Zenica Online – novosti i price iz Zenice

Kolekcionar – priča treća

Piše: Senad Tatić

Priča u koju niko nije mogao povjerovati, protutnjala je poput požara dijelom grada u kojem se odvijao sav naš život i sve ono što je vezano za naša odrastanja. Mimo svake logike, taj dan smo svi jedva čekali da dođemo u školu, i da se sami uvjerimo u istinitost onoga što se priča a što se pomalo graničilo sa naučnom fantastikom. Osnovna škola “Sead Škrgo” nije bila na dobrom glasu u ovom gradu i slovila je za onu koju treba izbjegavati po svaku cijenu. Ali meni kao i većini mojih drugara bila je to najbolja i najljepša škola u Zenici. Kako se škola nalazila u dijelu grada poznatom pod imenom Jalija, i kako je u nju bilo upisano mnogo “jalijaša”, mnogi su bili skloni mišljenju da je to škola sa najviše problematičnih učenika u Zenici. Njihovo prisustvo svakako nije bio razlog za ovako pogrešno mišljenje koje je bilo daleko od istine. Istina koju nisu htjeli da vide bila je ta, da su tu školu pohađali u mnogo većem broju nego druge škole, učenici iz prigradskih naselja, seoska i romska djeca kao i djeca slabog imovinskog stanja. To je bio razlog što je moje društvo iz razreda bilo prilično šaroliko i raznovrsno i ta dobro izmiksana grupa imala je svoju unikatnu vrijednost, šarm i prepoznatljivost.

Jedan od nas koji se nije baš nešto pretrgao u učenju i pokazanom znanju, a takvih je u razredu i školi bilo na pasja preskakala, i koji je vazda pravio kojekakve smicalice na našu veliku radost a zna se na čiju žalost, zvao se Esnaf P. i tog je dana u razredu dočekan kao prava filmska zvijezda.

- Pulja, je li istina to što priča raja, daj reci matere ti.

Još nije ni ušao u učionicu kako treba, a već sa vrata je bio bombardovan sa hiljadu pitanja.

- Je li istina da si izvukao pomornika?. De pokaži. Od koga si ga dobio?

Ili.

– Jarane u kojoj si trafici kupio kesice ?

Oko njega se formirao krug iz kojeg i da je htio više nije mogao van. A Esnaf ko Esnaf, onako omalen i vazda nasmijan pokretima nekog dobro uvježbanog iluzioniste zavlači ruku u zadnji džep izlizanih farmerica i teatralno vadi snop sličica. U trenutku nasta muk i kao da prestade disanje dok je malenim nikad čistim rukama, sa ispucalom kožom od igranja klikera, prelistavao glanc nove sličice i prebacivao ih iz jedne u drugu ruku. Kada dođe do sličice kojoj smo se svi potajno nadali on je polako okrenu prema nama, da je svi dobro vidimo i zapamtimo kako izgleda. Koliko nas je samo, u tim momentima pomislilo “kakav srečković” i koliko nas je zavidilo na toj njegovoj neočekivanoj sreći. Još jednom se cijelom učionicom prolomi uzdah, a delirijum i neopisiva vriska je nastala kada je Esnaf pokazao drugu pa treću i tako svih pet istih sličica koje su svima nama nedostajale da završimo popunjavanje svojih albuma. Šepurio se kao kakav paun i sav zajapuren i važan reče:

- Istina je, imam pomornika, i to ne jednog nego pet komada, i nije mi ih niko dao i nisam ih nikome ukrao nego sam ih jutros izvukao.

Ono što smo još željeli čuti diplomatski je prešutio, tako da je mjesto kupovine ostalo nedokučiva tajna. Odmah su se počele razvijati predpostavke i nagađanja da bi to mogla biti ona trafika kod KPD-a u Sarajevskoj ulici jer je najbliža njegovoj zgradi a nekako mu je i usput prema školi.

Ta vijest se brzinom vjetra pronijela kroz školske hodnike i svi su u školi doznali za pet izvučenih “pomornika” i za njihovog ponosnog vlasnika, a naš razred je tog dana bio najpopularniji u čitavoj školi. Kasnije smo saznali da su mnogi bježali sa nastave da bi što prije, brže od drugih, skoknuli do gore pomenute trafike i okušali svoju seću nemilice trošeći ionako mršavi đački džeparac.

U neopisivom metežu niko nije čuo kada je zvonilo, i kada se u kabinetu hemije pojavio naš “strašni” nastavnik Simić. Uvijek je pokušavao da izgleda strožiji nego što stvarno jeste, ali mu ta gluma nije išla baš od ruke. Raja ga je brzo pročitala tako da ga se niko nije stvarno plašio. U suštini je bio velika dobričina i uvijek spreman da pomogne. Ne znam zašto, ali uvijek sam imao osjećaj da je i sam bio svjestan da predaje predmet koji učenici najmanje vole i koji nikom nije zanimljiv, pa nas nije pretjerano ni davio. Godine provedene u školi ostavile su i na njemu traga, tako da smo svi znali da je uz svoje učenike i on malo podjetinjio. Iznad svega volio je LOTO i stalno je slao nekog iz razreda da mu uplatiti tikete ili da mu ih kupi. Nekog drugog bi opet poslao da mu kupi novine ili kruh u obližnjoj samoposluzi. Kasnije bi opet poslao nekog da taj kruh odnese njegovoj ženi jer je stanovao u zgradi blizu škole. I niko od nas se nije bunio jer je to bilo na obostranu korist. Osim toga znali smo da i on popunjava album sa sličicama i da mu nedostaje kao i svima nama, taj tajanstveni “pomornik”.

Zbog razbacanih stolica, torbi, svesaka i knjiga, tog nereda kojeg smo nastojali što prije zataškati, očekivali smo njegovu viku i već dobro poznato bacanje dnevnika na sto uz neizbježni tresak. Ali ostali smo nemalo iznenađeni kada nam se nekako mangupski i sa nekim namještenim osmjehom obratio:

- Djeco, desila se jedna prekrasna stvar.

Svi smo načulili uši da ga bolje čujemo jer se učenički žamor još nije posve stišao, i još se mnogo nas vrpoljilo u svojim klupama. Sve nas je jako zanimalo šta mu je to popravilo raspoloženje i s nestrpljenjem smo očekivali nastavak monologa, nadajući se da bi iz te bogomdane situacije neki od nas mogli izvući korist i popraviti svoje ocjene.

Svoje izlaganje nastavio je slavodobitnim tonom:

- Idući prema kabinetu, na hodniku saznadoh za mogućnost da konačno sakupim svoj album flore i faune.
- Je li to istina, pitam ja vas, i da li je to moguće ?
- Molim vas obradujte svog dragog nastavnka i recite da je to istina.

Ponavljajući ovo pitanje tonom koji je polako prelazio iz molbe u naredbu, prelazio je od jednog do drugog da bi svoj pogled zaustavio na našoj zvijezdi. Odmah nam je svima bilo jasno kao uostalom i samom Esnafu, da je i on čuo za njegovo blago. U tom momentu i on a i svi mi, postali smo duboko svjesni da smo ostali bez jedne od onih pet sličica i da to drastično umanjuje šanse da neko i od nas postane sretni vlasnik jedne od onih preostalih.

Nakon izvjesnog vremena sve je opet bilo dovedeno u normalu i izgledalo bi kao svakodnevna kolotečina da čitav razred nije bio iznenađujuće miran i tih. Nije bilo uobičajenih čarki, prepucavanja, zadirkivanja i bacanja školskog pribora s kraja na kraj učionice. Neko sa strane bi komotno mogao pomisliti kako u ovom razredu vlada disciplina kakva se samo poželjeti može. Razlog za takvo ponašanje ne treba tražiti u zanimljivosti školskog gradiva ili prijetnjama i strogoći nastavnika, nego je uzrok bio nešto sasvim drugo. Kao da je svima odgovarao ovaj mir, jer ne kažu ljudi džaba da se u miru i tišini najbolje razmišlja. A da se razmišljalo jeste i te kako.

Zadubljeni svako u svoje misli pokušavali smo da do kraja časa smislimo najuvjerljiviju priču, pronađemo odgovarajuću taktiku i da pripremimo najbolju ponudu kojom bi stekli Esnafove simpatije. Trebalo je nekim, samo nama poznatim adutima a koji su se u ovim odlučujućim trenucima izvlačili ko’ kec iz rukava, eliminirati sve svoje protvnike i stići kao pobjednik do toliko željenog cilja.

Ne znam kakve su sve metode i argumente koristili moji drugari u toj bespoštednoj borbi ali znam da sam se taj dan poslije nastave osjećao kao kakav general koji je svojom lukavom strategijom upravo dobio vrlo važnu bitku. Cijelim putem od škole do kuće, u oznojenoj ruci sam čvrsto stiskao taj maleni komadić papira, bojeći se valjda, da iznenada ne zaduva neki jak vjetar koji bi mogao mog „pomornika“ , moju rijetku pticu, ponijeti negdje u pravcu vječitog snijega i ledenih mora.

Radnja ove priče dešava se daleke 1973. godine kada sam bio sedmi razred osnovne škole i kada je teško bilo naći nekog da nije nešto sakupljao. Navedeni tekst zahtijeva i dodatna pojašnjenja koja će na neki način još više otškrinuti vrata ovog perioda i omogućiti da ga u što ljepšem svjetlu prikažemo onima koji bi željeli o njemu saznati nešto više.

Te godine glavni sakupljački hit je bio album sa sličicama flore i faune pa se tako jednostavno i zvao „Flora i Fauna“. Album je štampao NIP „Jež“ iz Beograda i sadržavao je 371 polje koje je trebalo popuniti odgovarajućom naljepnicom.. Sličice su se kupovale na trafikama i bile su pakovane u male kesice, ali se ne sjećam koliko ih je bilo u svakoj kesici. Čini mi se pet.

Svi koji kompletiraju album morali bi ga poslati do određenog datuma izdavaču a za svoj trud bili bi nagrađeni nagradom po svom izboru. Nagradu su mogli odabrati od onih ponuđenih a koje su za to vrijeme bile jako privlačne. Za izbor su ponuđene školska biblioteka, skije, klizaljke i sanke, sportska oprema sa loptom i neke druge vrijedne nagrade. Bilo nas je mnogo koji smo sakupili sve sličice osim jedne, a interesantno je bilo da je svima nedostajala ista sličica, ona pod brojem 288. Radilo se o jednoj maloj ptici Sjevernih mora po imenu Pomornik, i niko od nas do tog momenta nije ni znao za njeno postojanje. Kako je štampana u malom tiražu bilo je jako teško, gotovo nemoguće doći do nje.

Nekom greškom izdavača, u istu kutiju je ubačeno nekoliko kesica jedna do druge sa ovom sličicom, a koje je igrom slučaja kupio naš drug iz razreda. Ne sjećam se više koliko sam novca morao iskamčiti od svojih roditelja da bi došao do jedne od njih, ali znam da nije bilo malo. Bio sam siguran da sam uradio više od pola posla onog momenta kada sam im saopštio da ću kao nagradu tražiti knjige. I zaista, nakon nekoliko dana stigla je moja mala školska biblioteka sastavljena od čak 80 knjiga. Bile su to plavo ukoričene knjige, manjeg, skoro džepnog formata – „Reč i misao“ izdavačkog preduzeča Rad iz Beograda. Bilo je tu, što se kaže, za svakog ponešto i odmah su zauzele centralno mjesto na maloj komodi, u sobi koju sam dijelio sa bratom. Prilično bi potrajalo nabrajanje svih imena mojih prijatelja i rodbine kao i svih drugih koji su iz zadovoljstva ili potrebe posuđivali i čitali ove knjige. U velikom broju su uredno vraćane ali je poneka zalutala i promijenila vlasnika. Iako su našim odrastanjem sve više padale u zaborav, još dosta tih knjiga se i dan danas nalazi na policama u stanu mojih roditelja, ali nažalost ne znam da li ih još uvijek neko čita i da li je od zaborava ostao sačuvan ovaj prekrasan album flore i faune.

Slični postovi

• October 10, 2010 -- Kolekcionar – priča četvrta (2)
• October 6, 2010 -- Kolekcionar – priča druga (0)
• October 4, 2010 -- Kolekcionar – priča prva (2)
• September 27, 2011 -- U meni jesen je… (3)
• September 8, 2011 -- Zenica – stare slike i pričice (0)