Zenica Online – novosti i price iz Zenice

Zenički bazeni

Piše: Damir Vučak
Foto: Kerim Sačak

Zenički bazeni se otvaraju pekosutra, u četvrtak 10. juna. Kako je danas bilo vruće mogli su se komotno i danas otvoriti. Moram priznati da u ovom stoljeću nisam išao gore a nekad sam visio na bazenima. Nekog su roditelji plašili zaraznim bolestima, nekom se gadilo kupanje u bazenima koji su imali i po dvjestotinjak ljudi u isto vrijeme ali mene ništa nije smetalo. Obzirom da sam kao mali trenirao plivanje to mi je bila jedna od omilljenih stvari koje sam ljeti radio u Zenici. Naljepše mi je bilo doći rano ujutro dok su bazeni poluprazni a voda čista. Doduše, bila je i izuzetno hladna ali bar mi niko nije smetao dok plivam.

Pokojna mama mi je uvijek davala lovu za bazen ali sam se uvijek nekako solidarisao sa prijateljima koji nisu imali para pa smo se dovijali na razne načine da upadnemo bez plaćanja. Svako ljeto bi se pojavila neka rupa u ogradi kroz koju bi se provlačila balavurdija a Boga mi i neki odrasli. Počesto su me puštali i redari koje sam skoro sve znao jer su uvijek radili braća Fafulić, Dževdo i Ahmo, koji su stanovali u Travničkoj, kod škole. Sjećam se i garderobe na kojoj je uvijek bila gužva i na broj se znalo čekati po pola sata. Redari su vraćali one koji su se htjeli kupati u sportskim šorcevima, mada su se poneki znali prošvercovati. Obzirom na broj ljudi koji se svakonevno gore okupljao, frke i nije bilo u znatnijem obliku. Bilo je onih koji su zgodnije djevojke bacali u vodu ali bi se uglavnom na tome završavalo.

Kao djeca smo znali sve istetovirane mladiće koji su redom bili abonenti KP doma i sklanjali smo se od njih da ne bi slučajno ušli u konflikt s njima. Naši heroji su bili oni koji skaču sa „desetke“ i svaki je od nas sebe vidio u mislima na toj najvišoj platformi skakaonice. Najbolji su skakači bili Miki Zlatarević (dok nije nastradao), Karač „Garinča“, Tešnjak „Prco“ i neki drugi kojima se ne mogu sada sjetiti imena. Ja sam skočio nekoliko puta ali mi je u sjećanju prvi skok na koji sam se odlučio na nagovor Nives Fišer, nekadašnje gimnastičarke. Rekla mi je: „Ako ja skočim skočit ćeš i ti“. Ja, naivni Bosanac zaboravio da je cura gimnastičarka i pristanem sve u nadi da neće skočiti. Ona je s lakoćom skočila a ja ostadoh gore s nepovjerenjem gledajući u bazen koji mi se činio malen kao kutija za cipele. Obzirom da mi je glava poveća odlučih da je pametnije skočiti na glavu nego na noge koje su mi uvijek bile lohotnije. Pad (namjerno ne pišem skok) je za mene trajao vječnost i znam da me glava bolila dva dana od siline udara od vodu. Kako li je tek onim što skaču sa mostarskog mosta?

Nekada su se na bazenu, mislim da je to bilo početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, održavali koncerti pa čak i festivali popularne muzike. Sjećam se da me mama vodila da gledamo tada najveće zvijezde, Mišu Kovača, Terezu Kesoviju i još neke pjevače. Sada bazeni nemaju tu draž kao nekada i čisto vape za preuređenjem kojeg nam je obećao naš gradonačelnik i njegov stručni tim.

Slični postovi

• April 27, 2012 -- Je li nama trebao GGM? (40)
• April 26, 2012 -- Sretan 26. rođendan, caffe Bordeaux! (1)
• April 21, 2012 -- Reunioni (0)
• April 11, 2012 -- 111 joj je godina tek (3)
• March 15, 2012 -- Nema više starih brica (9)