Zenica Online – novosti i price iz Zenice

Intervju: Peđa Kazazović – “multipraktik” umjetnik

Razgovarala: Hana Kazazović

Od kako postoji Zenica-Online ja se spremam da napravim intervju sa jednom od najvažnijih osoba u mom životu – mojim bratom. Nije to nimalo lak zadatak, nekog koga znam čitav život trebam predstaviti drugima koji ga ne znaju i ne poznaju njegov rad. Ono što mi je još teže jeste izabrati šta o njemu napisati i reći jer je Peđa Kazazović jedna jako kompleksna ličnost. Nije što mi je brat, vidjećete.

Još kao dječačić je pokazivao da će na neki način biti drugačiji od svojih vršnjaka. Čim je krenuo u osnovnu školu izrazio je želju da upiše i muzičku. Sjećam se da su mama i tata našeg tadašnjeg komšiju, Ramiza Tahirija, zvali da procijeni ima li razloga da ga šalju tamo, a Ramiz je nakon “procjene” bio oduševljen. Tako je počelo Peđino druženje sa muzikom i sve je nagovještavalo da će to biti najvažniji dio njegovog života.

Sa nekih 9 godina je počeo da uči Madonnine pjesme, kao i mnogih drugih umjetnika. Kako god, Madonna je ostala bitan dio njegove svakodnevnice – jer je pomoću nje shvatio da se kroz život napornim radom i trudom mogu prevazići bilo kakve mane, nedostaci i prepreke.

Vrijeme je proticalo u njegovom istraživanju svijeta a kad ja pomislim na to naše zajedničko djetinjstvo uvijek mi se nekako kroz sve provlači muzika. Stalno je pjevao, a kasnije i svirao. Kad zatvorim oči u daljini negdje čujem klavir i jednu dosadnu melodiju kojom je nas ukućane “terorisao” jedno izvjesno vrijeme.

Vrlo rano je pokazao da je uporan kad mu se u glavi rodi bilo kakva ideja. Neću nikad zaboraviti kad je na početku srednje škole rekao da će dati sve od sebe da nauči engleski i da se prijavi za Soroš stipendiju. Nakon nekog vremena se i prijavio sa željom da na 45 dana ode u Ameriku. Umjesto toga ponuđeno mu je da na dvije godine ode u Englesku pa je to i prihvatio. To su u našoj porodici bile istovremeno dvije teške i dvije skroz blesave godine. Sjećam se kad smo ga prvi put ispratili, stajali smo na aerodromu i gledali avion kako se lagano pretvara u tačku. Tata i mama (koji nikad nisu letjeli nigdje) su bili skamenjeni prošaptavši “Ode nam dijete, nestade gore negdje”. To iščekivanje da se jedan šesnaestogodišnjak javi nakon prvog samostalnog leta bilo gdje, nakon prvog samostalnog odlaska od kuće ni manje ni više u neku tamo Englesku, neću nikad zaboraviti. Činjenica, prije se on javio da je sletio u Ljubljanu gdje je presjedao nego što smo se mi vratili u Zenicu.

Nakon školovanja je umjesto ostanka u Engleskoj odabrao povratak u BiH. Nije se htio trajno odvojiti od porodice za koju je jako vezan. Planirao je da nastavi studirati muziku u Berlinu a umjesto toga završio na Likovnoj akademiji čiji je apsolvent. Tako je i počeo njegov profesionalni život uglavnom vezan za dizajn, umjetnost i produkciju po kojima postaje sve više poznat. A o tome šta je sve radio i kakvi su mu planovi reći će nam on sam.

- Ja sam ukratko opisala kako je izgledao tvoj životni put do danas a tebe ću zamoliti prije svega da našim čitaocima objasniš zašto i kako se desila promjena pa si umjesto muzičke dao prednost likovnoj umjetnosti?

Muzika nikada nije otišla od mene. Ona je uvijek tu: muziciram u slobodno vrijeme, treniram pjevanje i dalje, te postoji i ideja da nekada u budućnosti napravim i neku vrstu muzičkog albuma na kojem bih možda uposlio sve svoje vještine i znanja koja sam skupio do sada. U jednom trenutku života sam shvatio da sam naučio skoro sve što teorija muzike može da pruži te je tada bilo prirodno da krenem izučavati i druge oblasti industrije. Sada mogu da kompletno kontrolišem i osmišljavam svaki proizvod od početka do njegovog krajnjeg oblika.

- Da li ti fali muzika u životu i planiraš li je na neki način “vratiti”.

Apsolutno! Nastupao sam jako često kao solista horova u kojima sam pjevao, imao sam koncerte pop i jazz karaktera i apsolutno sam uživao u njima tokom svog školovanja – te sada već osjećam da je vrijeme da se ozbiljno počnem baviti muzičkim segmentom sebe. Sve više ljudi me nagovara da se posvetim toj problematici dublje pa sam i ja sve ozbiljniji u osmišljavanju pravog muzičkog oblika kojim bih se nekada eventualno predstavio u budućnosti. Siguran sam samo da bi sve ‘to’ bilo konceptualno maksimalno dobro upakovano i drugačije od ustaljenog i očekivanog.

- Spomenula sam da ti je Madonna idol, a kako razgovaramo godinu dana nakon njenog koncerta u Beogradu (na kojem smo zajedno bili), voljela bih da kažeš šta je to zbog čega te ona fascinira?

Madonna je tako nesavršena. Puna je mana, nesigurnosti, ali opet jaka i prodorna u onome što radi. Loša je glumica, nema najbolji glas a i izgledom se ne može izdvojiti od drugih. Ali kada je ugledate, jednostavno ne možete da je ignorišete. Sa druge strane, sebe gledam kao na nekoga ko je apsolutno nesavršen, pun mana, nesigurnosti takođe i volim što je sve to tako. Nemam panični strah i potrebu da sakrijem ono što kod mene ne valja. Mnogo radim i jednostavno sam odlučio posvetiti svoj život radu i rezultatima. Madonnini nastupi, spotovi, bilo šta što radi su konceptualno maksimalno kvalitetno potkovani – kroz nju možete naučiti o raznim kulturama, civilizacijama, kultnim osobama i jednostavno smatram da je jedna od rijetkih ljudi koja shvata svoj posao mnogo šire i mnogo dublje od drugih. Imam osjećaj da je gladna znanja i da nikada ne prestaje da uči što je esencijalno za uspjeh na bilo kojem polju businessa.

- Mnogi znaju da je Naked TV jedan od tvojih projekata, možda zato što je na TV-u i najvidljiviji. Šta je to što si još uradio u svom životu i šta ti je od svega toga najdraže?

Postoji dosta stvari pored Nakeda koje sam osmislio i koje bih istakao. Rad na predstavi Nora, Harisa Pašovića je bio također zapažen. U suštini, obožavam mnogostranost svog poziva. Trenutno planiram par projekata koji apsolutno ne mogu biti raznovrsniji i komplikovaniji u svojoj različitosti. U zadnjih nekoliko mjeseci sam ponosan i na svoj Pedja Kazazovic Studio, kao i na nevladinu organizaciju Vibracija koja se bavi promocijom i podizanjem multimedijalne kulture. U okviru ova dva subjekta sprovodim projekat BiH VIP koji ima za cilj da pronalazi zanimljive mlade ljude koje potom fotografišem na maksimalno neobičan način – te ih time stavljam u kontekst pravih BiH VIPovaca. Smatram da su te osobe, anonimni i kvalitetni Bosanci i Hercegovci zapravo pravi VIP ove zemlje.

- Obzirom da znam šta radiš i čime se baviš te šta sve možeš uraditi može se reći da si neka vrsta multipraktik umjetnika. Kako ti sebe vidiš, gdje si sad a gdje bi volio biti?

Osjećam da sam tek prodisao. Tek sam na početku i jednostavno imam premalo vremena za realizaciju svih projekata i ideja koje mi konstantno naviru. Nemam jaku zaleđinu iza sebe, kao što znaš, i do sada se sve oslanjalo na mojoj ličnoj sposobnosti pregovaranja, dugotrajnoj i mukotrpnoj borbi sa ‘vukovima’ ove zemlje i naravno, mom radu i talentu. Kako sve više i više ljudi počinju da cijene moj trud i zalaganje, tako i ja imam sve više energije da radim i da idem naprijed. Želim da se etabliram u regionu kao balkanski David La Chapelle u fotografiji, da radim i dalje na art produkciji u pozorišnim predstavama, da lansiram novi TV show koji sam koncipirao, snimim muzički album, snimim stotine kvalitetnih fotografija drugih umjetnika regiona, izbacim kolekciju namještaja ili odjeće, koncipiram desetine kvalitetnih humanitarnih projekata – i naravno želim da se pri tome odmorim i uživam sa prijateljima i porodicom. Jednostavno, svijet je pun mogućnosti i pozitivne energije i želim da to maksimalno iskoristim. Želim ipak da ostanem u okvirima Balkana, jer sam davno iskusio šta znači život u ‘tuđini’ te sam tada već shvatio da to nije za mene.

- Jedna od priča koju si spominjao u intervjuima koje si davao do sada jeste priča o jahanju. Znam da je jedan od obaveznih predmeta u Engleskoj bio sport,a ti si jednu godinu birao jahanje a jednu golf. Znam i za logiku – birao si ono što u BiH nemaš baš često priliku da isprobaš, ali me zanima da nam ukratko kažeš šta si sve učio u Engleskoj i koliko je taj njihov sistem školovanja bolji ili gori od našeg?

Engleska je bila apsolutno ono što mi je trebalo. Zemlja u kojoj se sve dešava, gdje iz prve ruke možeš da naučiš kako stvari stoje u modernom svijetu. Tokom svog školovanja tamo mogao sam da se fokusiram i izučim maksimalno 4 predmeta, a za mene su to bili: Umjetnost&Dizajn, Muzika, Fotografija i Njemački jezik. Također, tamo sam trenirao i jahanje, golf i jazz pjevanje. Uživao sam svakodnevno u mogućnostima koje mi je pružala The Whitgift School i apsolutno sam iskoristio svoje profesore, crpeći i zadnje atome njihovog znanja, vremena i snage kako bih naučio što je moguće više. Također, u V.Britaniji sam dobio bezuslovnu ponudu za studiranje na Goldsmith’s koledžu što je prava rijetkost jer se takva ponuda dobija jednom u hiljadu slučajeva. To zapravo znači da vas taj koledž želi toliko da ne morate imati kvalitetne završne ocjene u srednjoj školi. Ta potvrda i dan danas stoji kao suvenir, jer sam tada već odlučio odustati od školovanja u V.Britaniji i vratiti se u BiH.

- Vjerovatno se sjećaš svog prvog zaposlenja. Scena koja je meni ostala u glavi jeste ono tvoje pitanje dan prije prvog radnog dana “A kako se to radi? Trebam na posao ali nemam u suštini pojma šta to sve skupa znači” Od tada je prošlo dosta godina, nakupio si i prilično staža i i skustva. Sada si samostalan, je li tako?

Da. Znaš i sama da nismo baš bili u zavidnoj finansijskoj situaciji te u želji da pomognem mami i tati, odlučio sam već na drugoj godini studiranja da potražim posao i tada sam krenuo raditi kao šegrt u jednoj lokalnoj štampariji u Sarajevu. Sjekao sam vizitke, čistio boje na štampačima, sjedio u svom ćošku dok mi gazda ne naredi da mogu da idem ili pak da ostanem da radim nakon radnog vremena. Tada niko nije znao šta sve mogu i koje su moje mogućnosti. Možda već tada, u oblacima boja i njihovih neugodnih mirisa – postao sam svjestan da želim da radim na sebi i da je jedini mogući pravac za mene – pravac naprijed. Od tada sam prošao niz reklamnih agencija, ali sam nedavno shvatio da sam došao u fazu gdje su moje ime, rad, portfolio, sposobnosti i znanja mnogo jači te da mi garantuju kvalitetan i plodan samostalan rad. Agencije nisu za individualce kao što sam ja i tokom mog staža tamo postalo je previše očigledno da trošim svoju energiju i znanje na poslove koji me apsolutno ne interesuju. Danas dišem, radim na sebi, gradim svoj put i karijeru i jednostavno uživam u svakom danu mog novog života.

- Govoriš nekoliko jezika. Engleski si učio u školi i zbog stipendije, njemački si takođe učio u školi i u Engleskoj ti je bio jedan od predmeta. Francuski te zanimao jer si imao prijateljicu profesoricu tog jezika ali meni je najfascinantnije kako si učio italijanski. Zbog odlaska na bijenale u Napulj i činjenice da se sa engleskim baš i ne može sporazumjeti u Italiji si za nekoliko mjeseci naučio italijanski da se možeš bez problema koristiti sa njim. Imaš li još u planu naučiti neki jezik i da li je znanje stranih jezika neophodno za jednog umjetnika?

Engleski mi je kao maternji jezik. Njemački također znam tečno te ljudi često ne mogu vjerovati da nikada nisam bio u Njemačkoj. Francuski je bilo lakše naučiti jer ima dosta sličnosti sa engleskim jezikom a italijanski je toliko jednostavan i simpatičan da sam sa velikim zanimanjem učio i taj jezik, te ga naučio dovoljno za sporazumijevanje sa Italijanima.
Kada sam boravio u likovnoj koloniji u Počitelju imao sam jednu večeru sa istaknutim umjetnicima iz cijele Evrope. U tom trenutku sam komunicirao sa svima njima na ta četiri različita jezika, te sam tada osjetio apsolutno bogatstvo duha. Postoji stara izreka – ‘U znanju je spas’ te nastojim da živim po tom geslu. Često sam bio svjedok situacijama gdje najugledniji leaderi firmi nisu znali voditi razgovor na osnovnom, engleskom jeziku te zaista u tom trenutku shvatite da ne znati bar jedan strani jezik, a biti leader – je javna sramota današnjice.

- Već godinama živiš u Sarajevu ali vrlo često dolaziš u Zenicu. Koliko je Zenica bitan dio tvog života i šta misliš o svom rodnom gradu? Šta bi promijenio u njoj da se tebe pita?

Zenica je moja mladost. Za nju me vežu prelijepe uspomene, moja porodica i mnogobrojni prijatelji. Mislim da je nepravedno okarakterisana kao ružan i prljav grad te na sve načine pokušavam da pokažem ljudima van Zenice njenu ljepotu i posebnost. Raduje me što sam sve više vezan angažmanom za Bosansko Narodno Pozorište u Zenici te što svojim konkretnim radom mogu doprinijeti kvaliteti kulture u mom rodnom gradu. Nedavno sam u Sarajevu izašao da pročitam scenario za predstavu na kojoj radim, te sam se u potrazi za zelenom oazom morao na kraju zadovoljiti sa Willsonovim šetalištem gdje su auta uporno prolazila dva metra iza mene. Kada sam u Zenici, šetališta pored Babine Rijeke, naše Kamberoviće, park kod muzičke škole – sve to su prelijepe oaze koje pune čovjekov duh i daju posebnu čar odmoru. Zenica je grad koji je obilježio moj život i definitivno ću uvijek biti povezan sa njom.

- Trenutni planovi i aktivnosti?

U pripremi je mnogo projekata, tako da sam prilično zauzet u zadnje vrijeme. Radim na snimanju fotografija za oficijelni katalog jednog od najjačih distributera namještaja u Evropi, pripremam promo aktivnosti i art direkciju za predstavu Don Quijote u BNP Zenica, te se nadam uskoro jako kvalitetnoj saradnji na par photo shootinga o kojima će tek da se priča.

- Mislim da je dobro da našim čitaocima kažemo gdje sve mogu pratiti tvoje radove – web stranica, Facebook Fan page i sl.

Naravno, uvijek sam otvoren za komunikaciju i upoznavanje sa ljudima iz cijelog svijeta. Moja oficijelna web stranica je www.pedjakazazovic.com, moj Fan page je Pedja Kazazovic PHOTO a također na Facebooku me mogu svi potražiti pod mojim imenom i prezimenom. Networking je danas sve i apsolutno me raduje svaka pohvala i kritika ljudi koje interesuje moj rad.

- I daj, please, neki kraj ti smisli

Hm… Želim da se zahvalim tebi što si uradila ovaj interview sa mnom. Volim uvijek da pričam opušteno i neposredno, o čemu god da se radi. Ljudima koji pročitaju ovaj interview želio bih da se zahvalim i da ih pozovem da s vremena na vrijeme oslušnu i pogledaju šta sam novo napravio i koncipirao. Sve što radim polazilo je, bilo inspirisano i namijenjeno je ljudima, tako da bez njih moj rad i nema smisla.

Neke od Peđinih fotografija možete pogledati u nastavku, a ostatak na Facebook Fan stranici i web stranici.

Slični postovi

• November 15, 2011 -- 23 pitanja za Anđelu Ilić (0)
• October 28, 2011 -- Zeničke mace dobile saveznike u borbi za bolji život (5)
• September 7, 2011 -- Josip Dujmović – čovjek koji je mene i mnoge Zeničane inficirao rockom (13)
• September 6, 2011 -- Bliži nam se drugo izdanje festivala “Zenica Zove” (2)
• September 6, 2011 -- Ninina kuhinja – ljubav prema kuhanju pretvorena u poslovni poduhvat (0)