zenicaonline@gmail.com

Školska godina

Piše: Miro Vinduška

Gumene čizme
Vezano za početak školske godine veoma je zanimljivo dodati da je osim obaveznih plavih kecelja i mantila još jedan prepoznatljiv detalj (kao dio uniforme) bio – gumene čizme. Naime kad stignu učiteljice i lubenice i u prodavnice stignu gumene čizme. Navala brate ko da su džaba. Bilo je vrlo značajno ko će ih prvi pronosati jer nakon dugog bosonogog ljeta poželiš brate da nešto “natakneš” pa makar to bile i čizme. Mada je meni tata donosio sa terena iz Slovenije prave bakandže (gojzerice) sa ugrađenim špic plehovima, pa kad idem u njima kao da stupa cijeli švapski bataljon, i ja sam se radovao gumenim čizmama. Onako crne, sjajne, pa ih još malo podvrneš gore da budu kraće i ono malo više mangupski izgledaju. Naravno za broj veće da mogu biti do proljeća. Jest da se noge znoje i tuknu ali tako ti je to bilo tada.

Štruphantle
Pošto su duge pantalone bile skupe gledalo se da se što duže nose kratke. Ali kad malo zahladi nosili smo duge čarape kao Pipi (duga čarapa) a bile su pričvršćene sa halterima (žabicama i lastikom) koji su opet bili prišiveni unutar pantalona. Ove čarape su se zvale štruphantle (germanizacija), a nastale su od neke iskrivljene njemačke riječi isto kao i halteri. “Kino živo’’ što bi se reklo. Ali i tu sam se razlikovao od ostale djece. Ja sam nosio takozvane pumparice ili pumphozne (opet ta germanizacija) i šarene potkoljenice oliti (što bi rekli u Dalmaciji) dokoljenice. Na glavi sam nosio šeširić sa planinarskim značkama. Neka su me djeca izazivala, neki su mi krali značke pa sam prestao da nosim šešir, a pomalo prilagođavao garderobu većini. Stariji učenici (Mirsad Đulbić) su nosili još kape sa oznakom razreda u kojem sjede.

Krvavac
Vezano za početak školske godine pa i dan danas padne mi napamet kako sam jedan detalj zapamtio.

Naime iako sam bio dobar primjeran učenik (važi samo do puberteta dok testosteron nije proradio) nisam bio operisan od batina, bar kod moje stroge učiteljice Nade Brkan (Mirsade, pomozi). Tada su se dijelile svakodnevno packe po ispruženoj ruci ili prstima, zavisno od stila pojedinih učiteljica. Bio sam najbolji učenik u razredu mada kao i dan danas prilično pričljiv tako da sam i sam dobijao batine. Zadnja nedelja pred početak te 1958/59 godine (ako vas interesuje datum potražite na Google) je bila početak recimo istorijskog dana jer sam tada shvatio da trebam neke stvari postaviti drugačije na svoje mjesto.

Idući sa Smetova tata je usjekao neku šipku zvanu krvavac. Možda zato što je bila crvenkasta ili što poslije upotrebe ostavlja krvne tragove. U to sam se lično uvjerio. Smatrajući da kao dobar učenik neću imati prilike da je testiram nagovorio me da poklonim učiteljici upravo tu šipku. Đaci inače zavole učiteljicu kao jel’ najrođeniju pa joj se, kad god se ukaže prilika, malo dodvore misleći da će imati popusta kod batinjanja.

Mada smatrajući da meni neće biti potrebno ponio sam sljedeći dan tu čarobnu šipku zvanu krvavac u školu. Sav ponosan, samo što je učiteljica ušla u razred i kod standardne procedure nas pozdravila, upitala što bi rekli za zdravlje, ustanem ja i sav ponosan donesem šipku na poklon onako mislim kako dolikuje fino odgojenom djetetu, očekujući već poznatu rečenicu kad sam ja u pitanju “to je zlatan dječko”. Ja, desilo se nešto neočekivano. ”Lijepa šipka”, reče, ”moram je isprobati”. Ja pomislio da je već neko nešto skrivio kad ona reče: ”Miro, dođi ovamo”. Ja se vratim. ”Pruži ruku”, reče. Ja pružim i momentalno osjetim kako mi dlan bridi. ”Dobra je“, reče, “sad možeš sjesti”. Neki su u razredu likovali, neki me sažaljevali, a ja sam izvukao pouku koja stoji ispod riječi “naravoučenije”.

Kule oraha
Još šta je vezano za početak školske godine su orasi. Berba oraha pa onda guljenje tako da dobiješ žute prste kao najokorjeliji duvandžija.
Zatim čuvena igra – kule oraha. Naprave se kuće, tri jedan do drugoga pa jedan odozgo. Najveći izabereš da sa njim gađaš. Njega nazivamo”bojac”. Zavisno koliko kula (kuća) postaviš ili koliko učesnika ima a možeš neku i da potkuješ to jest staviš neku kovanicu (novac) ispod. Gađaš, ako pogodiš nosiš a nosiš dok ne profulaš pa sljedeći, dok sve ne odneseš ili zijaniš.

About the Author

Related Posts

  1. Capricorn

    Kad smo vech kod gumenih chizama, one su vech godinama hit u Evropi i svako ko drzi do mode ima ih.

    Glede Skandinavije, pitanje je jedino koliko tko ima parova i koje marke. U Basni je to nazhalost josh uvijek “radna” obucha, a iluzorno bi bilo i zamisliti lokalne mlade dame kako u “Raffaelo” ili slichna fensi mjesta dolaze u gumenim chizmama… 🙂

    Najpoznatija fensi marka Hunter: http://frokencarlberg.blogg.se/images/2010/hunter-gummistvlar_71423474.jpg

  2. Mirsad Đulbic

    @ Miro Vinduška
    Baš me baci malo u prošlost. Lijepo se sjetiti. Nedavno smo Zdeno i ja pokušavali dokučiti je li nam učiteljica Nada Brkan još na ovom svijetu. Bijaše mlada učiteljica. Mislim da smo joj mi iz naše generacije (Zdeno, ja i dr.) bili prva generacija. Prut joj je bio manje omiljen, ali linijar je bio pravi, sjedenje s rukama ozada ili prekriženih na prsima, pa magareća klupa, stajanje u čošku i kao najjača kasna – ostanak u reštu _ svi kući, a kažnjenici ostaju sjediti još jedan školski sat, bez mrdanja i bilo kakve priče.
    Čizme nisam volio za školu, ali su za igru bile neminovne. U C-naselju su bile livade, šljivici i staze popločane AB pločama širine 30÷60 cm.
    Da, dobro se sjećaš, moja je generacija nosila kape sa mesinganim rimskim brojem na kapi,a to je naslijeđe iz kraljevine YU.

    Imam nekoliko slika sa dugim čarapama i halterima, pa kada sin vidi, valja se od smijeha 🙂 Meni je to normalno. Nosio sam kratke pantalone sa bavarskim naramenicama i na prsima, nazovimo to nekom spojnicom, koja je obavezno bila dekorativna. To nije nikom smiješno.

    Igra “kule” je bila pravo dobra. Mi smo “bojce” nasipali vrućim katranom, da bolje tuku, rasture više kula, ali i razbiju više protivničkih oraha.
    Kako se u tvojem kvartu zvala kula, koja se sama od sebe sruši, kada takmičari odu na liniju šicanja? Mi smo je zvali posrušom. Biva usrala se od straha 🙂

    Ebi ga, imali smo tada sve, sem elektronike i interneta.

  3. Mediha

    @ Capricorn: Ne volim modu, ne volim ni “Raffaelo”, nemam gumene cizme 🙂
    Imala sam ih jednom u zivotu, u predskolskom dobu… bile su crvene s crnim tufnicama, a moj mali komsija Branko je imao iste, samo plave sa crnim tufnicama i sjecam se da smo dobro “zakrvili” svadjajuci se cije su ljepse.
    Osim gumenih cizama sjecam se i plasticnih sandala, sve iste, samo razlicite boje i snala za kopcanje sa strane. Svako ljeto je “Jugoplastika” na carini “mirisala” na plasticne sandalice u svim bojama. Moje su bile roza. Imam cak i sliku, plasticne sandale, slamnati sesiric na glavi i haljinica koju mi je sasila teta-Fatma. Hm, jel’ ja ono rekoh da ne volim modu?! 😉

  4. miro

    Mirsade,dobro me podsjeti na tu posranusu i na bojac sa katranom potpuno sam zaboravio.evo ja zaratio ovdje djecu iz komsiluka.naucio ih da igraju i sad ne mogu da ostanem od galame i svadje .stalno moram da izadjem iz kuce da im presudjujem.nagovorio sam jednog djecka da ih odvuce tamo na skolsko dvoriste da igraju koje se nalazi u blizini.mogu ti reci da sam ih zarazio.

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

%d bloggers like this: