Lejla

Sunday, August 15th, 2010 at 17:09

Visited 1366 times, 1 so far today

Lejla

Piše: Miro Vinduška

Evo sjedim pred kućicom na plaži, tiha noć, i sređujem utiske sa ovog mog ljetovanja koje će mi ostati dugo u sjećanju po mnogo čemu. Dok moja supruga čita neki roman ja se pokušavam skoncentrisati na pisanje poslijednjih, lijepih događaja.

Najzad nekoliko divnih provedenih dana sa cijelom familijom i nadražim prijateljima. Posebno zadovoljstvo je igrati se u pijesku sa unucima.

Kao što sam ranije pisao ovo je bila 20-togodišnjica početka ljubavi između moje ćerke i njenog sadašnjeg muža na plaži kampa, sada zvanog Galeb.

Ovog puta sam pored toliko lijepih događaja izabrao jedan koji me se ponajviše dojmio. U najtežim trenucima kada sam se rastao od porodice našla se jedna osoba koja mi je donekle ublažila te moje teške momente. Jedna lijepa 15-togodišnja djevojčica (djevojka), kolegica moje ćerke, je redovno svraćala u atomsko sklonište gdje je bilo moje ratno odredište i gdje sam se brinuo o izbjeglicama. Zajedno smo čitali poštu koju sam ja dobijao ili ona, dok se moglo još dopisivati. Davao sam joj i video kasete da gleda itd.

Ponekad, u trenutcima nostalgije i previranja po prošlosti, dolazila mi je slika Lejle kako trči niz stepenice kod skloništa i onako u trku pita “Čika Miro, jel šta stiglo od Hane?” ili obratno- ako je ona dobila pismo mahala je još iz daleka sa njim. U tim momentima mi je donekle davala neku dodatnu snagu da sve te tegobe lakše podnosim.

Došao je i dan mog odlaska tako da sam se morao oprostiti i od nekoliko novostečenih mladih “ratnih” prijatelja, između ostalih i od Lejle. Kolegice su se dopisivale pa sam tako i ja bio u toku kako su se dalje stvari odvijale sa Lejlom. Bile su jednom zajedno na ljetovanju, čak je bila i u Holandiji, ali se nismo sreli. U međuvremenu smo postali “Facebook prijatelji” gdje redovno pratim kako joj raste mala ćerkica.

I sad na ovom mom najljepšem ljetovanju dogodilo se nešto što mi je još više uljepšalo ljetovanje. Ranije mi je Hana govorila da se pokušava sa Lejlom sresti da im se i djeca upoznaju itd. Krajnji dogovor nisam znao ali znam da im je bilo teško da usklade termine. Zadnji dan pred polazak moje Hane iz kampa dođe i reče mi “Tata, dolazi danas Lejla”. Osjetio sam isti onaj osjećaj kad sam odlazio iz Zenice. Nakon 16 godina ću ponovo sresti nekog koji mi je bio i ostao toliko drag, a sada kao majku sa djetetom. Bio sam kod samog saznanja uzbuđen.

Moj zet je stalno, dok su putovali održavao kontakte SmS-om. Kad su javili da su blizu izađemo zet, Hana i ja da ih dočekamo. Napokon smo ih ugledali. Oni su se i ranije viđali ali ja ne. Susret je bio neopisiv, emotivan, steglo mi se u grlu a i sad dok ovo pišem. Ćerkica lijepa k’o mama i sa istim velikim trepavicama, pravi mali slatkiš. I odmah je počela da šarmira čika Miru kao da zna da je lud za djecom i to upravo ovako malom, spontanom. Srce mi je bilo na mjestu, a posebno kad mi je rekla da joj je najteže bilo ponovo se sa mnom sresti što mi je i njen muž potvrdio. To je za mene poslije ovog iznenadnog ponovnog viđenja bilo nešto strašno veliko. Bili su samo par sati i otišli su nazad.

Sama ta kratkotrajna posjeta sa malim djetetom po ovim vrućinama potvrđuje koliko se jedno pravo prijateljstvo nikad ne zaboravlja. Nadam se da ću u kratkoj posjeti Zenici ponovo imati priliku da se vidimo.
Jedan veoma značajan jubileum za moju Hanu je bio sada potpun, a i Lejla je mogla da nas sada sve vidi na okupu. Sad sam eto nekako jedan dio svog života na neki način zaokružio.

Dok vi ovo čitate ja ču se šetkati Zenicom ili ćakulati sa Mirsadom pijući koktu i prisjećajući se nekih tamo za mnoge neproživljenih vremena.