Zenica Online – novosti i price iz Zenice

Intervju 3u1 – Ena Hodžić

Jedna lijepa i pametna Zeničanka nam je dala odgovore za rubriku 3u1

Imam 23 godine i radim kao asistent na Pedagoškom fakultetu. Iako me u toku školovanja nastavnički poziv nije privlačio rad sa studentima me pozitivno iznenadio i obradovao i mogu reći da zaista volim svoj posao! Inače sam veliki fan neformalnog obrazovanja, radila sam kao volonter u nekoliko nevladinih organizacija, vodila kreativne radionice. U duši sam još uvijek dijete, i vjerujem da ću to uvijek i biti.

1. Zašto voliš Zenicu i šta ti se najviše sviđa u njoj?
Zenica nije grad u kojem sam se rodila, ali je smatram svojom u punom smislu te riječi. Biti đak prvak, maturant, diplomac, naći prijatelje, prvi posao ovdje, i još mnogo sitnijih i krupnijih događaja i uspomena me veže za ovaj grad. Zenica za mene ima lice, a vjerujem da lice imaju samo gradovi koje nosite u srcu.
I skoro da nema trenutka ni mjesta u ovom gradu u kojem se ne može naći makar mrvica lijepog. Zelenilo Travničke ulice, i sve one male uličice oko nje, Cankareva, Nušićeva, Brist, Vardište, Broda…i u svakom, ama baš svakom dvorištu cvijeće! Volim Smetove, ali volim i Zmajevac, Golubak i Volovsku glavu, mjesta gdje je priroda netaknuta, a tako su nam blizu.

Volim noćnu tišinu Jalije, miris asfalta netom nakon ljetnog pljuska, jesenju jutarnju maglu i šuštanje lišća pod nogama.

Nadasve volim zeničku otvorenost i borbenost, strpljenje i odanost. Mi nismo ters niti smo tvrdoglavi, ali ima u nama takvog ponosa, ne daj na sebe i tačka! Ali, nigdje drugo na svijetu vam teta na kasi, koja vas vidi prvi put u životu neće reći „Dobro veče, dušo“, niti ćete svratiti nekome na kafu a ostati i na sirnici

2. Šta ti smeta ili ti se ne sviđa i koji su tvoji prijedlozi za poboljšanje života u Zenici?
Ne volim nemar Mittala i rezigniranost stanovništva kad je u pitanju taj problem. Mnogo više odgovornosti za to snosi vlast, ali mi smo ih birali, zar ne? Ne volim što i dalje korupcije ima na svakom koraku, što smo se doveli do situacije da se glas na izborima može kupiti. Mladi svoje uzore vide u licima iz crne hronike, u bijesnim autima kojima se svi sklanjaju s puta. Smeta mi što se roditelji sve manje bave svojom djecom, a nažalost, sve više su primorani da lome svoja leđa kako bi im priuštili sve što požele.

Naravno, ovdje se može izmaštati i poželjeti mnogo toga, ali kako čarobnog štapića nemamo, možda bi bilo realnije da poželim da ljudi u Bosni generalno promijene svoj stav i da shvate da ne možemo očekivati da nam blagostanje padne s neba. Neki se okreću unazad i kažu – bilo nam je bolje, ali je vrijeme da prestanemo razmišljati o prošlosti, ali i o budućnosti. Živimo sad i ovdje i to treba da gledamo kao svoju prednost. Imam osjećaj da smo upali u apatiju i da nam u takvom stanju bivaju normalne neke stvari na koje inače nikad ne bismo pristali, normalno nam je psa šutnuti nogom, proći pored stare nane koja nosi pune cekere, pogledati snimak automobilske nesreće i ostati ravnodušan…

Ima jedna rečenica, koja mene nadahnjuje onda kad na stvari počnem pesimistički gledati – “Jučer sam bila pametna, pa sam željela mijenjati svijet. Danas sam mudra, pa mijenjam sebe”. Mislim da bismo svi mi trebali krenuti od sebe, a zatim u dijalogu sa vlastima rješavati probleme mirnim putem, institucijski a ne prijetnjama i „državnim udarima“. I naravno, ne birati nacionaliste.

3. Kad ti neko ko nije iz Zenice dođe u goste gdje ga vodiš i šta mu sve pokazuješ?
Svaki put kad mi neko dođe u posjetu pokušavam Zenicu gledati tuđim očima. Pitam se kako se njima čine ulice, građevine, ljudi koje ja gledam svaki dan. Trudim se da im pokažem realnu sliku, da bi Zenicu doživjeli neposredno, iskreno, a ne ušminkano i afektirano. Prošetamo sa željezničke Bulevarom ili preko Kamberovića polja, a onda od česme i Hadžimazića-kuće kroz staru čaršiju. Tu se obično negdje i sjedne, popije se kafica u nekom od okolnih kafića, često sam svoje goste vodila u Jazz i nekadašnji Tropik. Kuglana je također neizostavna, što zbog kuglanja, što zbog hrane, kao i Fratelli. Stari Sat i Passage također, a odnedavno se možemo dičiti i našim novim Kinom, a počela je i nova sezona u Pozorištu. Sve su to meni samoj draga mjesta, a onda vrlo rado i svoje goste odvedem tu.