Monday, September 27th, 2010 at 18:11
Visited 983 times, 1 so far today
Sportske zanimacije 2
Piše: Miro Vinduška
Jedanput sam već pisao o nekoliko zanimacija iz djetinjstva pa evo malo da dopunim. Povod je jedan događaj koji se nedavno odigrao pred mojim očima. Ulazim ja u jednu radnju elektroničkih uređaja da onako razgledam jer sam ženu ostavio u drugoj u kojoj bi mogla do penzije ostati da je ne izguraju po isteku vremena. Razgledam kad mi zapara uši dijalog majke i sina.
- “Hoću nintendo”, razgulio momak iz sveg glasa.
- “Šuti, razbiću te kad dođemo kući, imaš jedan u Odžaku, što ga nisi ponio!”
- “Ali nemam ovdje”, razguli on opet a sve više znatiželjnih kupaca. “Amir ima najnoviji a ja nemam!”
- “Zaveži, dohakat ću ti kad kući dođemo, samo me sramotiš ovdje pred svijetom, vidiš što su blehnuli!”.
- “*ebi ih, šta me briga za njih?!”
U to dolazi jedan mrkonja, izvalio trbušinu i kad ga mali ugleda udari u plač.
- “Šta si mu radila, kučko *ebena?!”
Mati će na to:
- “Hoće onaj, onaj isto što je ostavio u Odžaku, kako se ono zove, ja, Nintendo!”
- “Pa šta je tu strašno, dođi, izaberi jedan, kupit’ će tebi babuka, samo nemoj da cmizdriš, nije to za muške! A ti zapamtićeš kad dođemo kući”, reče ženi.
U to ugledah jednog našeg Zeničanina T.A. koji gleda u mene i odmahuje glavom. Priđe mi i reče samo kratko
- “Svašta, tipično za nas”.
Pade mi na pamet kako smo se mi zabavljali i igrali napolju na čistom zraku. Koliko je bio čist ne znam jer mi nismo tada imali displej na kome se moglo očitavati kao danas. U svakom slučaju nismo uzgajali grbe na leđima i “kulje” kao ovi danas sjedeći i buljeći u ove silne čarobne kutijice i uz to neograničeno zobajući čips, kikiriki ili slične zaraze. Sve uslove za sport imaju a oni se dohvatili el. igrica. Mi smo se morali dovijati na razne načine da se zabavimo i uživamo, a i uživali smo pravo.
Djevojčice su se igrale škole pa ponekad i mi. Pa desetke, to je ono kada loptom udaraju od zid, rukom gore pa dole pa iza leđa, prsima i tako to. Zajedno smo igrali limuna i narandže, pa puspasa, sakrive. Najviše i najradije smo igrali eberečke – ebertute. Stanemo jedni preko puta drugih pa se prozivamo “Eberečke – ebrtute – eber koga ćete?” Onda dame kažu “Eber silnog Peru” (recimo). Pero nišani gdje će napraviti proboj a djevojčice se čvrsto drže za ruke nadajući se da uleti baš njima u ruke. Svako ima simpatiju pa bira tamo. Ako se obostrano nisu poklopile bilo je razočarenja, dignutih noseva i naravno napuštanja igre.
Mi smo se još igrali ke – kema, to jest k’o fol upucavali se iz kojekakvih napravljenih pištolja, pravili bičeve od vrbe i tukli se. Pa praćke, kada je igrao film David i Golijat, prešli smo sa obične na Davidove. Koliko je samo prozora palo za slobodu. Pa između dvije vatre, pa preskakali štrik. Kasnije je došao hula – hop i bilo je milina gledati majstorije djevojčica.
Onako kad razmišljam o tim vremenima pomislim kako bih se rado vratio, a ne bih se nizašto mjenjao sa ovim danas. Toliko smo bili maštoviti ,druželjubivi, rasli bez nekih opterećenja, zadovoljni sa onim što smo imali, a nismo imali skoro ništa sem dobre volje i smisla za druželjubivost. Glavometa smo igrali kod kina jer su bili betonski stubovi koji su nam služili kao golovi. Bili smi ponekad i zločesti pa kad bi sazrio čičak onda bi zaboli perušku u njega i kad bi naišla kakva guzlata (najčešće kurirke iz Željezare jer su one stalno prolazile) tada bi bacili perušku koja bi se za kačila na zadnjicu i izgledalo je kao da dama ima rep. Mi bi se kikotali dok ona ne bi otkrila i ljutito nas opsovala.
Bilo je još i gorih igara. Npr. kada bi momak i cura otišli u kino po lijepom vremenu a kada izađu pada kiša,č ekalo ih je iznenađenje. Ulica je imala osvjetljenje koje je visilo na žici. Mi ga razbijemo i na tom dijelu razapnemo kanapu. Jedan kraj svežemo za drvo u Petrinom gaju a drugi držimo preko puta iza žive ograde. Kad se momak i cura (koju je on ogrnuo kaputom preko glave i naravno zagrljenu vodio brzim koracima ponekad trčeći) približe mi zategnemo konopac i oni se prostru po mokroj cesti a mi zbrišemo u mračni park. Nisam baš ponosan na ovaj dio mog djetinjstva i ako ima živih žrtava molim da mi oproste kao i mojim kolegama. Tako je to bilo u to vrijeme.
Kasnije smo se družili preko silnih sekcija u školi i “sportali” se na napravljenim terenima preko puta crkve. Eto još malo iz prošlog vremena da se kolege podsjete a mladi upoznaju.
Slični postovi
Written by: zenicaonline
Filed Under: Gost kolumnist
Tags: Miro Vinduška
Trackback URL: http://zenica-online.com/2010/09/sportske-zanimacije-2/trackback/
Comments
Leave a reply
Ostavljanjem komentara slažete se sa pravilima korištenja.
Mirsad Đulbić
September 27, 2010 at 19:22
Klis i pala, klkikeri, kulaq, crta, topovi (od gline), karabitna artiljerija, paljenje sumpoira u telefonskim cijevima, prepadanje sa tikvama i svijećama itd. Imali smo super teren za igru kauboja i indijanaca. Imali smo građevinu od drveta, poprilične visine, sa ulogom pumpanja vode za gradnju C-naselja. U tu građevinu se skriju kauboji, a indijanci okolo sa strelama. Kauboji su imali na raspolaganju šoder. Igra se završavala sa razbijenom glavom ili strelom zabijenom u čelo.
I tako to, a kada se sve izguistira, onda se ide u krađu voća, a po mapi koja je bila u podrumu, na zidovima.
Zdenka
September 29, 2010 at 15:27
U dvorištu između C 2 i željezničkih zgrada, (tamo gdje sam neki dan vidjela da stoji red garaža) najčešće smo se igrali klisa. Naravno. žmire, ganje, “Eberečke – ebrtute – eber koga ćete?”, “Pošla majka s kolodvora”, školice, lopte ( udaranje u zid). Klikeri su već bili viši nivo! A bio je u blizini i neki dud pa smo išli da ga beremo.
Kao ni Miro Vinduška, ni ja ta vremena ne bih ni zašto mijenjala, niti ove igre s kojima se djeca igraju ili “igraju” danas. ( U početku nije bilo čak ni gumenih lopti, igralo se s krpenjacima, za koje su se koristile mamine čarape!)
Dino_Crkvice
September 30, 2010 at 12:17
Odličan text …. moram da se nadovežem
Mnogo sam mlađi od vas svih koji ste ovdje komentarisali, čak sam školska generacija sa sinom gospodina Đulbića, zajedno smo išli srednju školu, a i fakultet.
Ja sam 1986 godište i moje mišljenje je da je moja generacija ustvari jedna od zadnjih generacija sa kojom su te društvene igre počele izumirati. I dan danas pamtim kad smo se kao djeca okupljali ispred zgrade (odrastao sam u Crkvicama preko puta policije) pa često igrali žmire, ganje, sataraša, pik čele, planova, graničara, čepova, picigena, nula jedanaest … neke od igara bile su prijeki rivalitet pa ono dječaci protiv djevojčica … znali smo se skupiti pa na Babinu rijeku da se kupamo … naše tri zgrade sa naše strane ulice, okupimo fudbalsku ekipu pa na igralištu kod Doma za nezbrinutu djecu igramo fudbala protiv ljutih rivala sa “pijačice” ili ipak igramo protiv djece iz doma …
Pobjeda bi se obično proslavljala voćem sa Hamide. Naime nakon fudbala skupi se nas nekoliko najhrabrijih i uputimo se ka Hamidi, u već provjerene voćnjake, vratimo se kući kao kakvi heroji sa voćem i radosno ga djelimo sa drugima (pomenuta dešavanja su bila 1994, 95, 96, 97…).
Elem da ne dužim dalje. Danas !!! Danas kroz prozor mogu vidjeti tek poneko dijete, možda dvoje ili troje njih kako mjenjaju Yu gi oh karte i hvale se stim ko ima original ili čije su skuplje, šalju si jedan drugom aplikacije preko “blututa” i raspravljaju o mobitelima, a pričam o klincima 8+ … klikeri su im bezveze … lopta im je odavno dosadila … za curice lastika je pojam … da ne spominjem štrik hulahop školu itd … nema tu više ni curica kao prije, one kao da su nekim separatističkim dijelom postale zasebne pa ni ne izlaze iz svojih kuća, nego se nalaze svaka u svom domu i igraju se barbika … nažalost virtualnih … moderne barbike su dobile novi, moderni look, pa se zovu BRATZ (toliko barem upratim od komšijinih kćerkica kojima sam 10 puta do sada instalirao tu igru na kompjuter).
Neki dan slučajno čujem razgovor između dvojice desetogodišnjaka i to preko prozora … PONESI SVOJ “DŽOJSTIK” PA ĆEMO KOD MENE FUDBALA … ODOH SADA MAMA ME ZOVE, DOGOVORIT ĆEMO SE PREKO “FEJSA” (napolju je bilo cca 25 stepeni) !!!!!!!! Ja sam sa 10 godina imao tada vrhunac tehnologije u vidu Comodore-a 64 sa svim igrama koje postoje na svijetu (op.a. oko 250 kaseta) i svom mogućom popratnom tehnologijom, ali mi nije padalo na pamet zapostaviti igru napolju zbog tamo neke igre na kompjuteru … to se čuvalo za kišnih dana, za nekada navečer kad gostuju roditelji tamo ili vamo, pa se okupimo i igramo se ali i to je bilo jednom mjesečno …
Mišljenja sam da je sa mojom generacijom i navalom silne tehnologije, sve to počelo polako izumirati. Dolaze neke nove generacije, dolaze neki novi klinci, sa nekim novim idejama i htjeli mi to ili ne svijet se mjenja i to polako ali sigurno postaje novi svjetski poredak, a nama samo ostaje žal za tim našim danima, našeg djetinjstva, koje nikada više nećemo moći gledati uživo.
supersonic
September 30, 2010 at 13:26
fakat, da li danasnja djeca poznaju ono “ajmo u voce!”?!?
Mediha
September 30, 2010 at 14:36
Bas me obradovao jedan osvrt mladog i friskog bica po pitanju drustvenih igara u izumiranju. Hvala Dini.
Danasnja djeca zive drugacije, svijet se zaista mijenja i polako sve prelazi u nesto nestvarno i nedodirljivo. Da li je to zasluga samo tehnologije, pitanje je? Ja mislim da je novo vrijeme jako opasno, ulicama, parkovima i igralistima hara kriminal. Roditelji su isprepadani i ne smiju iz straha pustiti djecu da skakucu oko zgrade, po obliznjem parku ili igralistu iza skole. Imam kcerku Dininih godina i sretna sam sto ne raste danas, ali se isto tako stresem od straha pri pomisli u cemu ce rasti njeno dijete. Ni moja kcerka, ni Dino, kao kompletna njihova generacija nece pustati djecu da bezbrizno trckaraju oko zgrada, jer ce im neka budala u ulicnom obracunavanju doci glave, jer ce ga neki pedofil zagledati i iskoristiti, jer ce ga neko kidnapovati i odvesti u nepoznatom pravcu, jer ce mu se ponuditi droga, jer ce mu ovo ili ono… Jednostavno, svijet je pun ludjaka i perverznjaka, citamo svakodnevno sto god nas, sto u svijetu i podrhtavamo od straha za rodjenu djecu, unuke… Svako jutro kad idem na posao ovdje gdje zivim gledam kolone roditelja koji djecu do 4.og razreda osnovne skole vode u skolu i poslije skole odvode kuci. Sve ostalo je nezamislivo. Zasto? Pa naravno zbog straha od kriminala koji hara napolju. Zato djecu danas vezemo tehnologijom u kuci, pustamo ih u drugi vid virtualne perverzije ( hej, 10-godisnjaci su na “fejsu” ), samo da su nam na ocima i da bi ih zaobislo harajuce zlo sa nasih ulica.
Mislim da bi svi normalni roditelji radije pustili dijete u dvoriste, nego li posadili pred racunar, ali iz straha su prinudjeni da biraju od dva zla “manje”.
Zalosno, ali istinito.
Mirsad Đulbić
September 30, 2010 at 18:50
Dakle, idemo u neslobodno društvo u kojem se ne živi da bi se živjelo. Tada je bolje ići na neki otok u Mikroneziji. Tamo je nestalo ljudoždera, pa i nema nekih drugih razloga za strahove.
Mike
September 30, 2010 at 21:04
Mediha, otemi rijeci iz usta. Upravo je tako kako si napisala. A mozda je jos i gore. Ponekad pozelim da zivim u zadnjoj selendri samo da mi se djete moze slobodno igrati VANI. Ovdje u Rotterdamu , ma ko u ostalim vecim gradovima imas kvartove koje moras zaobilaziti u sirokom luku. Ja zivim u centru bolje reci na malom otocicu sa zgradurinama od 30 spratova + poslovne zgrade. Sta se tice problema na ulici ( tj. kriminala ) nemam problema. Policija to redovno obilazi. Ali djete nemozes pustiti na ulicu jer odma naleti na auto ili bucne u vodu. E sada da konpenziram nedostatak prostora za igru. Zatrpavam ga svim mogucim igricama. I sta primjecujem ? Da djete sazrijeva brze. Lici mi na kokos koja se uzgaja u zatvorenom prostoru ( da bi dobila na kilazi ). Nazalost to je cijena koju ja i moje djete placamo u velikom gradu. A ona djeca u problematicnim kvartovima placaju cijenu glavom ili regrutovanjem u buduce kriminalce. Imas naravno i elitne kvartove gdje roditelji voze svoju djecu na casove klavira , baleta , tenisa , jahanja itd. I ta djeca imaju ( barem tako mislim ) nekakav sterilni zivot. Ne znam mozda su prosla ta vremena trckaranja oko zgrade. Novo vrijeme – nova nafaka.
P.S. cerka mi ima 9 godina.
ceca
October 1, 2010 at 13:07
Pored nabrojanog,1971,`72,`73… igrali smo se u Knajterovoj bašti, zimi sankali,a ljeti se igrali”prodavnice”. Asortiman je bio od kolačića od blata do sjemena bokvice koje nam je bio biber.Bokvicu smo koristili i kao prijeki lijek za zguljena koljena i laktove, a sjetih je se proljetos kada je mlađa kćer učila prirodu i pitala me kako izgleda bokvica. Na trenutak mi nije bilo jasno da neko ne zna šta je bokvica, a onda me rastužilo to što su naša djeca uskraćena za ljepotu djetinjstva. Ja sam generacija 1966, moje kćerke imaju 14 i 10 godina i nikakav mobitel, PC, nintenda i ostala tenda ne mogu zamijeniti klikere, klis, igru planova, škole …. zato Miro, Mirsade, Mediha pišite o ovakvim stvarima, što više i češće poz Ceca
Dino_Crkvice
October 1, 2010 at 15:36
I samo jos da se nadovezem na jos jednu stvar. Da li je to pitanje odgoja, ili su danasnje generacije takve postale, ali mladji su izgubili u totalitetu onaj respekt prema starijima. Ja se sjecam da je nama bio ponos nekome od komsija otici kupiti hljeb, mlijeko ili cigare, pa se takmicili ko ce prije i to sve, a neki dan sam bas dozivio ŠOK bukvalnom rijecju … Zamolio sam jednog od klinaca ispred zgrade da mi ode kupiti hljeb, posto mi je noga u gipsu bila, a povratna informacija je bila : ” NEK TI MAMA TVOJA KUPUJE HLJEB, NECU JA”.
NO COMMENT :S
Mirsad Đulbić
October 2, 2010 at 10:50
A jeste li igrali “mama i tata” i “doktora”? Idemo napisati kako je tekla koja igra! Ko je bio doktor i kako je “pregledao”?
Šta su “tate” radile, a šta “mame”?
Mike
October 2, 2010 at 19:27
Notes of a Dirty Old Man.
( Charles Bukowski )
Predo Vujmilovic
October 3, 2010 at 00:17
Prosla vremena Da, sve je bilo nekao drugacije!
Pored svih gore nabrojanih igara i igrica,meni je uvijek bila interesantna mastovitost i domisljatost tih generacija – kako se organizovati i napraviti sebi zabavu, bez da se ceka da ti mama i tata to organizuju,kupe, donesu…
Sjecam se pocetkom sedamdesetih – Svjetsko prvenstvo u stolnom tenisu u Novom Sadu (Surbek, Stipancic,…) i mi smo odmah pronasli Blazujku(mislim da se tako zvala neka panel ploca koja se koristila za oplatu pri betoniranju) i “pokupili” je iz susjednog gradilista.Od dzeparaca smo sakupili novac za farbu,izvlacenje linija i set reketa sa mrezicom.Kante za smece i turnir je mogao da pocne!
Ili krajem sedamdesetih poslije svjetskog prvenstva u Manili (kosarka) na slican nacin pribavljen materijal i svi smo lupali basket dok god se vidjelo uz neizbjezno – Mamaaaaa daj snjitu da ne ulazim u kucu!!!!
Onda u vrijeme dok su orasi jos bili u svom zelenom omotacu ,mi smo ih brali pa na Babisnici (ili Babinoj – kako smo je zvali) smo nalazili neki hrapav kamen i u vodi trljali te orase dok ne ogulimo tu zelenu koru i onda smo igrali kule!!!A, naravno ruke od svega tog budu tako nekako zuto-smedje-prljave i trebali su nam dani i dani da se to polako sapere.Sjecam se da i nase uciteljice nisu bas bile previse sretne kada smo se u skoli pojavljivali sa takvim rukama i da je bilo – pruzi ruke i ne izmici ih!!!
Naravno, tu su bili i lukovi i strele poslije filmova o Robin Hudu ili Crnoj Streli, i tako dalje i tako dalje….
I, bez obzira koliko smo se svi bili zanijeli u igru , ako bilo ko od komsija iz nase ili susjedne zgrade ti baci kesu sa novcem kroz prozor i kaze hljeb polubjeli i mlijeko – istog trenutka ostavljas igru i trcis u prodavnicu.Sva nagrada ti moze biti ako ti kaze i kupi sebi zvaku!!!
Ja vec dugo zivim u Australiji i dosta dugo sam mislio da je kod nas (Zenica, Bosna, Juga) jos uvijek slicna situacija – da se djeca igraju pred zgradama,idu u skolu i na sportove sama, ali vratio sam se iz Zenice prije nekoliko sedmica i moji prijatelji su me uvjerili da to vise (nazalost) nije tako!
Pozdrav, P
SELTIK
October 3, 2010 at 02:47
Bilo jednom u Omisu.
Negdje sredinom 60-ih nagodise se domaci i ostali da igraju keka ma u blizini opcinskog odmaralista grada Zenice u Ducetu kraj Omisa.
Pogodba je bila da umjesto drvenih ili plasticni pistolja upotrebljavaju sitne kamencice.I tako igra se odvijala i oni posteni kada bi osjetili udarac kamencica discipplinirano bi izlazili iz igre i sa strane naravno navijajuci za svoju stranu posmatrali krajnji ishod igre.
Na kraju su ostali dvojica protiv jednoga,u jednom momentu jedan od ove dvojice povikao je:ke Zijo gotov si izadji pogodjen si.Pa onda opet zasut paljbom ove dvojice ajde izadji gotov si.A nas Zijo ne izlazi pa ne izlazi.Poslije desetak minuta naj stariji od nas videci da stvari ne idu u pravom toku odseta do iza stijene gdje trebao da bude nas Zijo (Golub) i gle cuda Zijo sa ovecom rupom na glavi koja je obilato krvarila lezi unesvijescen.
Nije izlazio jer ga je pogodila malo teza artiljerija od one ranije dogovorene.
Poslije nas je napadao da kako nismo postivali medjunarodne konvencije o upotrebi zabranjenih nvrsta oruzja.
I dan danas kad navratim u Zenicu,evociramo uspomene na te nase djecije ratne uspomene.