Zenica Online – novosti i price iz Zenice

Oči u lancu ishrane

Piše: Adnan

Ramazan je. Danas postim. Samo Bog zna da li to radim ispravno. Da bi bio siguran, ja bih ovaj mjesec trebao provesti kao Baš Čelik. Iza nekih vrata.

Kasno je popodne. Priznajem, već sam gladan. Da bi mi vrijeme brže prošlo, odlučim da spremim neko jelo. Da i ja jednom iznenadim svoju voljenu i legitimno izabranu suprugu koja je na predavanjima ovog popodneva. Ali i samog sebe.

U nedostatku ideja i recepata, ipak odlučim da pokvarim faktor iznenađenja i nazovem je:

- Ako ti se ne jedu omlet, kajgana, jaja na oko, poširana jaja ili kuhana jaja brzo mi daj neki recept.

Ona iznenađena mojim entuzijazmom vrisnu:

- Mahune!!! – ona oduševljeno.
- Mahune!!?? – ja razočarano.
- Ma to ti je jednostavno. Samo izdinstaš luk i mrkvu i onda saspeš… tuu…tuu! – “slučajno” se prekine veza.

Čuj mahune. Ja razmišljam o Šarulji ili Rumenki u jestivom agregatnom stanju, a ona meni o hortikulturi planinskih dijelova Zakavkazja. Mislim volim ja mahune, ali ovakva glad zahtjeva govedo sa kompletnom skeletnom osnovom i glavušom u funkciji salate. U tom zazvoni onaj uljez od mobitela i kad sam već pomislio da za sve okrivim Telekom…Šok!!!

Pa to su oni!
Zar je već august!?
Zar je već 2010!?

August 2009. Hodam između filmskih distributera u Titovoj, onako već pomalo gladnjikav bezbrižno razmišljam baš o mahunama koje me čekaju kući. Kao zakleti mesožder ubjeđujem sebe kako su one pravi obrok za ovo godišnje doba, kako su lagane, ukusne… U tom mom imaginarnom botaničkom orgijanju sa Phaseolus Vulgaris prekide me dozivanje mog imena poznatim kreštavim glasom.

Pogledam u zastupnicu 20th Century Foxa za BiH i Universala kod Zeničanke, nije ona. Okrenem se, kontam Eka mi konačno dohako… Ne, nije ni on.

Kad sam već pomislio da mi se učinilo, opet isto, ali sada vidim nasmijano lice kako ide prema meni. Damir (nije Vučak). Školski.

Izljubi me ko najrođenijeg, samo ne znam zašto. Nikada se nismo družili. Po zakonu prosječnih ocjena, on je bio “faca”, a ja “štreber”.

” Pa gdje si čovječe, pa samo tebe još nisam vidio, kao da se kriješ, jesi se oženio, djeca, što si se tako zamislio, koji je belaj…” – ispali 37 pitanja, a da nije ni udahnuo.

” Ma evo, razbijam taj Higgsov bozon povazdan, pa me muči nešto vezano za postulirano polje u vakuumu kao vrstu hipotetske rešetke…, nego kako ti, kako familija, gdje si sad “ –
uzvratih skoro istom mjerom.

Umjesto odgovora on se okrenu i pokaza rukom, a ja izoštrih rožnjače po dubini i iza njegovih leđa ugledah mehanizovano-pješadijski vod bliže i dalje familije kako izlaze iz nekakvog mutiranog vozila nastalog ukrštanjem Vartburga i Godzile. Svi veseli, razdragani i duhoviti.

Dvanaest rukovanja kasnije i polusatnog opisa moje biografije od 1994 do danas, “Kozbijevi” me pozvaše na ručak, na neki roštilj, pečenje. Pokušavao sam da im objasnim da me već čekaju kod kuće, da imam žgaravicu, da sam dežurni na Opservatoriju na Zmajevcu, da …da nosim bolesnoj baki kolače!? Eh, kad nije upalilo Crvenkapici, zašto bi meni. A da budem iskren, nisam ni bio baš uvjerljiv. Sjetio sam se mahuna.

I tako sjednem u borbeno oklopno vozilo belgijskih tablica, japanskog dizajna i bosanskog sadržaja i “odjašemo” u suton prema Ušću.

Ugodno smo ćaskali kad je pred mene pala prva jagnjeća tibija sa pratećom mišićnom strukturom, hrskavom kožicom i uputnicom za angioplastiku. Ukusno je, nema šta. Kardiohirurgija je na nogama.

Kolači, kafa, pa opet ovca. Lako mi je za želudac, ali šta ću sa očima. Uzdam se u Boga i anđele (meleke) čuvare. Onaj sa lijevog ramena mi poručuje da nastavim da jedem, a onaj sa desnog se ne oglašava. Izgleda da sam ga polomio noseći drva u ratu.

Elem, da skratim. Rastali smo obećavajući jedni drugima druženje i naredne godine u isto doba. Moram priznati bilo je odlično, ali kasnije te večeri imao sam više izlaza na nuždu od Airbusovog A380.

Bolovi, mučnina, nesvjestica. Noć kada sam obećao da više nikada neću jesti meso u svom životu. I naravno slagao. Ali to je druga priča.

Gledam u displej mobitela. Jeste. Damirov broj. Šta da radim? Da zovem dr.Voloneka u Beč da za svaki slučaj pripremi helikopter i ekipu, da Damiru ponudim razumnu otkupninu za mir svog stomaka…

Prestane zvonjava, a ja lijepo utipkam dobro poznati broj:

- I kad izdinstam luk i mrkvu, šta onda….

ADNAN

Slični postovi

• November 24, 2011 -- Kad je sve u redu (7)
• July 27, 2011 -- Ko to tamo vozi (11)
• January 18, 2011 -- Olimpijski bruh (4)
• October 18, 2010 -- Muka(jet) (5)
• September 8, 2010 -- Kusuranje (1)