Zenica Online – novosti i price iz Zenice

Djevojčica i Nebo

Piše: Mediha Selimović

Sinoć je bila 27. noć Ramazana, poznatija kao Lejletu-L-Kadr. Kažu da to nije obična noć, već noć mjerenja, planiranja, određivanja, pokajanja i događanja.

S tom noći se jedna mala djevojčica susrela nekada davno u svom djetinjstvu i taj susret je ostao duboko urezan u njeno sjećanje.

Bilo je jako toplo ljeto, Ramazan i dani otegnuti u nedogled. Postilo se u tim dugim, ljetnim, ramazanskim danima. Djevojčica nije postila, u njenoj kući to nije bio običaj. Nije bila odgajana u vjerskom duhu. Rasla je nekako “po onom sistemu”, u miješanom komšiluku gdje je sve bilo dozvoljeno i normalno. Djevojčica se radovala Bajramu, baklavi koju mama nije pravila od kupovnih kora, nego ih je tanko razvlačila i sušila na čaršafu, ružicama, torti, pitama i pituljicama, mirisima… Ništa se nije smjelo pipnuti dok se kroz prozor ne vidi da se ljudi vraćaju iz džamije. Nije se tad puno ljudi vraćalo iz džamije sa Bajram-namaza. Te ljude si mogao na prste prebrojati i djevojčica je jedva čekala da čika Osman i njegov sin Ibrahim prođu pored kuće, pa da u kuću uđu teta Marija i teta Ana sa svojom djecom i da se sve to što je njena mama napravila zajednički pojede. Poslije bi svi siti stenjali, a djevojčica bi u rukama imala i koju paricu. Toj djevojčici bi svakog Bajrama teta Marija i teta Ana dale po koji dinar, a ona bi ih poslije davala mami govoreći joj šta treba da joj kupi od tih para. Odnos želja i novca nije bio uvijek realan, uglavnom su želje bile skuplje i tu razliku je djevojčici nadomirivao uglavnom otac.

Kad prođu Bajrami, djevojčica se radovala Božiću i najvećoj jelki u komšiluku, u teta Marijinoj kući. Bila je uvijek visoka do plafona i stajala je tako ponosna i nakićena pored prozora. Na njoj su visile sjajne kugle raznih boja, komadići vate koji su simbolizirali snijeg, šećerne bombone u sjajnim papirićima i djevojčica je smjela svake godine prisutvovati kićenju te jelke. Teta Marijini sinovi Toni i Branko su bili stariji i djevojčici jedino nisu dozvoljavali da uzima te sjajne kugle u ruke da se ne razbiju. Bile su osjetljive i krhke, baš kao i ona sama. Ali, djevojčica je smjela prva skidati šećerne bombone sa božićnog drvceta, nikako ne shvatajući zašto ona u žutom papiru ima potpuno isti okus kao i ona u crvenom. Pa i zelenom i plavom… Patila se sa tim šećernim bombonicama, zamotavala ih u taj isti papir i trpala u džepove jer ih nije mogla progutati i pitala se zašto u ove fine sjajne papiriće ne umotaju one suhe kekse sa stola i objese na jelku. Hm, to ne bi morala trpati po džepovima i glumiti da je pojela.

Poslije su dolazile “mačkare”. Djevojčica nije znala da postoji neki drugi izraz za maskenbal. To je bilo malo strašno i veselo istovremeno. Čekalo se da padne mrak i onda su na vrata lupali razno-razni šejtani, svih oblika i boja, sa rogovima, u životinjskim i vanzemaljskim izdanjima. Neki su bili umiljati, a neki su pokazivali svoje vampirske zube i svi su imali svoj show program. Teta Ana je od svakog tražila da pleše i igra. I onda bi se kikotala kao malo dijete. Poslije odrađene “seanse” mačkara bi dobila krofnu i novac, naklonila se i otišla. Oni malo hrabriji su pokazivali svoje lice. Bilo je malih i velikih mačkara. Djevojčica je zavidjela malim mačkarama i bilo joj je krivo što i ona ne nasmijava teta Anu. Da ne bi tugovala, tata joj je jednog dana pred nove mačkare kupio masku. Nije bila čemu, plastična s likom nekog umiljatog cukice.

- Ali, bolje išta nego ništa!, mislila je djevojčica. Tu noć se maskirala, obukla očeve pantalone koje je stegla kaišem i pet puta zavrnula nogavice da se ne vuku po zemlji, očevu košulju i cipele broj 43, stavila bratovu kapu na glavu i na kraju masku tog umiljatog psića. Nigdje veze, ali napokon je bila mačkara i pozvonila je teta Ani na vrata. Otvorila je i naravno iza njenih leđa je stajala sva ekipa: Stipo, Željko, Željka, Mira… i smijuljili su se.

- Čiji si ti?, upita teta Ana.
Djevojčica je mudro šutila i mahala glavicom. Taman posla da progovori, odmah bi je prepoznali.
- Hajd’ igraj! reče tata Ana.

Djevojčica jedva dočeka, napokon i njen show, čitavih pet minuta. Skakutala je onako kako su to radile iskusnije mačkare, izletila iz očevih cipela broj 43, ali nije se dala zbuniti.

Teta Ana se glasno smijala isto k’o i ostalim iskusnim mačkarama od ranije, a tako isto i svi oni iza njenih leđa. Djevojčica je znala da je uspjela. Naklonila se duboko kao u pozorištu.

-Eh, sad da vidim ko si? Pokaži lice, da vidim čiji si?, reče tata Ana.
Djevojčica skide masku i pokaza lice. Prvo mali tajac, a onda gromoglasan smijeh. Svi su se kidali, uvrtali, neki njeni ukućani su čak i sjeli na stepenice, brišući suze od smijeha. Djevojčica se malo rastuži. Ispade im smješnija bez maske, nego sa maskom.

- Nešto mi nije uspjelo! pomisli, ali nije mogla sebi objasniti što. Svakoj mačkari se više smiju dok ima masku, samo se meni više smiju kad je skinem. Ništa joj nije bilo jasno, a i kako bi.

Poslije “mačkara” dolazio je Uskrs. Djevojčica se radovala korpama šarenih jaja. Raznih boja, sa sličicama, sa motivima djeteline, kunice, manjih listova… Nekada je smjela prisustvovati činu farbanja jaja u teta Marijinom podrumu i umotavanju istih u najlon štrample da bi se ofarbala i oslikali motivi po želji. Tu je smjela izraziti vlastitu želju i reći kakvo jaje ona želi i koju sličicu. Čika Matija je imao strpljenja s njom i lijepio bi više djetelina i listića na jedno jaje da bude unikatno i drugačije od ostalih. U nedelju, na Uskrs bi joj poklonio najoriginalnije jaje u cijelom komšiluku.

I tako su se u tom komšiluku smjenjivali praznici. Smjenjivale su se godine, mijenjali su se životi i od tog nastajale sudbine. Djevojčica je iznenada izgubila oca, a majka joj se teško razboljela. Nije bilo više mirisnog Bajrama u kući, ni Božić nije bio što je bio, nije skidala sjajne šećerne bombonice sa jelke pored prozora, ko zna gdje li je završila ona maska sa likom nedužnog psića… Odjednom, sve što je bilo nije više bilo. Desi se to ponekad. I ponekome.

Onda je opet bio Ramazan. Postilo se. Teta Fatma je bila najbliža osoba u djevojčicinom komšiluku koja je redovno postila. Svaki dan i svaki Ramazan, kao i njeni ukućani. Nikad nije rekla da je teško postiti. Kretala se s lakoćom po dvorištu, prala veš na ruke, nešto bi i sašila u međuvremenu i onda bi se dala na spremanje mirisnih iftara kojih u djevojčicinoj kući nije bilo. Pravila je najljepše i najbolje punjene paprike na svijetu. Njene su bile bez safta, zapečene u rerni i čitav komšiluk je mirisao na te njene paprike. U teta Fatminoj kući je bilo života koji je u djevojčicinoj polako zamirao i zato bi se ona počesto sakrila baš kod nje, na velikoj sećiji. Tu je čak imala i svoje mjesto, u ćošku pored vitrine. Njen najmlađi sin Edin je često drijemao na suprotnoj strani, pokriven tankom dekicom. Djevojčicu je bilo stid, a često je poželjela da “na svom ćošku” sećije i ona malo odspava, pa da je pokriju tom dekicom. I tako, tog jednog Ramazana u pripremama za teraviju teta Fatma reče djevojčici:

- Večeras je Lejletu-L-Kadr, 27. noć Ramazana, kad se otvara nebo i Meleci uzimaju naše želje. Ako možeš nemoj spavati večeras i u ponoć saopšti melecima svoju želju, oni dolaze samo tamo gdje imaju kome doći.

Djevojčica ode svojoj kući. Širom otvorenih očiju je dočekala ponoć. Nije palila svjetlo da bolesna majka ne vidi da je budna. Polako je prišla prozoru i otvorila ga. Gledala je u nebo, puno malih i velikih zvjezda. Čekala je da se otvori i da mu kaže svoju želju. Čekala i čekala. Nebo se nije otvaralo.

- Ipak, pomisli djevojčica… reći ću nebu svoju želju, možda se i otvorilo, ali to ne mogu vidjeti ljudi.

- Drago Nebo, drage Zvjezdice i Meleci… ispunite mi samo jednu želju, jednu i jedinu… nek’ mi mama ozdravi, pa da u kući opet imamo smijeh, toplinu i Bajrame.

Djevojcica još jednom pogleda u Nebo, pruži ruke i reče:
- Molim te, drago Nebo, otvori se i uzmi ovu moju želju.

Te 27. noć Ramazana Nebo se nije otvorilo. Ni Meleci nisu silazili. Djevojčica nije znala zbog čega. Teta Fatma je rekla da dođu tamo gdje imaju kome doći. A ona je otvarala prozor, prizivala ih i širila ruke. Valjda je nisu vidjeli, nisu je primjetili. Bila je jako mala.

Vrijeme prolazi brzo. Tog komšiluka više nema. Mnogi sad “nebeske njive oru”. Praznici se i dalje smjenjuju, dolaze i prolaze. Neki novi klinci se sigurno raduju.

Sinoć je opet bila 27.noć Ramazana, poznatija kao Lejletu-L-Kadr. Kažu da to nije obična noć, već noć…
Djevojčica zna da nije više djevojčica, ali je sinoć kao i svake godine otvorila prozor u ponoć. Nije širila ruke, samo je pogledala u Nebo. Imala je želju, jednu jedinu… Ako se Nebo nekada otvori onako kako joj je to jednom objasnila teta Fatma, neka zna da ta djevojčica i sada želi isto kao i prije mnogo, mnogo godina. Majku joj ne možeš vratiti, ali molim Te, drago Nebo, da u njenoj kući još dugo, dugo bude smijeha, topline, Bajrama i praznika. I ne samo u njenoj! Ako su zvjezde Tvoje oči, molim Te, drago Nebo, da pogledaš svojim očima na sve one dole ostavljene i sebi prepuštene koji Ti večeras u mraku šire ruke.

Molim Te, drago Nebo, otvori se i uzmi djevojčicinu želju.

Slični postovi

• January 11, 2012 -- Azrail i Hikmet iz Zenice (18)
• December 16, 2011 -- Lutka i dvogled (2)
• December 4, 2011 -- Stranac (11)
• November 19, 2011 -- Prokleti seljak (19)
• November 10, 2011 -- Moje dojke su OK (2)