Zenica Online – novosti i price iz Zenice

Srebrenica iz nekog drugog ugla

Tekst i foto: Almir Alić

Da mi je do prije 10 ili 15 godina neko rekao da će uspomena na najveći zločin poslije drugog svjetskog rata postati ono šta je danas najblaže rečeno mislio bih da je LUD. Počelo je sa odlascima manjih grupa preživjelih u kratke i jako dobro obezbjeđene posjete mjestu stradanja u Potočare. Zatim su bili protesti da bi se dobilo mjesto za ukop i postavljanje spomen obilježja. Onda je slijedilo postavljanje kamena temeljca za pomenuto obilježje da bi se došlo do vremena kad je izboreno pravo da se na tom mjestu počne sa ukopom ostataka srebreničkih žrtava. To što se događalo dok su se porodice nestalih i ubijenih vodile borbu sa vlastima RS-a i broj policajaca koji su pratili svaki odlazak u Srebrenicu je mukotrpan put koji je, po mom mišljenju, potpuno zaboravljen. Ono na šta obilježavanja stradanja i dženaze danas liče nema nikakve veze sa onim za šta se tolika borba vodila.

Vrhunac je ovogodišnji 11. jul. Nije dovoljno to što je neopisivo vruće nego su i oni što organizuju tu paradu i mjesto za političke promocije likova koji u Potočare dolaze u preskupim vozilima (a neki i helikopterima) klimatiziranim na sobnu temperaturu sve podredili upravo njima. Sve je pretvoreno u jedan veliki teferič (žalosno) a marš mira ili smrti je postao sve samo ne ono šta bi trebao biti.

Ove godine je klanjana najmasovnija dženaza. Samim tim se očekivao najveći broj članova familija i bliskih prijatelja ubijenih. Normalno bi bilo da ti ljudi to obave dostojanstveno, ali ne – već je ustaljena praksa da se policija (naravno RS-a) tako bahato ponaša prema tim ljudima da je „sreća“ što su članovi porodica pretužni, inače bi bilo svega. Primjera ima mnogo ali onaj kojem sam prisustvovao u nedjelju je strašan: majka jednog dječaka koji je ubijen kad je imao 14 godina je pokušala da dođe do mjesta na kojem pišu imena i brojevi tabuta. Tako je otjerana od strane „milicionera“ da je meni došlo da ga opalim.

“Ajde bona mrš ovda, šta se guraš?” Na to će ona „Pa sinko, pošto nisam ni sve kosti našla da makar vidim njegovo ime na spisku“, a policajac će „Jesam ti rek’o da se makneš! Šta me boli k…. šta ti ho’š!“ Tu smo se moj kolega i ja upetljali poniznim glasom „Daj, bolan, šta ti je? Pusti ženu“, da bi dobili odgovor „Ja imam naredbu takvu i gotovo! Šta se vi miješate, nemoj da i vas otjeram!“

Spisak govornika je predug a teme govora političke, ratno huškačke ili o nekim stvarima koje niko ne konta. Za to vrijeme članovi porodica ubijenih strpljivo sjede pored iskopanih mezara na 40 stepeni. Plaču, tješe jedni druge i viču „Ajd’ nek’ smo barem dočekali ovaj dan da znamo gdje im je mezar“. Toliko su ih govornici i glupi program doveli do iznemoglosti da je onog momenta kad je dženaza otklanjana nastao haos. Svi su otišli po tabut svog člana porodice i krenuli prema mezarima koji su ovaj put smješteni i na malom uzvišenju. Prizor kakav me ostavio bez teksta – po 10 tabuta u jednom redu koji idu na sve strane.

Umalo da zaboravim saobraćajni kolaps. To je belaj. Svaka delegacija dolazi sa desetak vozila koja moraju doći do glavne kapije da „guzonje“ ne bi malko prošetali. U tom momentu se zaustavlja sav promet u kojem se naravno nalaze oni zbog kojih i postoji obilježavanje 11.07.1995. Ali šta fali, na njih i onako niko ne misli. Oni su samo 40 ili 50 hiljada mogućih glasova. Mislio sam i fotografijama pokazati taj haos ali iz poštovanja prema onima koji sahranjuju i onima koji još uvijek čekaju dovoljan broj kostiju za kakvu takvu sahranu to neću uraditi. Foto galerija je tu da dočaram tu tugu i jad.

Slični postovi

• February 11, 2012 -- Škola skijanja u centru Zenice (video) (1)
• February 10, 2012 -- Ljepši dio ove dosadne zime (video) (0)
• December 1, 2011 -- Moj život (ni)je Švicarska (9)
• September 15, 2011 -- Sistem izvrsnosti ili podobnosti (1)
• August 31, 2011 -- Kontrola muzike i Staro pozorište (2)