – Pripazi, svijet te ne podržava… U nekoj od kritika o trupi Needcompany sam pročitao da su oni perjanica postmodernističkog teatra, ali ja mislim da su oni najjača tatarska ekipa na svijetu bez obzira na podijele. Nisam 100% siguran ali mislim da nikom od deset glumaca engleski i francuski nije maternji jezik, ali su predstavu odigrali na tim jezicima bez ikakve greške.

Planirao sam ovh dana pisati o maćehinskom odnosu Dine Mustafića i ljudi sa MESS-a prema Zeničanima ali ostavit ću to za neku drugu priliku jer nakon ove predstave nemam mu šta zamjeriti. Jedino da se zahvalimo Bogu i arhitektonskom timu Finci – Ugljen što su nam napravili ovoliku scenu pa je predstava morala biti odigrana u našem a ne u nekom od sarajevskih pozorišta.