Zenica Online – novosti i price iz Zenice

Ostati ili se vratiti?

Piše: Miro Vinduška

Jednom sam napisao ovakav tekst ali sam negdje pogriješio i nije otišao na adresu Blentovena. Povod je bio tekst koji je davno Damir pisao na temu otići iz Zenice i razmišljanja o tome. U tekstu je bio čitavo vrijeme vezan emocionalno za raju i čaršiju da se očito vidjelo da ona druga opcija nije bila u kombinaciji. Još i ovaj Hanin tekst i predivan Medihin opis su me ponukali da ponovo napišem isti taj članak mada mislim da mi neće uspjeti kao onaj ranije.

Ljudi su čvrsto vezani za sredinu u kojoj su rođeni, rasli, dijelili sa okolinom dobro i zlo, da se vrlo teško odlučuju promijeniti sredinu u bilo koje vrijeme. Nalazeći se na odsluženju vojnog roka u Novom Sadu pružila mi se šansa da ostanem raditi kao civilni majstor poslije odsluženja u jednoj radionici za popravke radio uređaja. Početna plata 320.000 tadašnjih dinara. FK “Petrovaradin”, također vojni klub, davao mi je jednosoban stan na korištenje (za početak) i hranarinu oko 100.000 din plus nešto love po osvojenim bodovima i sl. Trebao sam samo da kažem ‘’da’’. Sve se nešto u meni lomilo, ponuda da samo poželjeti možeš. Čak ni razlog da mi je voljena dala nogu dok sam služio vojni rok nije me pokolebao da ostanem. Kako ću bez svoje raje, Zenice, familije itd? Sve sam odbio i sav sretan vratio se u Zenicu. Ubrzo sam se zaposlio u Ei Niš servisu. Radilo se po učinku i pošto sam bio mlad majstor, neiskusan, nisam mogao da ispunim normu od nekoliko propisanih popravki u mjesecu. 100% ispunjena norma je iznosila 164.000 din. Moja prva plata koju sam primio je bila 68.000 Din. U to sam se vrijeme pitao je li ljubav prema gradu i raji vrijedna mog povratka. U BH su i tada plate bile u odnosu na druge republike prilično manje. A da sam ostao u Novom Sadu imao bih sve riješeno u rekordnom vremenu. Vrijeme je donijelo svoje pa sam ubrzo i zaboravio koliku sam grešku (ili nisam) napravio. Sudeći po narednim događajima mislim da sam duševno ostao puniji. Dakle duševna strana (ili zadovoljstvo) je prevagnula nad materijalnom. Nakon 5 god. sam prešao u “”Vatrostalnu’’ i tek tada sam imao solidnu platu oko 320.000 din. Možete sve uporediti i izvagati i sami sebe staviti u položaj u kojem sam tada bio. Da sam ostao možda ne bih bio sretan po nekoj drugoj osnovi. Mada mislim, mlad se čovjek brzo prilagodi pa bih i ja sigurno.

Stanje u kojem sam sada poslije ovog zadnjeg odlaska kod sviju još aktuelnog, a neće nikad ni prestati biti aktuelan, je sasvim drugačije. Kad imate porodicu razmišljate sasvim drugačije. Sve bi uradili za dobrobit svoje djece. Tako i ja. Svaki put kada bih pomislio da neću djeci omogućiti studiranje hvatala me panika. Rastao sam poslije rata i veoma dobro znam da ponovo graditi nije lako i da vrijeme sporo napreduje. To se vidi poslije ovog rata. Ništa se nije pomaknulo ni za pedalj. Ja živim još od prošlosti i lijepih sjećanja, ali kad vidim šta sam sve postigao za kratko vrijeme pomalo postajem svjestan da sam dobar korak (ovaj put) napravio. Djeca su mi završila studije, imaju svoje porodice, svoje kuće, dobar posao, a što je najvažnije podarili su mi dvoje slatkih unučića. Danas na dan očeva dobio sam još jedan divan poklon. Ćerka mi je saopštila da već nekoliko sedmica nosi drugo dijete. Srce kao trnećka.

Malo po malo vrijeme odnosi i zatamnjuje uvijek prisutno pitanje, možda si mogao i dole ostati i opet duševno biti ispunjen. Gledajući moju sretnu i uspješnu dijecu i unuke sad su obadvije strane – i duševna i materijalna, dobili podjednako mjesto.

Još par sedmica i dolazim da obnovim sjećanja, ali ću se truditi da ovaj put ne gledam u negativnosti jer ne želim da mi kvari prošlost.

Slični postovi

• May 26, 2010 -- Sportske zanimacije (1. dio) (10)
• April 18, 2010 -- Kako čovjek može ispasti glup (1)
• April 7, 2010 -- Generacije (1)
• April 5, 2010 -- Sjećanja (7) (4)
• March 16, 2010 -- Ljetne zanimacije – Ringišpil (6)