Razgovor sa danskim Zeničaninom – Samir Bektaš | Zenica Online - novosti i price iz Zenice

Sunday, September 26th, 2010 at 14:19


Visited 2912 times, 1 so far today

Razgovor sa danskim Zeničaninom – Samir Bektaš

Razgovarala: Hana Kazazović

Samira Bektaša sam prvo „upoznala“ na Facebook-u. Pažnju su mi privukle njegove fotografije koje sam gledala na blogu Bogumil a kasnije i na ovoj društvenoj mreži. Kad sam ga Damiru spomenula ispostavilo se da je to momak kojeg svi (bar malo stariji od mene) Zeničani dobro znaju, uglavnom pod nadimkom Medeni. Shvatila sam da je strastveni Čelikov navijač i da svoj rodni grad jako voli. Bez obzira što mu zenička adresa više nije u ličnoj karti čini mi se da ta njegova ljubav nimalo nije izblijedila. Kad god ima priliku Samir posjećuje svoj rodni grad i pravi zanimljive i prelijepe fotke.

Zašto mi je bila želja napraviti intervju sa njim? Zato što mi je uvijek zanimljivo pričati sa Zeničanima koji žive na nekim drugim mjestima, posebno ako su ta mjesta neobična kao što je njegov Bornholm. A posebno mi je zanimljivo kad vidim da neko ima strast prema bilo čemu kao što Samir ima prema fotografisanju. Uostalom, vidjećete na šta sam mislila kad pročitate intervju sa njim.

- Samire, koliko dugo već živiš na Bornholmu i možeš li nam reći nešto više o tom neobičnom mjestu.
Ostrvo Bornholm pripada Danskoj Monarhiji i najudaljeniji je teritorij od nje same, 7 sati putovanja brodom, ne računajući još uvijek postojeće dvije Danske kolonije Grenland i Farska ostrva. Nalazi se na pola puta između Švedske i Poljske / Njemačke, veličina mu je 42 kvadratna kilometra i naseljava ga oko 40 000 stanovnika, najviše Danaca razumljivo i jedan jedini Zeničanin, tj. JA. More koje okružuje Bornholm se ovdje lokalno naziva “istočno more”. Naravno Danski je jezik zvanični kao i Danska zastava na jarbolima, ali lokalni “pravi” Bornholmčani govore i svoj lokalni Bornholmski akcenat koji sam i ja vremenom pomalo naučio (naravno ne sve) pa kad sam u Kopenhagenu ili drugom dijelu Danske misle da dolazim iz Švedske, a pored pomenute Danske zastave koristi se i lokalna Bornholmska zastava koja ima zelenu boju križa umjesto bijele Danske. Bornholm je ostrvo staro oko 100 miliona godina, južni dio je sav pjeskovit, što kaže moja rodica, fale mu samo palme pa da liči na Karipska otočja dok je sjeverni dio sav u nepristupačnim stijenama između kojih se nalaze male uvale sa pjeskovitim plažama.

Bornholm je poznat i po tome što je 1945. godine oslobođen od Njemačke okupacije od strane Sovjetske armije koja ga je držala u svojim rukama sve do kraja 1946. godine kada su ga konačno i napustili, prilikom tog oslobađanja poginulo je 30 ruskih soldata i na Bornholmu ti postoji jedino groblje partizanima ruskim u EU, ne računajući Rumuniju, Bugarsku i ostale zemlje te vrste. Svake godine 9. maja na ostrvo dolazi Ruski ambasador iz Kopenhagena sa svojom svitom, uniforme i šapke su im iste kao i prije samo što su skinuli zvijezdu sa njih, gdje polažu cvijeće uz veliku medijsku pompu, pogotovo u njihovim medijima. Imam tri slike samog groblja, a nažalost nisam nikad imao priliku lično biti na groblju kad dolazi ta Ruska svita. Inače je Ruska enklava Kaliningrad ne baš toliko udaljena od ostrva, ja mislim negdje oko 5 sati plovidbe brodom, znači bliže nego Danska.

- Od kud baš Bornholm? Tvoj odabir, splet okolnosti ili nešto treće? Kako ti se sviđa i jesi li se navikao na njega?
E sad odakle ja ovdje? Došao 1993. u aprilu i evo ostao sve do sada. Tih godina rata sam kao izbjeglica živio u kampu Crvenog križa u gradu Silkeborgu sa mnogima iz Iraka, Irana, Kosova, Srba iz Hrvatske. Da napomenem došao sam u Dansku 1991. i svaki dan je skoro bio rat među tim izbjeglicama, a ja čuo tada da postoji jedan kamp na Bornholmu, pitao za premještaj i dobio odmah i evo sve do danas sam tu. Nemam namjeru pomjerati se odavdje u drugi dio Danske. Naravno nisam ništa znao o Bornholmu prije nego sam došao, samo da je ostrvo daleko negdje od ničega, a tada tih godina mi je trebao samo mir i to onaj duševni što sam i našao na Bornholmu.

A vidiš mogu ti reći da sam se ovih zadnjih 17 ljeta koliko živim ovdje toliko navikao na njega kao da mi je rodno mjesto, vjerovatno što sam ovdje našao sve ono što zadovoljava moju dušu, more što mi je najbitnije (uvijek se ovdje sjetim stare Švedske pjesme koju je i Ibrica Jusić nekada davno otpjevao, a ona kaže “JA SAM CAR SVIH VIDIKA, BLIZU MORA PREBIVAM”). Cijeli sam život, kao dijete i mladić maštao da živim na moru, ali eto nisam nikad kontao da ću završiti ovdje na sjeveru Evrope. Znači pored mora koje mi je broj jedan ovdje me dosta privlači priroda koja je svijet – mikrokosmos za sebe. Blagi brijegovi, najviši vrh Bornholma je 150 metara nadmorske visine, obraslih gustim šumama, ponekad imam osjećaj da sam na Bistričaku, manje riječice sa vodopadima, mnoštvo jezera, a da ne pričam o životinjskom svijetu. Naravno nema zvijeri, životinje u šumi ovdje nekako žive u nekoj simbiozi sa ljudima. Zečevi i srndaći nisu toliko plašljivi, zna se desiti da dođu u sam grad i šetaju se među zgradama i to je još jedan razlog zbog kojeg sam ovdje. To mi apsolutno odgovara ta simbioza ljudi i divljači.

Hajde eto da pomenem i to da se najveći poligoni za obuku Danskih vojnika koji idu u Irak i Avganistan nalaze baš na Bornholmu, a stanovništvo živi najviše od poljoprivrede što je nevjerovatno. Uzgaja se i grožđe i imamo svoje Bornholmsko vino, a velika većina ima farme sa svinjama i skoro 90 % procenata se izvozi za Japan, mislim gotovih svinjskih produkata. A jedino što mi malo smeta ovdje je kad duva jak vjetar, a duva često, pogotovo je s jeseni i zime teško, ali navikne se čovjek i na to, sam sebi govoreći, pa to je priroda i to se ne može promjeniti.

- Koliko je Zenice u tebi? Pitam te jer mi se čini da nisi stavio konačnu tačku na svoj odnos sa rodnim gradom.
Ma ima Zenice u meni koliko hoćeš, u stvari ona je stalno prisutna jer znaš, ja sam 1991. sam otišao iz Zenice svojim putem. Uvijek je bila neka mašta u meni da ću jednog dana otići ili za Pariz ili Ameriku, neka dječja maštanja. Ispalo je da sam završio na Bornholmu, ali Zenica je uvijek prisutna u meni gdje god da se nalazim i ja to ne krijem. To je moj rodni grad gdje sam rođen, proveo djetinjstvo, mladost, prve ljubavi, a nećemo ni Čelika zaboraviti, zar ne? Gdje god idem brodom sa mnom je šal Čelika ili zastava. To je neki moj sombol okoline odakle je moje porijeklo. Volim ja Bornholm, ali volim Zenicu i dalje i mislim da imam pravo na to. Sreća imamo sada internet pa je lako biti u Zenici što bi se reklo, bar virtualno. Imamo i Zenica-Online, ovo nije da vas reklamiram, već jednostavno nama Zeničanima koji smo vani je trebala jedna ovakva urbana stranica, naravno svaku noć je posjetim i prelistam i hvala vam na njoj!

Moglo bi se i reći OVDJE NISMO, A TAMO NAS NEMA, samo da se čovjek dotakne opet malo nostalgije za rodnim krajem. U radnjama u Švedskoj (ja često idem u shoping u Švedsku jer mi je bliže) ima naše robe, onda čovjek i nema neke nostalgije bar po toj liniji. Jedina nostalgija je za starim vremenima i onime što je prošlo. FALE MI NOĆAS MOJA RAJA, moglo bi se i tako ponekad reći, jer sva, pa skoro sva moja generacija je rasuta od Havaja do Australije i tu me muka hvata. Često se kad šetam ulicama Zenice osjećam kao stranac u noći što bi se reklo, nigdje poznate face na vidiku, neki novi klinci marširaju gradom, ali na drugu stranu, pa to je i normalno jer ipak je ovo 2010. godina. Čudno je to što to vrijeme uvijek ide naprijed a nema nam više Supermena da nam vrati planetu i sa njom i vrijeme nazad!

- Često dolaziš u Zenicu. Da li si ikad razmišljao o povratku?
Zbog mog specifičnog posla, naime, plovim na putničkom brodu gdje mnogo radim, ali zato i zaradim dosta slobodnih sati koje obilato koristim da dođem u Zenicu. Pa samo je 2 sata avionom od Kopenhagena. Ovu udaljenost Bornholma od Kopenhagena ne računam, to je ono što se mora preći da bi se došlo do rodnog grada. Ponekad sam u Zenici 4-5 puta godišnje, nekada samo 2, ali kažem, kad god imam priliku dođem i ne žalim zbog toga

A vidiš što se tiče povratka u Zenicu, vjeruj da ne razmišljam nešto previše o tome jer ipak 19 godina sam van nje, mada je ona u meni uvijek. Ne bi to bila laka odluka, baš kako sam napisao, vjerovatno bih se osjećao strancem dole, bez obzira što imam mamu koja tu živi, ipak bih imao taj neki osjećaj, a da ne pričam o ostalim stvarima…

- Šta ti najviše smeta u Zenici? Koliko se ona razlikuje od one stare koje se sjećaš? Šta bi volio promijeniti – popraviti u njoj?
Zenica stara, od ove današnje? Pa ja to drugačije vidim jer nisam svaki dan prisutan tu pa primijetim sve promjene koje se dese kad me nema. Vidim razvija se i gradi se, raduje me to i treba da bude tako. E sad vidi, poslije mojih 19 godina ovdje čovjek se navikne na ovo sve ovdje i naravno da mu počne pomalo da smeta nešto što ne bi trebalo da bude tako u Zenici. Kriminala ima i u Danskoj tako da mi u Zenici ili BiH nismo različiti od Danaca i o tome ne bih, već mi najviše smetaju psi lutalice i ta lažna ljubav onih koji ih navodno štite. Smeta mi i automobilska nekultura, mnogo vozila na ulicama, svi voze kuda i kako hoće, parkiraju pa skoro u same stanove, smeta mi što su ljudi dosta agresivni, mnogo je oružja u opticaju, ali eto, opet da kažem i ovdje nije kao prije kad se sve rješavalo šakama i običnim tučama. I ovdje mladi nose mnogo oružja sa sobom ali su kazne drastične. Npr. ako slučajno imam u džepu nož ili nešto slično duže od 7 cm, policija me možda zaustavi, nađe mi to – ne gine mi 2 mjeseca zatvora i to se provodi u zakonu. E sad, ako će neko rizikovati to, a za vrijeme kazne gubi i posao, dobro će razmisliti o tome. Ima tih primjera koliko hoćeš, da ih sada ne nabrajam jer nije baš dobro ni upoređivati. Ipak smo mi Bosna a ovo je Danska i ne može biti u Zenici kao što je ovdje ili obratno.

Ali evo opet da se dodirnem pasa lutalica, u Danskoj taj pojam u riječniku ne postoji, znači nema toga na ulicama. Naravno ima kao i kod nas nemarnih vlasnika pa pseto izbace na ulicu, ali se odmah to prijavljuje i šalje u lokalne azile, a ako je pas opasan za okolinu uspavljuje se odmah bez ikakvih diskusija. Kako bih to ja riješio u Zenici? Sve uspavati i provesti zakon u djelo – nema pasa lutalica na ulicama grada. Ipak se zato i zove grad, a koliko znam u gradovima žive ljudi, pa i sa svojim kućnim ljubimcima a ne psima koji polako preuzimaju grad u svoje čeljusti. Ma ima toga da se piše o otome koliko hoćeš.

- Kada si se počeo baviti fotografijom? Je li to još uvijek samo hobi i je li ti cilj da možda to podigneš na neki veći nivo?
Imao sam od malena foto aparat ali je to sve bilo onako malo neko slikanje sa rodbinom i okolinom. Nisam tada kontao šta nam se sprema inače bih svaki djelić sekunde hvatao svojim objektivom. Hodao sam sa Čelikom i Robijašima po bivšoj nam domovini pa sam tada već počeo lagano da se zanimam za fotografiju. Poslije dolaska ovdje još 1997. sam kupio prvu moju digitalnu, bila je to vekika Sonny Mavica u koju se stavljala velika disketa koja je bila prethodnica CD-a (ta kamera je završila kod Danke Travara sa televizije pa vidi sa njim ako je još uvijek u životu neka ti pokaže kako izgleda). Poslije sam promijenio par njih dok se nisam zaustavio na Canon-u i trenutno sam zadovoljan sa njim i ne mislim ga mijenjati. Za sada je to moje fotkanje okolo samo kao neki poluhobi jer već imam izložene moje fotke u lokalnom Domu Kulture kao stalnu izložbu, na brodu na kojem radim također, a već pravim i razglednice i to prodajem kao neki dodatni izvor prihoda. Fotkam svadbe i naravno izrađujem moje fotke na velikim formatima i to naravno prodajem, poslije narudžbe.

Kameru imam uvijek uz sebe, ili malu digitalnu ili svoju veliku, sve zavisi od raspoloženja. Gdje god idem uvijek sam spreman da nešto uhvatim u objektiv, sve mi je motiv, sve mi je objekat, nekako kažem iz šale za sebe da imam fotografske oči i zato se pojavljuje dosta slika na mom profilu, mada ima dosta i na mom blogu www.bogumilbe.blogspot.com. Želim i da usput zabilježim svaki momenat koji sam proživio jer sjećanja blijede ali fotografije ostaju i one su neki dokaz našeg postojanja na ovom svijetu.

- Da li Danci prate tvoje fotke? Ja sam dobila želju da posjetim Bornholm kao turista gledajući svu tu ljepotu na tvojim slikama, a da li oni vide to i šta misle o tome?
Danci? Naravno oni koji se susretnu sa mojim fotkama su oduševljeni njima, mnogi me i pitaju šta u stvari radim na brodu, što konačno ne počnem nešto ozbiljnije raditi. I sam razmišljam već duže vremena o tome ali kapitalizam je za*ebana stvar. Teško se odlučiti, dosta para uložiti da bi se krenulo, a nikad čovjek nije siguran da će uspjeti u tome. E sad ovdje da bi čovjek dobio posao kao fotograf u novinama ili na tv-u mora imati školu za to, a ja nemam. Škola fotografa se nalazi u Kopenhagenu a meni se ne seli odavdje :) Ma volim ja Bornholm, ne bih mogao u velikom gradu. Vjeruj da nisi jedina koja je dobila želju da posjeti Bornholm poslije gledanja mojih fotki. Uživo je još ljepše. Baš sam bezobrazan pa izazivam malo. Vjeruj da sam nešto razmišljao o tome da je vrijeme došlo da i Bosanski turisti počnu dolaziti ovdje, samo nas te vize sprečavaju. Uh, proklete vize, a ja sam spreman da dovodim grupe ovdje, samo ima jedno veliko ALI uvijek.

- Čime se sad baviš i da li si nekad u mladosti mogao i pomisliti gdje će te život odvesti?
Kao sto sam napomenuo već, radim evo 10 godina na brodu, tj. plovim njime. Putnički je brod moje firme www.bornholmstrafikken.dk, plovim za Švedsku i Njemačku, u kuhinji radim kao pomoćnik kuhara, znači sve oko hrane. Brod prima 1545 putnika i preko 300 automobila. Ne žalim se mada je nekada teško, radno je vrijeme od 14 – 16 sati, a pogotovo kad su oluje, mada zna biti i zanimljivo. Ne bojim se toga i zato mi je doživljaj popeti se na komandni most i gledati talase od 6 – 8 metara kako se polako valjaju prema brodu, a on škripi, naginje se i do 30 %, ma to treba doživjeti, zaista, ali nije za one slabog stomaka.

- Kakve su ti želje i planovi za budućnost? Hoćemo li te i dalje viđati redovno u Zenici?
Planovi za budućnost? Vjeruj imao sam toga koliko hoćeš u mojim mladim danima. Sve je “otišlo u Honduras”, svi su se rasplinuli te 1991. godine tako da sada ne planiram nikada ništa veliko. Jedino što razmišljam o foto karijeri, e sada da li će to biti moja budućnost pokazaće vrijeme, a nadam se da hoće. Ah da, moja je firma naručila novi brod koji se gradi u Perthu, Australija i to mi je životna želja da mene odaberu između ostalih da preuzmem brod u Perthu i sa njim doplovim sve do Bornholma. Ma znaš li ti koji bi to doživljaj bio, pola planete preploviti?!

Vidiš zaboravio sam ti reći da su moji snovi da kupim kakvu jahtu i da sa njom plovim oko svijeta. A što se tiče dolaska u Zenicu, naravno. Pa gdje bi bilo kolo bez kokana?! Volim ja Zenicu i uvijek ću je voljeti i nije me to nigdje stid reći. Još samo da očistimo ulice od pasa lutalica i da se konačno Čelik privatizuje i krene naprijed… Pa znaš li koliko sam ja ponosan kad reprezentacija igra na Bilinom, a ja na brodu i na Danskoj tv prikazuju golove iz Zenice, a ja svima sa ponosom pokazujem “To je moj grad!” Ma, teško je to pisanjem opisati…

Neke od Samirovih fotografija pogledajte ovdje a ostale možete pratiti na njegovom blogu.

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Written by:

Filed Under: Intervjui, Razgovori

Tags:

Trackback URL: http://zenica-online.com/2010/09/razgovor-sa-danskim-zenicaninom-samir-bektas/trackback/

Leave a reply

* means field is required.

*

*

Ostavljanjem komentara slažete se sa pravilima korištenja.