Zenica Online – novosti i price iz Zenice

Odluka o odlasku

Piše: Miro Vinduška

Povod ovoj priči, da je tako nazovem, je jubilej koji ove godine slavimo. 20 godina kada se dogodilo nešto što je i doprinijelo i pomoglo nam da se odlučimo sve ostaviti i otići.

Par godina prije rata sam primjetio da se događaju stvari koje ne mirišu na dobro. Velike inflacije i kada nisam mogao da podižem svoj devizni novac, samo određen iznos mjesečno, počela mi se vrzmati ideja po glavi da trebam nešto preduzeti. Još gledajući kako vrijeme komunizmu ističe znao sam da će i kod nas zamirisati, što bi rekao Milovan Ilić – Minimax – Poljsko cvijeće. Počeo sam se interesovati, pismeno, kod pojedinih ambasada oko mogućeg emigriranja ali nisam dobijao nikakve odgovore.

Putujući na more (1990),vidio sam izborne plakate u Hrvatskoj, (Tuđmana)a i prije toga u Gackom, Miloševićevićeve postere, shvatio sam da je došlo vrijeme da se nešto preduzme. Izležavajući se na plaži stalno su mi se te sve slike vrtile po glavi. U jednom momentu primijetim da jedan dječak zuri u moju ćerku dok je ona čavrljala sa nekom djevojčicom iz Beča vježbajući pri tom engleski u kojem je bila veoma dobra. Malo po malo se i on pridružio. Primijetio sam da je zatreskan do ušiju. Svakodnevno su njih poveća grupa sjedila i ćakulala na plaži. Jedan dan pozovu nas roditelji na kafu. ‘Ajd velim da i ja ponovim malo njemački što sam naučio u školi. Kad ono Holandezi a pričaju neki naglasak sa sjevera tako da sam morao preko djece kao prevodioca da komuniciram.

Rastadosmo se i svak na svoju stranu. Ma, ja, mali se dovezao i svaku veče telefon. Ćerki malo bio dosadan na tel. pa se na moju incijativu nastavila dopisivati jer je korisno da jezik usavršava. Kontam ko zna hoće li se više ikad vidjeti. 1991. smo opet bili na moru u istom kampu ali oni nisu bili. Sljedeće godine se kod nas naveliko “zaguzalo” i ja pošaljem djecu sa punicom u D. Rat kod prijatelja. Kad su čuli NL-ovci došli su i oni i navodno se ponudili da ih povedu preko ferija dok se kod nas ne smiri. Punica nije dala a i nisu mogli bez mene i papira. Uslijedilo je nekoliko poziva i ja sam preko djece predložio da i moja supruga ide sa njima i da pokuša da tamo ostane.

Sve gora situacija, čekanje u rano jutro na gibiru hljeba, prodavnice sve praznije, ubrzali smo odluku i oni su otišli iste jeseni. Ja sam ostao obavljajući gradsku dužnost i čekajući poziv da li su sredili kako smo se dogovorili. Sve sređeno a ne može se više izaći. Malo pisma, pa malo radio amateri, kasnije telefon, to su bili kontakti. Najteži dio mog života, uostalom znate kako je to išlo, bar oni stariji.

Napokon su putevi proradili i ja sam otišao. Sadašnji moj zet je puno pomogao ćerki da savlada jezik, Holandski pa i onaj “drugi” jer je ljubav cvjetala u punom jeku. Istog tog ljeta se sestra od mog zeta upoznala sa svojim mužem Holandezom samo iz drugog mjesta. Tako da smo ove godine svi zajedno u istom kampu rezervisali da proslavimo naš jubilej.

Svako ima svoju priču, i nije možda svako zadovoljan odlaskom, ili je previše očekivao. Ja sam u svakom momentu bio svjestan šta gubim a šta dobijam. Iskreno puno sam više dobio nego izgubio. Ako mislim samo na prijatelje njih nikad ne možeš izgubiti ako su pravi, a nove stičeš u onolikoj mjeri koliko držiš do njih.

Poslije zajedničkog odmora dolazim u Zenicu da se odmorim od odmora kao što to rade braća Crnogorci. Ćao

Slični postovi

• February 22, 2012 -- Šikucije (0)
• June 20, 2011 -- Aero Klub (0)
• June 17, 2011 -- Crni petak (0)
• May 26, 2011 -- Vlašić – slet planinara Babanovac (0)
• May 22, 2011 -- Vašar (1)