Zenica Online – novosti i price iz Zenice

Kolekcionar – priča četvrta

Piše: Senad Tatić

Danas kad imamo sve, počev od dobrih obdaništa i škola, modernih fakulteta, brzih i skupih automobila, markirane odjeće i obuće, mobitela kojima se čak i djeca služe, pa do kompjutera i svega onog što sa sobom nose najnovije tehnologije i dostignuća ljudskog uma, sve češće i sa sve većom nostalgijom se sjećamo dana kada smo živjeli praktično bez svih tih pogodnosti. Ni po jada što se sjećamo, ali je čudno da velika većina nas misli da smo ljepše, sadržajnije i nekako mirnije živjeli tad nego sad. I uvijek se pitam koliko smo objektivni i iskreni u tim svojim pričama i da li je baš sve tako kako nam se čini.

Kaže stara mudrost da „Svako vrijeme nosi svoje breme“ a mladost ko mladost nikad nije znala za neko preveliko breme. Bili smo sretni, rasterećeni i pošteđeni stvarnih životnih problema, uživali u onome koliko nam je pruženo i malo kad smo se pitali kako je onima koji su se trudili da nam bude tako. Dio našeg bremena preuzimali su naši roditelji, baš kao što se i mi sami trudimo, često i više nego što je potrebno, da život naše djece učinimo ljepšim i lakšim. Pitanje je samo kome , kad i u kojoj ulozi je bilo bolje i ljepše.

Jedno je sigurno, ne treba ulaziti u velike prepirke i ubjeđivanja niti sa našim očevima i majkama i njima sličnim, niti sa našom djecom i njihovim vršnjacima, jer svako ima svoje argumente kojima će braniti svoje stavove i mišljenja i od kojih neće lako odstupiti.

Zato ni ja nemam namjeru da pokušam nekog ubijediti da je miris i ukus napola pečenog kukuruza ubranog u komšijskoj bašti i nabrzinu pojedenog u skrivenoj dječijoj logi, ljepši od mirisa i okusa tamo nekog hamburgera ili hot-doga, ili miris velikih i zrelih krušaka jerbasmi i jabuka lederica ljepši od bilo kojeg mirisa i okusa ovog egzotičnog i po modernim plastenicima nasilu sazrelog voća kojeg su prepune tezge naših pijaca.

Kako novoj generaciji objasniti da ono najljepše što želimo čuti – volim te, stidljivo izgovoreno u nekom od pogleda skrivenom kutku, ima veću težinu i značaj od svih silnih e-mailova i SMS poruka kojima se danas iskazuje ljubav i neštedimice razbacuju nježne riječi, osjećanja i obećanja. Kako nekome objasniti momačko ushićenje i nevidljivo drhtanje tijela kada ugledate svoje ime upisano u ukradenom djevojačkom spomenaru kao odgovor na ono nezaobilazno pitanje – Imate li simpatiju i koje je njeno ime. Lijepo je to jednom riječju objasnila reklama koja se ovih dana vrti na našim malim ekranima – NEPROCJENJIVO.

Sve ove spravice koje nam je podario tehnološki razvoj i ujdurma koju je izazvalo novo informatičko doba imaju za cilj da nam olakšaju život i poboljšaju komunikaciju sa ljudima i okolinom. U određenom smislu, to je tačno, jer kada govorimo o brzini prenosa i lakoći sa kojom se šalju informacije odakle vam srce želi, to je neuporedivo sa onim što smo imali prije samo nekoliko decenija. Gledajući iz perioda našeg djetinjstva, ovo sad je prava naučna fantastika a strah me i pomisliti šta će se sve dogoditi, izmisliti i napraviti u godinama koje slijede. Moja stara mati bi rekla:

– Na hair i na dobro dijete moje.

Prednosti koje imamo su očigledne i skoro svakom dostupne i tu se nema šta prigovoriti, ali ima nešto čemu se niko, a ponajmanje tvorci ovih dostignuća, nije nadao. Paradoks, koji drugim riječima možemo nazvati i otuđenje, vreba iz svakog novog mobitela, kompjutera ili neke automatizirane i kompjuterizirane igračke. To najbolje primjećujemo mi čija su djeca odrastala sa novim i novim verzijama windowsa, sa kompjuterskim igricama koje zauzimaju više memorije nego Enciklopedija Britanika, i sa novim mobilnim telefonima koji su sve drugo samo ne telefoni.

Svjedoci smo poražavajuće istine, da za sve one dječačke pa i momačke aktivnosti za koje su nama u onaj vakat trebali drugari i naravno drugarice, našoj djeci sada treba samo kompjuter, mobilni telefon i da ih, ako je ikako moguće, niko ne uznemirava dok se „druže“ sa svojim prijateljima, udvaraju se nekoj djevojci ili igraju nogomet na nekoj virtualnoj ledini.

Više niko od njih ne čita knjige za lektiru jer sve pronađu na internetu i dobiju gotovo i više niko ne piše čestitke, pisma i razglednice, jer to rade razmjenjujući poruke preko mobilnih telefona, tako da sam nedavno došao u situaciju da jednom mladom momku objašnjavam u koji ugao se lijepi poštanska markica a gdje se piše adresa na običnoj koverti.

To je uzelo toliko maha da se sada na zapadu otvaraju klinike za odvikavanje od sjedenja ispred računara i od upražnjavanja neke od mnogobrojnih aktivnosti koje pruža to tehnološko čudo: kompjuterske igrice, FaceBook i njemu slične društvene mreže, surfanje po internetu i tako u nedogled.

A tek koliki su izdaci za upotrebu mobilnih telefona. Svakog roditelja automatski zaboli glava čim se spomenu kartice, dopune, krediti i slična terminologija. Zato je bolje o ovome i ne govoriti jer se i sam uzrujam na pomisao koliko moja porodica prebaci love na račune zlatne koke zvane Telekom.

Elem, bilo kako bilo, od svega ovoga ne možemo pobjeći ali se možemo nadati da će naša djeca što prije doći tobe i odrasti u normalne ljude kojima nikada neće trebati usluge tamo nekih klinika za odvikavanje.

A dok se to ne desi pustimo ih da uživaju. Pustimo da im umjesto srca zavibrira telefon i da umjesto pravog osmjeha i djevojačke puse, sa malenog zaslona iskoči žućkasti SMILEY šaljući poljupce u kojima mogu uživati kad god otvore dragu im poruku.

Sigurno znam da nema više ni kukuruza ni komšijskih bašči a da li još uvijek postoje spomenari i imena simpatija u njima? Pa sigurno da postoje, ali i oni zvone i vibriraju.

Tatić Senad
Jakarta, 04.10.2010.