Zenica Online – novosti i price iz Zenice

Daj griz

Piše: Senad Tatić

Ako ima istine u onome što kažu da Bosanci i Hercegovci jedu mnogo kruha, onda sam ja dostojan predstavnik svoje zemlje. Jedem ga i kad treba i kad ne, i još me jedino nisu viđali kako zamačem poveliki okrajak u dobro mastan burek ili slasnu biberli kropirušu.

- Senade, spremi se i idi kupi kruha, ručak je za pola sata, čujem mater iz kuhinje kako me zove. Lijeno okrenem glavu prema bratu i kažem mu:
- Idi ti, tvoja je reda, ja sam išao jučer.
- A ne braco, mama je tebe zvala pa požuri, spremno odgovori moj mlađi brat i nastavi čitati svoju knjigu.

Iako nismo radili ništa što ne bi moglo sačekati dok se ne obavi ta kupovina, za koju je brat- bratu, trebalo samo nekoliko minuta, mi smo nastavili ubjeđivati jedan drugog kako je na njega red da posluša majku. Nijedan nije htio da popusti, a kako majka nije više zvala, mi smo se ušutili i za tren zaboravili ono oko čega smo se prepirali. Kada smo poslije onako “teškog rada”, gladni, sjeli oko stola, iz tanjura se već uveliko pušio grah, tako dobar i ukusan da je moja majka stalno ponavljala – Evo ga ko puter. Odmah smo se prihvatili kašika, pogledom tražeći kruh kojeg nije bilo na stolu. Onda je moj otac, koji nije propuštao nijednu priliku da demonstrira svoje vaspitne metode, izvadio iz cekera dva frtalja (dvije četvrtine) friškog mirišljavog kruha kojeg je upravo kupio u obližnjoj trgovini. Jedan dade mami a drugi sam zagrize tako pohlepno da mi je momentalno krenula voda na usta.

Ja i brat se pogledasmo bez riječi, mireći se sa činjenicom da će ipak neko od nas dvojice morati do trgovine ili da ćemo taj dan ostati gladni. Dobro naučena lekcija, bez suvišnih riječi i ubjeđivanja, pamti se eto do danas.

Nešto što ni ja, ni brat nismo voljeli dok smo bili klinci, je buđenje u hladna zimska jutra (jer su i zime nekad bile drugačije, hladnije, ali ljepše) kada ti se od hladnoće lijepe nosnice, pa ne možeš normalno da dišeš, a još se nije ni razdanilo kako treba. Morali smo ići po kruh u “Hamdinu pekaru”. Kako smo stanovali u ulici koja se nekad zvala 8.marta, najkraći put nam je bio Sarajevskom ulicom do Frizerskog salona “Duško”, a onda niz Srpsku mahalu. Ako nebi dovoljno uranili ili krenuli na vrijeme, to je značilo samo jedno – da ćemo morati čekati u redu i dodatno se smrzavati. Tugaljivim i pospanim pogledom ispraćao bih svakog kupca koji bi dobio svoj vruć kruh, i sa čežnjom gledao u pravcu malene šube. U pravilnom ritmu kroz nju su provirivale bijele od brašna, ruke gole do lakata, da bi spustile kruh u ceker. Svaki put kada bi se šuba otvorila, kroz nju bi suknula bijelo-plavičasta para koja je sa sobom donosila toplinu unutrašnjosti pekare, i sve što sam joj bio bliže, to su toplina i miris vrućeg kruha i peciva bili veći, praveći neviđeni atak na moj želudac i promrzle nosnice.

Prije polaska, valjalo se dobro obući, a dok je trajala ta seansa oblačenja, majka bi ponekad u jednu kesu sipala brašno iz naše velike vreće koja se nalazila u špajzu. Više se ne sjećam koliko je tačno bilo brašna u kesi koju sam nosio u pekaru, ali znam da sam se kući vraćao sa dva velika topla kruha. To je bilo nešto po čemu je ova pekara bila poznata, i mnogi su u to vrijeme koristili ovu pogodnost. Ako se našim mamama taj dan nije mijesio kruh ili bi iznanada banuli kakvi neočekivani gosti, mogle su trampiti brašno za kruh što je ponekad znalo itekako dobro doći.

Kruh se zamotavao u raznorazne papire i krpe. Bilo da se radilo o komadima vreća od brašna ili lijepim i šarenim kuhinjskim krpama ili o naročito za tu svrhu skrojenim i sašivenim kesama, sve je imalo samo jednu svrhu. Ni po koju cijenu nije se smio dozvoliti gubitak ni trunčice od mirisa i toplote kruha i trebalo je da se takav, kakav je izašao iz pekare, donese kući i servira na sto.

Drugo mjesto gdje je moja mati najviše voljela uzimati kruh bila je mala pekara u blizini drvenog mosta a preko puta moje škole “Sead Škrgo”. Po njenom mišljenju tu se prodavao najbolji tepsijaš u cijeloj Zenici. Nakon silnih proračuna, ja i brat smo došli do zaključka da su i jedna i druga podjednako udaljene od naše zgrade, tako da nam je bilo svedno u koju će nas mati poslati. Ipak ja sam više volio ovu drugu jer sam znao da ću idući tim putem pored škole, sresti bar nekoliko dobrih školskih drugova.

Mnogo je različitih sjećanja na ovaj osnovni prehrambeni proizvod, a koja su toliko jaka i upečatljiva da se uopće nije problem vratiti u doba najranijeg djetinjstva.

Kao i ova današnja djeca, ni mi nismo bili posebno oduševljeni kuhanom hranom- filovanim paprikama, zeljem, gulašom ili bosankim loncem, tako da smo najviše voljeli nabrzinu pojesti neku namazanu krišku kruha ne prekidajući igru. Svako je imao svoj omiljeni namaz, ali sam ja od svih na prvo mjesto stavljao slatki kajmak po kojem se posipao šečer. U tu svrhu majka je mlijeko, obično kupljeno na pijaci od pouzdane “prečanke”, kuhala u tepsiji. Malo dužim kuhanjem na polaganoj vatri puštala ga je da se ukajmači. Tako je dobijala više kajmaka koji su osim nas koristili i ona i otac jer su ga voljeli dodavati u kafu.

Drugi najčešće korišteni namazi su bili mileram, od one iste “prečanke”, pašteta – isključivo ona “Gavrilović”, užički slani kajmak, i razne vrste slatkih namaza. To su obično bili pekmezi i džemovi od šipaka, drijena i šljiva, a koji su pravljeni u našoj kućnoj radinosti i kojima oni fabrički nisu bili ni do koljena.

Kao one leteće izmjene u hokeju, tako smo i mi, jedan po jedan svako u svom haustoru, nestajali na po nekoliko minuta, onoliko koliko je trebalo da se preuzme dragocijeni “tovar”. Iz haustora bi svi bez izuzetka, izlazili veseli i nasmijani kao iz kakvog omiljenog fast food-a. Igru bi nastavljali držeći u rukama namazane kriške koje su ponekad znale biti velike ko’ đon od cipele, jer su bile odrezane od domaćeg kruha. Često se znalo desiti da nečija kriška završi u zraku, pogođena nekontrolisano nabijenom loptom nekog budućeg fudbalera. Bezbroj puta bi nam se omaklo pa bi kriška onako “sama od sebe” završila na zemlji, ali po onom nepisanom pravilu uvijek bi pala na namazanu stranu. Bilo je i suza i smjeha a drugarstvo se najčešće dokazivalo u samo dvije riječi – Daj griz, daj griz.

Iz tog perioda zanimljiva je i pričica kako su kruh jele moje dajdže, mamina braća. Naime, niko u porodici moje mame nije volio jesti koru od kruha za razliku od mene kome je okrajak najdraži dio. Jedanput kada sam zavirio u ostavu gdje je moja nene čuvala hranu, vidio sam skoro čitave, nedirnute hljebove. Kako sam znao da su jeli malo prije mog dolaska, nikako mi nije bilo jasno kako su hljebovi ostali cijeli. Odgovor sam dobio kada sam uzeo jedan od tih “nenačetih” hljebova. Sa jednog kraja je bio otkinut mali okrajak, tek toliki da se na tom mjestu može uvući ruka. Sva sredina je izvađena zavlačenjem ruke skoro do lakta, da bi ostala samo tanka kora, kao prazan oklop koga je napustila kornjača kojoj je bio tijesan. Kore se nikad nisu bacale jer bi ih nene kasnije koristila da sebi i didi napravi poparu ili ih je omekšane u vodi davala kokama iz komšiluka.

Da bi se hranili što zdravije i što ekonomičnije, jer je otac jedini radio, naša mati se dovijala na razne načine kuhajući i spremajući što je moguće više hrane i raznovrsnih namirnica u vlastitom aranžmanu. Standardno se pripremala zimnica, kuhali džemovi i pekmezi, razne vrste slatka – od višanja, trešanja, dunja pa do onog od lubenice, kao i neke vrste gustih voćnih sokova. Tu je svakako bilo uključeno i pripremanje kruha, raznih peciva i kolača čiji miris, ukus i toplotu još uvijek nosim u sjećanju.

Dok je tijesto u rerni dobijalo onu zlatno žutu boju i lijepu hrskavu koricu, bilo da se pekao veliki okrugli ili nešto manji kruh tepsijaš, sva kuća bi poprimila jedan nevjerovatan miris a kuhinja bi se bar na kratko pretvarala u našu malu privatnu pekaru.

—- slijedi nastavak priče —–

Tatić Senad, Jakarta 11.10.2010.

Slični postovi

• September 27, 2011 -- U meni jesen je… (3)
• September 8, 2011 -- Zenica – stare slike i pričice (0)
• June 11, 2011 -- Uz Čelikov 66. rođendan (7)
• December 14, 2010 -- ŽIVOT PO ZAPADNJAČKI (7)
• December 14, 2010 -- Fotografije Senada Tatića (0)