Zenica Online – novosti i price iz Zenice

U hladu tamarisa

Piše: Adnan

Konačno. Hodam po crvenom tepihu filmskog festivala. Na moju veliku radost to činim na sarajevskom. U Bosni i Hercegovini. Blicevi brojnih fotoreportera me zabljeskuju, novinari vuku za rukav moleći za intervju. Jedva stojim na nogama zbog neizdrživog bola u leđima, ali ništa mi ne može pokvariti moj trenutak slave.
Ispred mene, nas sugrađanin Tarik F. sa suprugom. Pored njega još jedan, doduše samo po rođenju, Danis T. Oskarovac. Mašu mi, zovu me da priđem.

Bol u leđima ne popušta. Novinari, obožavatelji i brojne Sarajlije mi dovikuju na českom i poljskom jeziku, mole za fotografiju. Blicevi fotoaparata već počinju da smetaju. Ja samo odmahujem rukom. Htio bih da im udovoljim, ali kao da mi neko gura nož u leđa. Bol je neizreciva. U daljini čujem kako neko prodaje kukuruz i krofne, ali svi gledaju u mene. Ja sam Zvijezda večeri. Leđa su nepodnošljiva. Znojim se strašno.

Otvaram oči, ništa više nije isto. Osim boli u leđima i…českog i poljskog jezika. I dalje sam zaslijepljen, ali to nisu blicevi, nego sunčeve zrake koje skakuću po mom licu probijajući se kroz sitne iglice tamarisa kojima se poigrava vjetar na nebu…iznad…Makarske?!

Skočim u agoniji, pogledam iza sebe i vidim kamen, bolje reci stećak, koji mi se zabio u leđa.

Pogledam lijevo. Ugodno popunjeni Čeh i njegov dušek. Po izrazu lica ne bih znao reći je li on puše u dušek ili dušek u njega.

Pogledam desno, gospođa hobla suhi sir od nekakvo rende, a neki dječak, valjda sin, plav ko’ Štrumf od silnog ronjenja, željno iščekuje kraj rituala kako bi konačno nešto jeo otkako je došao na more. Prekjuče.

Leđa i dalje bole, ali sada puno manje. Vruće je strašno. Što bi rekli “u goloj sam vodi”. Tek sada vidim da mi je primjerak nekih dnevnih novina zalijepljen na stomaku. Na oba trbušna mišića. Pažljivo skinem novine. Sa naslovnice se smješka Danis T. Počeo festival, premijera novog filma.

Ne mogu više izdržati tu vrućinu. Moram u vodu. Ustajem. Lijevom nogom na grablje, desnom na kanticu. Sreća pa je onaj mali zabavljen kiparskim vještinama svoje mame. Sljedećim korakom na volej dočekam flašu vode, a nakon toga ugazim u etiketu Jamnice. Valjda sa iste flaše. Pažljivo je skidam, jer ispred mene je tek narezana dinja, a iza kora i košpice od iste. Majko mila, kako li je deminerima?

Pogledam ispred sebe. Još nekih 20-tak metara do “slobodne teritorije”. Šta sad? Voljom Rudolfa Nurejeva i težinom omanjeg hipopotamusa, u dva-tri “graciozna skoka” uspjevam doći do neke karirane dekice i 4 kvadratna centimentra ničije zemlje. Sad već stojim kao Čubasti Zdral (Podiceps cristatus), poza poznata iz završnice originalnog Karate Kida. A more… nije ništa bliže. Pomislih na one silne američke vojnike koji su dali život tokom iskrcavanja na Normandiji i to mi dade neku snagu, dodatni motiv da istrajem…ali, Ike Eisenhower je protiv sebe imao samo nemotivirane Nijemce, a ja pravi međunarodni kontingent porodica odlučnih da ostanu baš na ovoj plaži 7, 10, 15 dana ili barem vikend.

Vratio sam se pod svoj tamaris. Uzeo novine. Oskarovac se i dalje smješka sa naslovnice. Odmah ispod njega, reklama za hotel u nekoj egzotičnoj zemlji. Legnem na svoj kamen i odložim novine. A leđa? Polagano počinju da bole…

Slični postovi

• November 24, 2011 -- Kad je sve u redu (7)
• July 27, 2011 -- Ko to tamo vozi (11)
• January 18, 2011 -- Olimpijski bruh (4)
• October 18, 2010 -- Muka(jet) (5)
• September 8, 2010 -- Kusuranje (1)