Zenica Online – novosti i price iz Zenice

Kolekcionar – priča druga

Piše: Senad Tatić

Nešto duboko usađeno u meni a što vuče korijene još iz dječačkih dana je ljubav prema sakupljanju svega i svačega, ili što bi rekli oni ozbiljniji – kolekcionarstvu. Fenomen sakupljaštva je bio naša zamjena za moćne kompjutere, a ulice, dvorišta i škole naše društvene mreže po kojima smo surfali dok nas noge ne zabole ili nas mati ne utjera u kuću onako prljave, promrzle i izgladnjele, ali sretne i zadovoljne.

Sakupljanjem, prije svega svih vrsta sličica, proširivali smo svoje vidike i nesvjesno dopunjavali znanja stečena u školi. To su bile naše igračke s kojima smo se budili i išli na počinak i naše enciklopedije iz kojih smo spontano učili nove gradove, države, biljke, životinje, glumce, pisce i ko zna šta sve još. Razvijale su nam maštu i učile nas urednosti, sistematičnosti i strpljivosti. Uz njih smo stekli i prva znanja o trampi, trgovini i biznisu a poneko bogami i o kocki.
Moj prvi susret s tim čarobnim svijetom šarenih slika i sličica je bio daleke 1968. godine kada sam imao devet godina. Moja rodica, starija par godina od mene, popunjavala je sličicama album „Filmske zvezde“ i ja sam bio oduševljen gledajući je sa kolikom precizošću i pažnjom lijepi u album svaku novu filmsku zvijezdu, želeći da i ja nešto tako sakupljam. Još od tog doba pamtim imena nekih prelijepih glumica kao što su Kim Novak ili Doris Dej, a da ni dan danas nisam siguran gdje su glumile i jesam li gledao neki njihov film.

Nisam dugo čekao jer je odmah naredne godine izašao album „Zemlje i gradovi svijeta – mala enciklopedija u 256 slika“ koji je bio moje prvo sakupljačko iskustvo i sa kojim sam napravio svoje prve sakupljačke korake. Sa nepunih deset godina znao sam u po’ noći i u po’ bijela dana koliko imam duplih a koliko mi sličica još fali i kako se zovu. Nijedan profesor geografije ne bi nas mogao natjerati da zapamtimo sve te čudne nazive glavnih gradova nekih dalekih afričkih zemalja a kamoli sve one njihove šarene i živopisne zastave slične kao jaje jajetu. Pa ipak, sve smo to kroz igru sa lakoćom pamtili.

Narednih desetak godina bile su zlatni period za nas sakupljače jer se u tom vremenu pojavilo sijaset albuma različitih žanrova. Nekako u isto vrijeme kad je izašao album – zemlje i gradovi svijeta – ili malo poslije, pojavljuje se legendarni album tvornice KRAŠ „Životinjsko carstvo“. Uz legendarni moglo bi se komotno reći i najdugovječniji, jer se sa nekim poboljšanjima i u modernijoj verziji održao sve do današnjih dana. Za njega me vežu posebno lijepe uspomene jer sam za uspješno popunjen album dobio veliki „slatki“ paket. Sa paketom je vraćen i album, i sjećam se da je preko svake sličice cijelom njenom dužinom bila povučena linija hemijskom olovkom, da ih ne bi mogao ponovo iskoristiti. Iako je od tad prošlo skoro četrdeset godina sa lakoćom se sjećam da je posljednja sličica koju sam zalijepio u album bila „riječna školjka“ a da je prvo što sam vidio dok otvaram paket, bila velika bombonjera sa slikom grada Dubrovnika.

Mnogo kasnije, u par navrata sam ponovo sakupljao ove drage sličice, čak i sa svojom djecom, ali nikad nismo ponovili moj uspjeh iz dječačkih dana. To i nije od neke važnosti, jer bilo je zabavno i poučno dok smo se sladili ukusnim čokoladicama. Kako su tada bili rijetki oni sa kojima bi se sličice mogle razmjenjivati (uglavnom su to bili moji prijatelji koji su imali isto tako malu djecu), nakupilo se podosta duplikata pa sam se sav bio dao u razmišljanje kako da nađem nove partnere za razmjenu. Sasvim slučajno, surfajući po Internetu pronašao sam stranicu sa fanovima – sakupljačima Životinjskog Carstva. Krenulo je dopisivanje i malo po malo počele su odlaziti ali i dolaziti koverte sa sličicama koje su nam nedostajale. Bilo je tu koverata iz svih krajeva nekadašnje Jugoslavije, a uglavnom su ih slali neki novi klinci koji su koristili nove metode u sabiranju i blagodeti sveznajućeg i svemogućeg interneta.

Osim ovoga, o biljnom i životinjskom svijetu smo mnogo naučili i iz jednog drugog, u to vrijeme jako popularnog albuma koji se zvao „Flora i Fauna“.

Teško bi bilo nabrojati sva izdanja koja su se pojavila u toj dekadi, ali znam da smo se tad prvi put upoznali sa motoristikom i automobilizmom kao i sa avijatikom ili vazduhoplovstvom. Tu su bile i sličice naših omiljenih filmskih junaka Winnetou-a i Old Surehand-a, Diznijevih likova iz crtanih filmova, a posebna su priča sličice sportskih događaja. Nije moglo proči ni jedno veće sportsko takmičenje a da se ne pojavi album sa sličicama, na radost nas sakupljača. Najljepše i najzanimljivije su ipak bile sličice povodom održavanja olimpijskih igara ili svjetskih prvenstava u fudbalu. Iz tog perioda posebno su mi draga dva albuma. Jedan smo sakupljali 1974. kada je bilo svjetsko prvenstvo u fudbalu u Minhenu, a drugi dvije godine kasnije 1976. za vrijeme XXI olimpijskih igara u Montrealu.

Sličice su dolazile u omotima malenih čokolada, ili u posebno dizajniranim kesicama u kojima su uz sličice dolazila i pakovanja KOLOY’S žvakaćih guma. Bilo je i takvih u kojima se nije nalazilo ništa osim sličica. Čim se skucka koja parica trčalo se do prve trafike ili prodavnice, a onda je slijedilo otvaranje puno neizvjesnosti i nadanja. Nije uvijek bilo lako doći do novca, pa smo se dovijali na razne načine kako da dođemo ili do para ili do novih sličica. Sličice za jedan lijepi i nadasve poučni album, koji je sa svojih 115 mjesta obuhvatao sve najpoznatije pisce bivše nam države Jugoslavije, mogle su se naći u kesicama bombona od lješnjaka ili NEGRO a koje je proizvodio „Pionir“ iz Subotice. Kad bi se sakupilo dovoljno love za jednu kesicu, išlo bi se maksuz u neke veće samoposluge gdje smo mogli neometano, pretvarajući se da biramo koje ćemo bombone kupiti, pažljivo preturati po kesici a da je ne otvorimo. Uz malo muke mogli smo vidjeti koja je sličica unutra i zna se, ako je imamo uzima se druga kesica na pregled. I sve tako dok ne nađemo onu koja nam treba ili dok nas neka od onih debelih radnica ne primjeti i potjera van.

Sjećam se da smo bili redovni posjetioci kina, ali ne ispred nego negdje iza kina i ne na početku predstave nego na njenom samom kraju. Kada bi se predstava završila kino bi se nabrzinu pomelo i pripremilo za narednu predstavu. U onom smeću bačenom u obližnju korpu tražili smo prazne, izgužvane kesice i u njima ono što nas je zanimalo više od samih bombona.

Duplikate smo mijenjali za nešto što nam je nedostajalo ali smo ih češće koristili kao sredstvo za igru i kockanje. Najpoznatija igra je bila takozvano POLA-CIJELO koja se mogla igrati sa jednom ili sa po dvije sličice a koju nije potrebno posebno objašnjavati jer je i danas igraju djeca. Drugu igru smo zvali TAPKE a igrala se tako da svi igrači stave jednak broj sličica na jednu kamaru, okrenute slikom prema nekoj tvrdoj podlozi. Onda smo redom jedan po jedan udaranjem savijene šake preko gomilice nastojali okrenuti što više sličica tako da im se vidi slika. Sve što okrenemo u jednom potezu je bilo naše a onda slijedi drugi igrač i sve tako dok ima sličica na gomili.

Nekad smo se opet, na nagovor onih starijih i iskusnijih „kockali“ pomoću karata. To smo zvali POKLAPA a igaralo se na sljedeći način. Izvlačenjem največe karte jedan od nas bi držao bank, tj. on bi dijelio karte. Nakon miješanja karata napravio bi onoliko kamarica koliko je bilo igrača uključujući tu i sebe. Svako od nas je mogao izabrati koju hoće kamaru i na nju staviti koliko hoće sličica. Onaj ko je dijelio mora na svaku kamaricu staviti isti broj sličica i nakon što „pokrije“ sve igrače može okrenuti gomilicu koja mu je preostala. Nakon toga se okreću sve ostale i tamo gdje su karte jače od njegove, te sličice gubi. Banker se mijenja kada mu ponestane sličica ili na neki drugi način, kako se igrači već dogovore.

Kod svih ovih igara važilo je jedno osnovno pravilo a koje kaže „Samo neka je pošteno pa ko koga zajebe“. To prvilo je uveliko bilo primjenjivano i kod razmjene duplikata. Stvari su se odvijale kao na kakvoj savremenoj berzi. Tačno se znalo šta koliko vrijedi i šta se može dobiti za ovu ili onu sličicu i od koga. Kao i u svijetu odraslih, i tu je bilo prevaranata, mešetara i monopolista ali i onih naivnih koji slabo kuže stvari i koji su redovno prolazili ko’ bos po trnju. Ali daleko najveće zadovoljsvo svih tih malih mudrijaša je bilo „kupanje“ maminih i tatinih sinova kojima su njihovi imućni roditelji omogućavali sve što bi poželjeli. Ipak i za jedne i za druge na kraju se sve svodilo na učenje jedne ozbiljne lekcije o životu i preživljavanju koje nas očekuje u tom okrutnom svijetu odraslih.

U dužim vremenskim intervalima kada nije bilo sakupljačkih aktivnosti, interesi su se prebacivali na druge, ništa manje zanimljive stvari. Počev od klikera, jednobojaca, šestoperaca, flašara i argentinaca, čepova skinutih sa svih vrsta boca, pa do raznih časopisa i stripova. Zanimljiva je ova priča sa čepovima. Do ovih „igračaka“ se relativno lako dolazilo u njihovom izvornom obliku, ali je nakon toga slijedila teška i zahtjevna obrada. Čepovi bi se čekičem ili nečim sličnim ispravljali i ravnali tako da je to bio jako mukotrpan posao i često se znalo desiti da čekić umjesto po čepu završi na našim prstima. Nakon toga bi se sa čepova skidale tanke plutane zaštite koje je imao svaki čep sa unutrašnje strane, a koje su bile tako dobro zalijepljene kao da su ih lijepili tutkalom. Na kraju je dolazilo završno ravnanje i uljepšavanje. I u ovom poslu su se našli oni inovativniji koji su imali čepove tako dobro izravnane kao da su izašli ispod neke velike prese. Svoje ručno ispravljene čepove bi redali po šinama uskotračne pruge kojom je svakodnevno saobračao čuveni ĆIRO, a koja je prolazila nedaleko od naših zgrada. Nakon prolaska lokomotive i nekoliko dobro natovarenih teretnih vagona čepovi bi bili ravni ko’ ogledalo i kao takvi su bili na posebnoj cijeni. Mislim da je svaki dječak negdje na balkonu ili u podrumu imao kesu koja je mogla težiti i više kilograma ispravljenih čepova.

Od stripova, koje smo mi zvali crtani romani i popularnih časopisa, sakupljalo se i čitalo sve do čega se moglo doći. U toj papirnoj menažeriji najzastupljeniji su bili Mikijev i Politikin zabavnik, romani sa likovima malih partizanskih kurira Mirkom i Slavkom, Diabolik, Stripoteka sa Rip Kirbijem, Riđobradim, Tarzanom i Fantomom, Lunov Magnus Strip sa svojim junacima Zagorom i debeljuškastim Čikom, Tex Vilerom, Blek Stenom, Komadantom Markom i Žalosnom sovom. Plejada likova sa kojima smo se družili je zaista impozantna ali smo ipak najviše uživali u dogodovštinama Grupe TNT i nevjerovatnim humorom Broja Jedan, Grunfa, Alana Forda i nenadmašnog sir Olivera. Neki od nas su čak dobivali i nadimke po ovim omiljenim likovima a njihovim šalama i dosjetkama smo znali do suza nasmijavati nježniji dio naše klape i tako osvajati njihovu pažnju i simpatije.
Onako kako smo odrastali i kako su niske naših godina postajale sve duže i duže, tako su se mijenjali i sužavali i interesi za određene stvari.

Malo po malo sa scene su nestali klikeri i crtani romani, a zamijenilo ih je nešto interesantnije i priličnije novim godinama i dobu u kojem smo se nalazili. Počele su se kupovati ploče i slušati uglavnom strana muzika, a da bi se pravili važni i potkovani u ovoj branši, znam neke koji su doslovno, napamet učili ono što je pisalo u jednom od najpopularnijih muzičkih časopisa svih vremena na ovim prostorima – Džuboksu. Naizust kao pjesmicu, su recitovali nazive bendova i imena i prezimena njihovih članova, nazive albuma, datume kad je koji izašao i pjesme koje se na njima nalaze. Sretnici koji su imali nekoga u inostranstvu mogli su se pohvaliti sa nekim izdanjima koja se nisu mogla nabaviti na domaćem tržištu, ali da ne griješim dušu mnogo se toga izdavalo i u domaćim tvornicama zvuka. Mnogo više nego što smo mi željeli i mogli sebi da priuštimo.

Sakupljeni u parku, podrumu ili kakvoj širokoj terasi trošili smo sate i sate igrajući remi i slušajući Eric Burdona i The Animals, Pink Floyd, Bad Company, Peter Fremptona, Zeppeline, Doorse, Uriah Heep i mnoge, mnoge druge koji su prašili svjetskom scenom tih godina.

Da budem iskren, slušali smo mi i domaću muziku, tako da se znalo satima čekati u redu kada se u trgovinama pojavi nova ploča od Zdravka Čolića, Bijelog Dugmeta, Indexa, Smaka ili uvijek rado slušanih Parnog valjka, Atomskog skloništa, Buldožera i YU grupe. Još uvijek sam sklon mišljenju da se nekad slušala daleko bolja i kvalitetnija muzika od ove koja se sluša danas.

Kojekakve zabavnike i druge trice sa terena su izbacili neki puno ozbiljniji i zanimljiviji časopisi. Ja sam u to vrijeme redovno kupovao sportski list „TEMPO“ i naučno popularni časopis „GALAKSIJA“, bili su formirani i posebni čitalački kružoci gdje se iščitavala i proučavala literatura kao što je „START“, „ČIK“, „ZUM REPORTER“ i popularna „EROTIKA“. Tako smo tražili odgovore na neka zabranjena pitanja do kojih današnja omladina, pa i puno mlađi dolaze na mnogo lakši i jednostavniji način – pritiskom dugmeta na kompjuterskoj tastaturi.
I danas kada je sve ovo daleko iza mene, postoji jedna spona koja mi nikad nije dopustila da se potpuno udaljim od navike stečene u danima moje mladosti. Ta spona je iz dana u dan čvršća i jača sa svakom novom knjigom i sa svakom novom razglednicom ili serijom poštanskih maraka. U ovom poodmaklom dobu moji interesi su dobrano skresani, skoro desetkovani, ali je zato ljubav prema onome što je ostalo višestruko veća i iskrenija. Svoj mir, odmor i razonodu nalazim u sakupljanju prekrasnih starih razglednica svoga grada Zenice i poštanskih maraka moje prelijepe Bosne i Hercegovine. Knjige su tu samo da produže to zadovoljstvo do duboko u noć.

LP (long play) ploče su prebrzo završile u historijskim almanasima jer su ih pregazili jeftini CD-ovi i DVD-ovi, a albume sa lijepim sličicama i zanimljivim sadržajima, vremenom, onako kako smo se ženili i udavali, polako ali sigurno su zamijenili neki drugi još draži albumi, u kojima još vrjednije sakupljamo slike naše djece, naše rodbine i naših dragih prijatelja, a kasnije i naših unuka i ko zna možda praunuka. Drugim rječima sakupljamo sličice svog života.