Thursday, June 17th, 2010 at 09:09
Visited 3379 times, 2 so far today
Ni tamo, ni ovamo
Piše: Mediha Selimović
Moj radni kolega iz bivših dana otišao je iz Zenice u ljeto 1991. godine. Svi smo se čudili tada i pitali što mu bi. Egzistencijalno sređen, porodičan čovjek, supruga radi, dvije kćerke, jedna je tada pohađala osnovnu školu, a druga kćerka je završila prvi razred srednje medicinske škole. On je imao brata koji je još kao mladić otišao „na Zapad“, tamo se oženio i formirao porodicu. Moj radni kolega je uvijek poredio standard svog brata sa svojim, tvrdeći kako s istim obrazovanjem, pogledima na svijet, porodicom , poslom, njih dvojica nikada neće imati ni sličan život, dajući nenadmašnu prednost životu svog brata „na Zapadu“, koji vozi dobro auto, ima veliki stan, vikendicu, luksuriozne godišnje odmore po svijetu…
I tako… da li iznenada ili ne, moj radni kolega se odlučio da napusti sve i s porodicom ode u obećanu zemlju u kojoj živi i radi njegov brat. Znam da smo pili kafu u „velikoj kancelariji“, bilo nas je poprilično u toj grupi iz koje su neki odobravali taj njegov čin, a bilo je i onih koji su ga opominjali i upozoravali. Jedna starija kolegica je rekla: Nikada to neće biti isto, tvoj brat je izašao vrlo mlad i tamo je narastao, a ti… ti si korijenje pustio ovdje, ovdje su ti rođena djeca, ovdje su pošla u školu, ovdje si se naučio „razmišljati“ i tek kad odeš vidjećeš da ti je brat brat, ali i da je to tvoj strani brat. Ja bih voljela da ostaneš.
Na sve to naš kolega je rekao: Ovdje ništa ne valja. Ljudi moji, ja sam realan i kažem vam da ovdje nešto smrdi. Ja idem, pa kad bih tamo kamenje jeo.
Znam da su se mnogi pogledali poslije te njegove rečenice, a isto tako znam da su je mnogi u ovom ili onom kontekstu dugo još komentarisali poslije njegovog odlaska. Neki su mislili kako je on sve znao i na vrijeme zbrisao, drugi kako je bio jako pametan, a mi budale koje ga nismo poslušale i oni malobrojni treći koji su ipak mislili da je nama najbolje, jer „tamo negdje“ nema ni Audicije, ni Nadrealista, ni Kozare, ni Neretve, ni Otpisanih… ne sluteći da nam je sve to već zakucalo na vrata i da ćemo „četiri sata čamiti čekajući“, praviti stariji Stari most od Starog mosta, da ćemo kao „braća tifusari…preko vode do slobode“ i da ćemo se lagano i neprimjetno svi pretvoriti u neko vlastito izdanje Tihog, Prleta i Baje…
I zaista, dođoše vremena „Otpisanih“. Ljudi su nestajali, najavljeno ili nenajvljeno. Mnogi od jednog određenog dana nisu više došli na posao i niko nije mislio da su bolesni ili da su zaglavili bolnice. Uz blago slijeganje ramena i pomisao „još jedan manje“ zvali smo kadrovsku službu da prijavimo „otpisanog“ sa tim danom. Naravno da smo znali da mi „ostajeći“ nismo ništa manje „otpisani“, ali smo ipak ostajali. Sjećam se naših argumenata, čuvali smo radni staž, ono što smo već stekli, pričali smo o dostojanstvu… sve s dubokom nadom da će to „ludilo“ proći i da će nama ipak biti dobro.
Došla su vremena kad nije bilo kafe na poslu, kad nije bilo pauze, jer na njoj ionako nismo imali šta pojesti, kad nije bilo grijanja i kad smo sjedili u kaputima, došla su vremena kad su na „obradu“ dolazili ljubavni romani umjesto faktura. Ne znam zašto se od nas tražilo da idemo na posao. Postojala je ta radna obaveza, a posla nije bilo ni za lijeka. Nije bilo ni plata i mislim da je taj rat bio fenomen naše zaslijepljenosti u svakom obliku. Muškarci su bili mobilisani, žene su čuvale firme tako što bi se u njoj pojavile, razmijenile par ljubavnih romana, pročitavši ih u akordnom roku. Ta šund literatura se čitala jednostavno zato što se u njoj sve lijepo završavalo i što bi se zaljubljeni obavezno „uzeli na kraju“. U realnom životu smo imali sasvim drugačiju sliku, zidovi zgrada su bili zalijepljeni obavještenjima o nesretnim i tužnim završetcima omladine i ljudi koji se nikada neće vratiti svojoj kući.
Sjećam se jedne uzbune i granata, trčanja niz stepenice u podrum zgrade u kojoj smo radili… U tom tijesnom i tamnom prostoru, osluškujući šta se dešava „gore“, jedna kolegica upita: Šta vi mislite, hoćemo li mi svi preživjeti ovaj rat?
Hoćemo, što ne bismo!, odgovori druga.
Dva dana poslije su nas obavijstili da je na jednom ratištu poginuo naš drug Nećko. Bilo mu je tek 24 godine. Sve radne kolege i kolegice iz firme bile su na toj dženazi. Postalo nam je jasno da ipak nećemo svi preživjeti ovaj rat. Jednog smo već izgubili. Pročitala sam Nećku oproštajno pismo, ali se tim pismom od njega nisam oprostila. Pismo su riječi, a njegova mladost je neoprostiva, pa mi se i danas dan provuče kroz misli.
Poslije nekoliko mjeseci u kancelariju mi je ušao još jedan mobilisani mladi kolega, Nezir. On je bio dijete sa sela, naša vic figura. Uvijek je bio mršav, nekad smo mislili da će se prelomiti hodajući i on je tada rekao kako je to njegova prednost: Ljudi ispuhali, malo-malo pa nekoga ne mogu prepoznati, a vidi mene, uvijek isti, to je karakter od čovjeka…
Prije nego što je izašao, okrenu se meni i reče:
- Slušaj, ako slučajno ja poginem, nemoj da mi neko drugi „složi“ oproštajno pismo i da mi ga pročita. Samo ti, jesi čula?
- Bježi, mrako jedna… sad si to rekao i nikad više. Ne kažeš mi, kad se oženim ti si prva koju ću pozvati.
- E, *ebem ga ja, ko se sad može oženiti, al‘ poginuti može i ko hoće i ko neće!
- A šta ako ja poginem, ko će meni „složiti“ jedno oproštajno?
- Ko će? Neće niko, vidiš da smo svi nepismeni, nego bi tebi najbolje bilo da ti njega sama sebi napišeš i ostaviš tu negdje u ladici da imamo. Ako ti ga ja budem pis’o, biće ti: Mnogo hteo, mnogo započeo…
- Joj, samo to nemoj, molim te… radije ću ga napisati sama sebi.
Smijali smo se. Vrijeme je prolazilo, životarilo se… preživljavalo. Prijeteća vremena poput onih o kijametskom danu „kad će živi zavidjeti mrtvima“. Milion puta mi je prošlo kroz glavu: Blago mojim roditeljima pa ovo ne doživiše.
Otprilike jedan mjesec kasnije u kancelariju je ušla Nezirova sestra. Rekla nam je da je Nezir prošle sedmice poginuo i da je slijedeći dan sahranjen u svom selu, Dusini kod Lašve. Nisu uspjeli da nas obavijeste na vrijeme, nije bilo smrtovnica po gradu, nije bilo telefona u selu… Njegova sestra je podrhtavala, a ja sam joj uspjela ponuditi samo stolicu i čašu vode.
Dragi Nezire, ostala sam ti dužna oproštajno pismo. A možda bi ti bio zadovoljan i sa onim: mnogo hteo, mnogo započeo…
O nasoj poslednjoj šali ne rekoh njegovoj sestri ništa. Tek kad je otišla, druga kolegica koja je sjedila preko puta mene i slušala naš poslednji razgovor promrmlja nešto kao: On je znao.
- Ne vjerujem da je znao, on je samo jedno nedužno dijete koje se plašilo i koje nije htjelo da se to vidi.
Zaplakale smo zajedno sa spoznajom da mi svi zaista nećemo preživjeti ovaj rat.
Godine su prošle, tragedija sijaset, gubitaka i bolova, ožljaka… Kad slušam ljude pomislim da je bilo tačno onoliko ratova koliko i ljudi samih. Svak nosi svoju bitku i svoj rat, svoj put… put od gubitnika do pobjednika ili od gubitnika do gubitnika.
Čitajuci Hanin tekst „Je li ovo dno ili može gore“, zamislila sam se nad letargijom koja prati naš narod. Pitam se jel‘ to počelo u tim vremenima „otpisanih“ i ima li tome kraja? Naravno da može gore, uvijek ima gore od goreg, pa zar ne nosimo svi to „gore od goreg“ u sebi. Svejedno jesmo li ostali ili izašli u taj „bolji“ svijet. Ko nam je ukrao osmijeh s lica i programirao ove sumorne i teške priče? Ko…? I zašto bi svi negdje daleko? I zašto većina ljudi misli da je pogriješlila što nije izašla?
A šta misle oni što su izašli? I koliko je iskreno ono što misle?
Mog radnog druga s početka ove priče sam prvi put poslije 18 godina srela prošle godine u Zenici. Hodali smo po Konzumu i gurali potrošačka kolica. Sijedi čovjek mi se učinio poznat, kao i ja njemu. Zabuljili smo se jedno u drugo kao dva jarca na onoj međi… i onda smo raširili ruke. Bože, kako mi je bilo drago. Odgurali smo kolica do kase, poplaćali ono što se u njima našlo do momenta dok se nismo ugledali i onda smo sjeli da pijemo kafu. On je bio prvi u mom okruženju koji je izašao iz ove zemlje. Prvi koji je sve ostavio, prije nego smo mi počeli „čamiti čekajući“… Pitam ga kako je, kako mu je porodica i jos svašta nešto ga pitam.
- Mislim da smo svi dobro, reče nekako sjetno.
- Misliš da ste svi dobro ili ste dobro?, nasmijah se
- Mislim!, reče. Ovako, kad nas gledaš, super smo, idilično… Stvar je u tome, želiš li da se gleda površno ili rentgenski. Ako hoćeš, površno… odmah da ti kažem: odlično smo. Radim još, supruga isto radi, kćerke su pozavršavale školu, rade i imaju svoje stanove. Starija kćerka je udata, imam unuka od 5 godina i ne mogu ti objasniti kako se unuče voli. Nije da svoju djecu nisam volio, ali mislim da sam bio mlad i nezreo, pa sam mnoge stvari propustio. Sad uživam i mislim da sam najbolji djed na svijetu. Nisam siguran da sam bio najbolji otac i to mi je žao. Materijalno sam sređen, kupio sam nešto na moru, prodao sam kuću u Zenici, ali sam zato kupio neki stančić ovdje, tek kad dođem da ne budem „beskućnik“ u gradu u kojem sam se rodio i da ne moram spavati kod rođaka. Eto, kad pogledam, ono zbog čega sam otišao i dobio sam. Ali, nisam znao da ću dobiti još mnogo toga zbog čega nisam otišao iz ove zemlje. Eto, imaš li vremena da pijemo kafu k’o ljudi, hoćeš li i rentgensku priču?
Nasmijah se… nikad niko od ljudi koji su milom ili silom otišli iz mog života nije poželio da mi ispriča i tu neku „rentgensku“ priču.
- I da nemam vremena, našla bih ga. Naravno da me sad interesuje i taj tvoj „rentgen“, rekoh.
Rentgen ti je… da je čovjek proklet. Proklet je jer žali za putevima koje nije prošao i zaboravi uživati u onima koje ima, a vrijeme prolazi. Prolazi brže nego što možeš zamisliti. Nisam ja to skont‘o juče, nego skoro pa odmah čim sam otišao od kuće, ali tad se nisam imao gdje vratiti. A bio sam i odgovoran. Istrgnuo sam porodicu iz korijena i presadio negdje drugo. Primila se porodica, nije da nije… ali nismo nikad više procvjetali k’o nekad. Nešto ti fali čitav život, okus, miris… šta li je, Boga pitaj… ali fali.
Naradio sam se pošteno, da sam u svojoj zemlji rint’o koliko to radim u onoj tamo, bio bih bogatiji za klasu i ne bih se vječito prešaltav’o sa jednog jezika na drugi, uvijek misleći: Eh, na mom jeziku bih ja to odradio puno bolje. Radio sam svašta i tamo nisam nikad postao dobar komercijalista. Ali, postao sam dobar građevinac, bio sam dobar šofer, liferant, ma svašta sam bio i dan i noć. Supruga je građevinski tehničar i to je radila ovdje, tamo je prvih 10 godina čistila… dobro i kvalitetno. U svojoj zemlji to nikad ne bi radila. Sad radi kao prodavačica, žali se na radno vrijeme i noge. Pita se hoće li izdržati do penzije. Starija kćerka je ovdje prekinula medicinsku školu, tamo je nije mogla nastaviti bez znanja jezika, pa je poslije godinu dana krenula u školu za frizerku i kozmetičarku. Na tom je i ostala, razmišlja da otvori svoj salon i da radi samostalno. Mlađa je završila nešto poput naše ekonomske škole i radi u jednoj banci na šalteru. Sve u svemu, nije loše… ali nije ni dobro.
Osjećam se odgovornim za mnogo što šta. Često mislim da bi mi djeca bila obrazovanija da su ostala ovdje. Osjećam se odgovornim nekad i zato što mi ženu bole noge, što mene bole leđa i pitam se da sam ostao i preživio ovo sve ovdje da li bih bio ovako depresivan i neodlučan. Imam 59 godina i ne znam šta hoću i gdje ću. Niti mi se živi tamo, niti mi se živi u Hrvatskoj, niti mi se živi ovdje… a to nije dobar znak. Ako ti se nigdje ne živi, onda nigdje ni ne pripadaš. Gdje ja pripadam, pitam se samo? Kad sam tamo, čitam naše novine, pratim naše programe, volim biti u društvu naših ljudi… kad sam ovdje, uhvatim sebe kako gledam RTL, SAT 1, PRO 7 i da uopšte nisam registrovao da slušam strani program. Budem ovdje deset dana i uhvati me nervoza, ne znam šta ću od sebe. Isti narod, ista priča, svi negativni… nekad odem nazad i prije nego što sam planirao. Odem na more, fino je ali 7 dana, nije Bosanac Dalmatinac… ma šta da ti pričam, došao sam u fazu da mi nije lijepo, a kad sam bio mlađi maštao sam o tome da sve ovo „pozavršavam“ pa da mi bude lijepo, da uživam k‘o čovjek.
Mene je Zapad izlizao, potrošio i sve češće razmišljam o onome: šta bi bilo, kad bi bilo… Nemam pojma. Ma mogao bih ja tebi do sutra o sebi i tim nekim previranjima, o razočarenjima, o uspjesima… ali nije fer. Nego, daj pričaj ti malo… šta ima kod tebe i kako se ti nosiš sa životom? Ili, da te pitam ono pod naški: Jesi li se snašla tamo u toj vašoj Austriji?
- Hm, mislila sam da jesam… ali sad kako me ozrači ovaj tvoj rentgen vidim da nisam. Nisam se snašla. Čitam naše novine, pratim našu politiku, virkam naše virtuelne stranice i sanjam na našem jeziku…
Smijali smo se moj bivši radni kolega i ja. Na kraju mu rekoh:
- Tako se radujem što sam te srela, iako bi možda bilo bolje da nisam. Do ovog trenutka sam mislila da „sam se snašla“, a sad znam da me snašlo… Kao i tebe. Kao i sve nas.
Slični postovi
Written by: zenicaonline
Filed Under: Lotus
Tags: Mediha Selimovic
Trackback URL: http://zenica-online.com/2010/06/ni-tamo-ni-ovamo/trackback/
Comments
Leave a reply
Ostavljanjem komentara slažete se sa pravilima korištenja.
Senad
June 17, 2010 at 10:31
da si ostao u svojoj zemlji, ne bi mogao otici iz BiH dalje od kupe, granice sa slovenijom, naravno, uz pasos. da si ostao u svojoj zemlji, mozda bi ti i supruga bili nezaposleni kao i stotine hiljada drugih, a tvoje kcerke cekaqle bi na posao kao skoro 500 000 nezaposlenih, uz to obrazovanih i mladih ljudi. tvoja plata bi bila ispod 400 eura,a radio bi i te kako, kao i oni sto rade u MITTAL ili rudniku ili na zeljeznici i oni ini koji posteno rade dan za dan, a cekaju svoje zaradjene plate, mjesecim i tuzakaju se po sudovima. tvoja plata bila bi premala samo za rezijeske troskove, struja, koja je preskupa kod nas, telefon koji9 je takodjer preskup i sl. sreca je, ostao si ziv, nisi ranjavan, nisi osjetio sta je glad koja neas je zadesila u vrijeme ustaske blokade, sta je zedz, kad nismo mjesecima imjali vode, uzas i strah granmatiranja i slicno. imao si sta da jedes, djeca u skoli ti nisi imali vjeronauku, obrazovali su se u skolama uz internet i kompjutere. tvoja je sreca daq si otisao, posebno da si to skonto i izasao jos prije ovog zadnjeg rata.
da si ostao, osjecao bi se izdanim, prodanim i bezocno opljackanim, onako kako se osjecaju i svi svijesni, prevareni, posteni i oni koji nemaju posao po rodjackoj liniji. sreca da si otisao.
audrey
June 17, 2010 at 11:03
Predobar tekst
Senad Tatic
June 17, 2010 at 12:13
Prelijepa prica puna istinitih dogadjaja, koja nekako njezno povezuje blisku nam proslost sa sadasnjim vremenom. Bas sam uzivao ovih nekoliko minuta citajuci ovaj tekst u kojem svako od nas moze pronaci dio svog zivota i svojih dilema.
Galo
June 17, 2010 at 13:25
Da li smo sposobni sagledati situaciju, odrediti sebe, ocijeniti momenat u kojem zivimo, emotivno i u isto vrijeme strastveno, argumentovano uvjeriti prvo sebe pa druge u opravdanost nekog postupka. Zivotne odluke donositi na licno zadovoljstvo nije tesko ali je vrlo tesko u isto vrijeme biti svjestan i pripremljen na nepoznatu refleksiju te odluke, na clanove porodice, rodbinu i prijatelje. Ko ima takvu fantasticnu percepciju i nepogresiv osjecaj za … Pa, i da je realan i nadasve odgovoran u svim svojim postupcima ne postoji “taj” um koji bi sve to idealno isplanirao.
Sve rijeci usporedbe izrecene od nas “sirom svijeta” a koje se odnose na stvarnost u Bosni i negdje na Zapadu, gube na tezini u momentu emocionalnog priblizavanja a nusprodukt je gubljenje objektivnosti “zapadnjaka” i dodatna frustracija izazvana kod ljudi kojima je zapad ipak zapad.
Gdje god zivjeli, lose raspolozenje je destruktivno, kontraproduktivno, povlaci lavinu nezadovoljstva za sobom i vodi u patetiku od koje niko nema koristi.
Podrska od mene, za svakog u naumu da mijenja sebe, komsije, drzave i misli da su mu putevi otvoreni u bolje sutra uz njegovo odricanje, borbu i nastojanje da promjeni “svoj mali svijet” na bolje.
Zemaljska kugla je samo malo globalno selo a mi svi samo veliki globalni seljaci.
P.S. Mislio sam ostaviti ovaj komentar na Hanin tekst ali moze i uz Medihin “Ni tamo, ni ovamo”.
zzikich
June 17, 2010 at 14:21
Divna prica al kol’ko su se ovi likovi rasplakali ja pomislio da zive u SAD,Australiji ili N.Zelandu.
ceca
June 17, 2010 at 14:34
Mediha, još jednom hvala na divnom tekstu.
Što se tiče ostanka ili odlaska,….
Pesimista sam po pitanju toga da će ovdje ikada biti “dobra”situacija, a u isto vrijeme nemam mogućnosti da s porodicom nastavim život “tamo u boljem svijetu”. Ne vidim ovdje baš sjajnu budućnost za svoju djecu, ali će mi biti teško ako se one odluče napustiti Zenicu. Namjerno ovo pišem zato da i oni koji su otišli pa imaju dilemu da li su ispravno postupili, znaju da i mi ptice stanarice imamo svoje dileme. Meni je lakše izvući se na onu narodnu “tako mi grah pao” i živjeti po sistemu hoću li ovaj mjesec dobiti platu. poz ceca
kozolec
June 17, 2010 at 14:48
mediha na razini svog zadatka.odlično!
Mirsad Đulbic
June 17, 2010 at 15:05
Tekst je izuzetan, kao i dosadašnji tekstovi drage nam Medihe.
Ja znam jednu skroz drugačiju priču, premda mislim da su sve priče na svoj način drugačije.
On i Ona su bili mašinski inženjeri. On imao cca 7÷8 godina staža, ona tek pripravnica. Za manje od pola godine je prevazišla mnoge inženjere, a naravno i svoga supruga. Itd…. Vrijeem je teklo, pa su promijenili radnu sredinu i mjesto stanovanja. Prvih dana rata su morali bježati iz svoje kuće, pa su se zaustavili u Njemačkoj. Nisu imali sem ličnih karata nikakva dokumenta. Ona je bila registrovana u računarskom sistemu jedne firme, koja je imala svoju tvornicu u BiH, naravno u kojoj je radila, pa je slijedom toga dobila posao shodno svom već ranijem rejtingu. On na žalost nije. Mislim, da su sretni i da imaju dobar život, čak i gledan sa rengenom. BiH im je sada samo turistička destinacija, jednom godišnje, par dana.
Stan
June 17, 2010 at 17:04
Senad komentar za 10. Problem ljudi koji su otisli je taj sto pate za vremenima koja su prosla i koja se nazalost nikada nece vratiti s druge strane na zapadu zive sa mislju da tu nece ostati zauvjek tako da privilegije ondasnjeg zivota u odnosu na ovdasnji i nevide pa su nezadovoljni.Fenomen je taj da ljudi koji su u dobrim vremenima zivjeli dobro ovdje u 90% slucajeva na zapadu nisu uspjesni ni motivisani i obrnuto ljudi koji se nisu snalazili dobro ovdje u dobrim vremenima na zapadu imaju elan ,lete i uspjevaju.
Pozdrav
Mike
June 17, 2010 at 19:39
Ostajte ovdje!… Sunce tudjeg neba. Nece vas grijat ko sto ovo grije; gorki su tamo zalogaji hljeba. Gdje svoga nema i gdje brata nije. ( Aleksa Santic ). Ovo mi je za vrijeme rata recitovala jedna dobra poznanica. A ja sam je blijedo gledo i mislio ili je ova opicena ili joj noge smrde. Rekoh joj samo ” daj nemoj me molim te jos i ti razvlaciti “. Sa jednom dozom ljubomore smo slusali ovaj otiso – onaj otiso ( ma sta otiso razgulio ). A mi naivni svako novo primjerje ( potpisivanje ) slavili kao kraj rata ( Bogami smo se i naslavili ). Kleli se u sebi ” aaa , nece nas vise sledeci rat docekati ovako nespremne. Naivno vjerovali u bolje sutra ( uostalom kao i sve generacije prije nas – pa bogami i generacije iza nas kako ispade ). Nekazem ima i onih kojim je bilo dobro i jos uvijek im je dobro. I nepada im napamet da razgula. Pa mozda se busaju u svoja junacka prsa kako sam ja pravi patriota ( domoljub ) e ne ko oni papci sto su otisli. Neznam, svakom njegovo. Ali je cinjenica i zalost da se moralo emigrirati ( stalno ili privremeno ). Nije bitno razlog ( politicki , egsistecionalni , pa i kreativni – zasto ne ). Inace Mediha tekst je za 5 ( sto vec prelazi u dosadu ). Daj jednom napisi los tekst da te odmah saspemo drvljem i kamenjem. Salim se naravno.
miro
June 17, 2010 at 19:50
tekst predivan.Svi mi imamo dosta dodirnih tacaka sa razlicitim sudbinama uspjesnim ili manje .Ali jedno je sigurno zajednicko da svi mi zivimo u proslosti i lijepih trenutaka.Znam samo jedno da se samo od ljubavi nemoze zivjeti.Relativno dobro zivim,i koliko god se puta dolaskom u Zenicu razocaram ne mogu de ne priznam da sam nostalgican,jos uvijek.Mozda zbog lijepe proslosti.Ostacu duzan nekom prilikom da napisem jedan tekst povodom ovog.otici ili ostati,ali sa slicnom temom ostati ili se vratiti a radi se o sasvim drugom vremenu 70-desetih.Sad nemam vremena,zbog WK ali ubrzo se javljam.pozdrav
Maza
June 17, 2010 at 22:04
Mediha, tekst je predivan! Nu, pozornica je onamo….Svi mi imamo u sebi neki egzistencijalni instinkt, koji nas tjera, htjeli ili ne, da bar razmisljamo -sta bi bilo kad bi bilo. Ja prva! Kad je rat poceo, nisam vjerovala. Nisam znala sta nas je snaslo, kao i vecina ostalih. Cekali smo svaki novi dan i pitali se kada ce to ludilo prestati. Sjecam se, uvijek smo govorili’ ma sad ce to, ne moze dugo trajati’. Ali potraja ludilo, a mi zivjesmo u zabludi. Kad se rat zavrsio, mislili smo bice bolje, izgradnja, pa ovo ono – ne moze gore nego sto je bilo. Ali opet pogrijesismo! Uhvati besposlica, a i ko je imao posao nije bio placen bog zna sta. Elem, kroz svo to vaganje situacije, ratne i poslije ratne, ja odlucih da dignem sidro. Mislila sam, pa ok, ionako u Ze nemam vise nista ni nikoga, a ni tamo gdje idem nemam nista. S razlikom da cu tamo mozda nesto i steci vremenom, a u Ze sigurno necu. I nikad se nisam pokajala. Ovdje su neki drugi ljudi, drugi obicaji, a moj stomak pun.:-) Poslije 8 godina sam se prvi put vratila u Bosnu, samo na 8 dana. Bio je to sok za mene. Kao da je tamo vrijeme stalo. Nista se nije promijenilo, vise je bijede nego ikad. Oni kojima nisam nista donijela, nisu imali ni sekundu vremena da se pozdrave. Gledali su me s prezirom i zaviscu, ali nejse. Ne smeta to meni. Kad sam otisla u opstinu, sjede dvije gospodje u kancelariji i ispijaju kaficu i puse, dok jedna od njih meni pomaze! I popunjava ona papire i izmedju ostalog ( izmedju srkova kafe i dimova) kaze meni ” ti si bosnjakinja, jeli tako”? I ja joj kazem ” Po rodjenju sam jugoslovenka,ratno i poslijeratno sam bosanka, a od prije 6 godina amerikanka” Ona me pogleda iznenadjeno, pomalo ljutito i rece’ pa ja, svi se vi prodate kad odete tamo negdje, zaboravite odakle ste dosli” Molim?!!!!!!!!!!!! Radnica u opstini tako prica sa strankom?!?!?!?! Elem, tu meni malo pritisak skoci, ustanem, unesem joj se u lice i kazem” znate sta gospodjo? Ja nikada nisam zaboravila gdje sam postala i odakle sam otisla. Nije da meni ova zemlja nije valjala, grijesite! Nisam valjala ja noj!!! Moje ime joj nije valjalo. A ona tamo, ma kakva bila, prihvatila me ovakvu kakva sam, sa manama i vrlinama, i dala mi hljeb u sake”, okrenem se i izadjem.
Da ne ulazim u detalje, svi smo mi prosli kroz razlicite situacije u ratu i poslije. Svi nosimo svoje breme. Kad pogledam unazad, bilo je lijepo ici na more svake godine, izlaziti svaku noc. Ali onda dodjose ruzne uspomene i zasjenise sve one lijepe. Ja sam vjerovatno jedna od rijetkih kojima je dobro ovamo ‘preko bare’. Imam lijep zivot i porodicu. Znam sta sam i koga dole ostavila a sta imam ovdje, i nema poredjenja. Prodje 5 godina od mog proslog odlaska dole, a vjerujem da ce proci jos mnoge. Volim Zenicu, ali onu prijasnju i uvijek cu je cuvati u sebi. Zivot ide dalje,samim tim i mi. Treba gledati u buducnost a ne zivjeti u proslosti (od uspomena). Eto, raspisah se ja:-))))
Pozdrav, M
Aleksandra
June 18, 2010 at 00:25
Ko nije dozivio, ne razumije. I ne treba, bolje je. Rijetki su oni, koji kazu: ” Dobro mi je!”. Velika razlika je u tome kada dobrovoljno odes negdje daleko da bi se skolovao, usavrsavao, nasao bolje radno mjessto itd. i kada bivas tek tako, nesvjesno, bezveze, ne zeleci to, otrgnut od svega i svih , koje si volio..kada nemas kome i gdje da se vratis, kada u svom gradu postanes stranac, kada si i tamo u p.m. takodje stranac, kada opet tamo u p.m. shvatis da mi dolazimo iz jedne intelektualne i nadprosecno kulturne sredine (Zenicani, zapamtite ovo! Tvrdim da je tako, jer ja tamo preko nisam srela nikog ko zna da svira klavir, mnogi ne prave razliku izmedju kina i pozorista, vecina nikada nije procitala nista osim mozda COSMOPOLITAN-a, ali i tu samo gledaju slike. I ne odnosi se ovo sve samo na nase pobjegulje ili gastarbajtere, nego i na “domace”.CAST IZUZECIMA!!!)
Da ne bi onog zla, ko zna gdje bi mi bili????I nije tacno da mi zalimo za vremenima i da na neki nacin, tamo negdje, jos uvijek mastamo o njima. Ja sam, iako mlada, uhvatila prvi voz i vratila se na nase prostore, a nase je sve gdje me razumiju kada kazem :Nosi se u tri lijepe… I sretna sam zbog toga! I ponovo sam pronasla sebe kada sam stupila u kontakt sa svim milim ljudima iz svoje “proslosti” i ucinila da oni ponovo postanu moja sadasnjost. A svjetla velikih gradova mi nista ne znace…vidjela sam ih, rekla NISTA POSEBNO i evo me…sretna i zadovoljna sa svojom porodicom, koju sam OVDJE osnovala i koju nikada ne bih otrgla, kao sto mene ISTRGNUSE, ni krivu , ni duznu.A tamo preko cemo otici samo kod Medihe na krofne (Mediha, i ne pomisljaj na neke becke specijalitete,,,ja tamo jedem samo Doner Kebab i nista vise..i da …mozda Mcdonald’s, ali daleko je to od Wienerspezialitaeten).Moji najdrazi su tamo, kod tebe, pa me ovaj tekst jako pogodi…
mahir
June 21, 2010 at 23:04
15 godina sam zivio vani,sjecam se kad sam dosao,kazem ja tamo daleko,svom sefu,ma fala vama ,ja cim se ovaj rat zavrsi,odoh kuci ,i ljepse i bolje nego vas ovaj zapad.Neces ,neces,to vise nece biti ni zemlja ,ni grad iz kog si otisao,sve ce biti drugacije,a i ti vise neces biti isti,siguran budi.Sad,proslo je od tad puno bajrama,sjetim se ja tog svog debelog sefa,ma u pravu je debeli bio,ko bi reko.Kad vec odes,provedes neki vakat na drugom mjestu,gotovo je ,halali taj mir sto si imo,nikad ga vise ne nadje,nista vise nije isto ,mi prije svega.
mahir
June 22, 2010 at 12:04
Lako je puna stomaka pricat o emocijama,nostalgijama,mirisima i okusima sto fale.Fale ,normalno da fale,ma niko od dobra nije otisao,neimastina,beznadje,nepravde,licemjerje,strah za vlastiti zivot,cak i glad,su ljude natjerali da idu,e sad kad su vec otisli ,nasli mir,egzistenciju,sigurnost,sad je to kao malo,sad dolazi nostalgije i cuda Pa jebiga,dobro je neko rekao covjek je proklet,ma gramziv ,da je svega,kad je moglo jare i pare ,nikad ,i kome je to na svijetu potaman,nas narod nevalja nam kad je kisa ,a ni sunce kad grije,kako ovi stranci nikad se ljudi u principu ne zale,nama sve smeta. Ma jednostavno je to objasniti,otici ili ostati,ide kome nevalja ,i treba inace bi mu zivit niusta prosao,ostaje ko nezna otici ili kome je dobro,ali glavna je stvar emocije ili pun stomak ,uvjek ovo drugo pobjedi,sto je i normalno,nema tu puno filozofije.Jos kad odes pa se naucis nekog reda,civilizujes se malo mada to mi iz prekulturne,al u limburgu,zenice,ko prepametni,nismo,normalno kad dodjes u posjetu il da na par dana kupimo taj osjecaj pripadnosti negdje i nekom,da ti sve smeta ,kad znas da to tako ne treba,sve vidis.Ma zenica je najljepsa iz inostranstva negdje,kad vec dodjes,bezveze ko i prije,ima i bolje i ljepse,e sad sto smo odavde to je baska tema.
Ahmed
August 5, 2010 at 13:27
Mediha, svaka čast, tekst s kojim se mnogi mogu povezati, prepun životne istine i stvarnih događaja a opet, nalik na dio neke knjige, pune gorčine i tuge, ali s odlomcima iz kojih sija sunce koje grije iznad svega. Hvala za ovaj tekst.
Charolija
November 6, 2010 at 16:19
Odličan tekst Mediha. Tužan, ali poučan i tera na razmišljanje i nas koji rata videli nismo, ali smo osetili njegove posledice, jer to što je zadesilo vas, nas je zadesilo u nekom drugom nemerljivo blažem obliku, ali znaš kako je čovek prokleto biće, pa uvek hoće više i misli da može bolje.
Prokleta politika i političari i sve “razlike” koje su dovele do hiljada i hiljada unesrećenih ljudi. Tuga jedna.
Nisam pametna, samo još jednom, hvala ti na ovako iskrenom i dirljivom tekstu.
Mediha
November 6, 2010 at 17:58
@Charolija: Hvala Charolijice i dobro nam dosla u Zenicu i njenu najljepsu stranicu
Politici nikada necu oprostiti sto mi je ukrala najljepse godine zivota, sto je ukrala mom djetetu djetinjstvo i sto je mom narodu skinula osmijeh s lica, a umjesto toga uvalila nam turobne i teske misli, borbu za opstanak kao u prvobitnoj zajednici i jos mnogo toga sto nismo nicim izazvali, niti zasluzili.
I dalje zelim i trudim se da mislim da nije sve tako crno i da nam nisu ukrali i buducnost ili da ce tu neku buducnost makar nasa djeca imati.
Zenicani vole posjete, zato hvala jos jednom sto si svratila u “nas mali vituelni grad”.
Tebi i tvojoj porodici svako dobro i puno uspjesnih letova u visine koje slobodu znace!
Mediha