Kusuranje

Wednesday, September 8th, 2010 at 18:12

Visited 1094 times, 1 so far today

Kusuranje

Piše: Adnan

Nervozno čupkam dok čekam da kasirka “ispipa” novčanicu koju sam joj dao i primjeni integral Klein-Gordonove jednačine za obračun kusura od 48,00 KM.
To me oduvijek nerviralo kod Munevere. Zna mene, majku, oca, djeda – sina Dervišovog kojeg rodi Junuz, a on sin Fadilov koji je unuk Ishakov … a čiji je brat Jakov sin Avramov, koji rodi Judu i braću njegovu… Helem, cijeli rodoslov.

Ali ne, majčin sine. Otkako joj je neki student prije 34 godine podvalio lažnog Arifa Heralića, Munevera ne bi povjerovala kad bi joj i sam Arif došao u kupovinu, a kažu da sigurnosnu nit traži i u kovanicama.

- Imaš 2 KM da ti vratim 50 – promrmlja.
Uzmem mašice i pružim joj.

Za to vrijeme jednim okom stalno gledam prema autu kojeg sam ostavio parkiranog po ne baš ovozemaljskim propisima, misleći da ću kupovinu odraditi “na brzinu”. A brzina je kod ove gospođe relativna stvar. Da je stavite u vakuum, fizičari bi to nazvali “Muneverin paradoks”.

I dok je Munevera pripremala otopinu za analizu procenta krutine u leguri kovanice, ugledam drugove unutrašnje organe kako manevrišu s lijevog boka prema obližnjoj trafici. Uh, dobro je. Još ne vide auto.

Da se razumijemo. Jesam, blokirao sam autom prolaz rezervisan za dostavna vozila, na mjestu gdje postoji znak zabrane parkiranja i zadržavanja. Ali već je 3 popodne, pa majku mu valjda se dostavlja ujutro, šta bi se sad moglo dostavljati, pa samo sam mislio biti tu par minuta, ja mislim da sam OK pa čak i da me vide…

TRUUUUUB, TRUUB, TRUUUUUB!!!

Sledih se. Pogledam u pravcu svog vozila, kombi sa natpisom “Shoe-Packs! Dolazimo kad Vam najmanje trebamo” stoji okomito u odnosu na moje auto i trubi. Ona dvojica gorepomenutih, izviriše iza trafike poput mungosa Kalaharija u vrijeme parenja. Sad sam već u panici.

Pogledam u Gusztáva za kasom i molećivo je očima upitam kad će Vége. Medutim ne vrijedi. Nije me vidjela od maske za zavarivanje.

E neka ti Adnane. A fino te žena pitala imaš li sitno. Ti hoćeš još sitnije.

Sad već nema vremena. Odlučim da uzmem stvar u svoje ruke. Odlučim da onako ponosno, samosvjesno i argumentovano izađem i … preklinjem i molim.

I dok u glavi počinju prvi taktovi ” Uz Maršala Tita…” Oskara Danona, ja krenem prema vratima. Ma nisam ni trokorak napravio, a već sam uspio stati nekom malcu na nogu i… tu me zanese u krivini. Bez ABS-a i lanaca, u nastojanju da se ispravim, zapnem rukom za teglu krastavica, one povuku ajvar, a ajvar gljive i tako svi zajedno, sinhrono, kao na sletu za Dan mladosti, padnemo na pod.

Još Oliver Mlakar sa žlicom Vegete i imate “Male tajne…” usred prodavnice.
U mom slučaju, gledanost bi bila zagarantovana.

Ustanem, otresem se. Vidim Munevera završila uviđaj. Ja joj zahvalim, čestitam na njenom budućem angažmanu u MOSAD-u, uzmem kusur i izađem iz radnje.

Pomislim na trenutak da mi možda ipak nije odbila troškove razbijenih staklenki…

Ma vala nije ni bitno. Ionako znam gdje će taj kusur svakako otići…