Wednesday, June 2nd, 2010 at 17:23
Visited 1385 times, 1 so far today
DING, DANG, DONG
Piše: Mediha Selimović
Institucija ili ustanova u kojoj radim bavi se socijalnim radom i problemima socijalno ugroženih kategorija našeg društva. Naravno da kao jedna ogromna organizacija, koja samo u Beču broji oko 4000 uposlenika , nemamo samo probleme „onih drugih“ i probleme i brige koje nam naši klijenti donose, nego i naše vlastite, organizacione, finansijske i planske.
Prije nekoliko mjeseci oformili smo jednu radnu grupu, čiji sam i sama član. Zadatak i cilj te radne grupe je da se pozabavi „problematikom“ starosnih razlika među uposlenicima naše organizacije, u cilju iznalaženja eventualnih rješenja, ideja i prijedloga kako bi zajednički rad između različitih ljudi, različitih godina starosti, porijekla i shvatanja što bolje funkcionisao.
Poznato je da se gornja granica za penziju na zapadnjačkim stranama pomjera na više, tako da taman što usvoje zakon o gornjoj granici penzionisanja sa 65 na 67 godina, već razmatraju novu izmjenu i novu granicu, sa 67 na 70 godina starosti. Mislim da iz tog razloga i pristupaju formiranju ovakvih radnih grupa, jer ako neki sretnici u budućnosti zaista i dožive starosnu penziju, vjerovatno se pitaju kako li to izgleda produktivan rad sa jednim 67-godišnjakom i jednim 25-to godišnjakom u istoj prostoriji, na istom odjeljenju i slično.
Ne znam da li je to slučajno ili namjerno, ali naši sastanci se održavaju u jednom malo elitnijem staračkom domu u Beču, koji je pod pokroviteljstvom ustanove u kojoj radim. Kad uđete unutra pomislili bi ste da ste ušli u jedan malo otmjeniji hotel, nigdje nema šteke ili kvake, sva vrata se otvaraju senzorima, ogroman, širok i svijetao prostor sa frizerskim salonom, manikerom i pedikerom, caffe-ima, restoranima itd. Znam da je mjesto u ovom domu jako skupo i da ljudi sa manjom penzijom o ovako nečemu mogu samo sanjati. Znači, ovdje žive ipak privilegovani i oni koji za vrijeme svog produktivnog života takođe nisu imali ništa zajedničko sa siromaštvom i rastezanjem od 1.-31. u mjesecu. Znam pouzdano da nijedan moj klijent neće imati priliku da ovdje ostari i odumre i svaki put kad zakoračim u taj starački dom postanem svjesna značenja riječi „diversitet“ koju na našim sastancima nemilice koristimo. „Diversity“ se rodimo, rastemo, školujemo, živimo, radimo, starimo, umiremo… diversity nas i ispraćaju s ovog svijeta, jedino se niko nije vratio da nam kaže je li stvarno i „tamo na onom svijetu, gore na nebu, dole pod zemljom, u raju, paklu, dženetu, džehenemu i čemu sve još“ isto tako diversity kao i ovdje na ovom svijetu.
Ovaj put smo sjedili u našoj maloj sali, diskutovali i razgovarali, jer najveći problem u toku poslednjih godina zapažen je kod medicinskog osoblja, pa čak i uposlenika ovog doma koji imaju više od 50 godina starosti i eminentne zdravstvene probleme. Jedna medicinska sestra preko 50 godina starosti obično nije više u snazi da pokreće i prevrće starog i iznemoglog bolesnika kako to čini njena mlada kolegica kojoj je 25 godina i postavja se pitanje kako spojiti iskustvo starije kolegice sa motivacijom i snagom mlađe, na obostrano zadovoljstvo i profit obje, pa i cijelog tima… I kako zadržati obje, kao kapacitete i produktivnu radnu snagu?!
Helem, dok smo mi tako razgovarali, iznosili pozitivne i negativne primjere iz naše prakse, moju pažnju su vrlo često odvlačila lica stanovnika ovog doma koje je lijep dan „izvukao“ napolje . Neki su „šetali“ sami, neki sa posjetiteljima. Starci ovog doma su u poodmaklim godinama, direktorica mi je rekla da je najstarijem 102 godine, a 80 % njih ima preko 85 godina. Pošto su prozori naše prostorije veliki i nalaze se uz samo dvorište, te „stare bebice“ u kolicima ili sa pomagalima za hodanje su prilazili prozorima i virili nas s vana. Nekima nije bilo dovoljno da provire jednom, nego su se vraćali po nekoliko puta. Neke su šetale (pretpostavljam) kćerke, takođe u poodmaklim godinama, stavljajući im komadiće peciva u usta, gledajući kako to žvaću, pa su ih onda brisale, namještale im glavu i vozile ih dalje.
Na pauzi, poslije ručka sam otišla u jedan od tih caffe-a da popijem kafu. Preko puta je bila otvorena mala sala u sredini koje je sjedila jedna teta otprilike mojih godina (u ovom okruzenju, jedna balavica) i svirala gitaru. Oko nje je u krugu bilo poredano 20-tak starih bebica koje su zajedno sa tetom pjevali dječiju pjesmicu:
„Bruder Jakob, Bruder Jakob
Schläfst du noch? Schläfst du noch?
Hörst du nicht die Glocken?
Ding, dang, dong,
Ding, dang, dong.“
Teta je bila zadovoljna, bebice takođe i trebalo je vidjeti te izraze lica dok su se iz svojih kolica nadvikivali sa „balavom“ tetom koja je svirala gitaru. Nisam mogla odlijepiti pogled od te scene. Kafa je potrajala… Sjetila sam se razgovora sa jednom mojom prijateljicom iz Zenice koja me nedavno nazvala i rekla mi da joj je mama odnedavno u staračkom domu u Vitezu. Ispričala mi je da nije moglo drugačije i da se nakon duge i teške borbe sa samom sobom (ne sa mamom) odlučila za taj čin. Mama je godinama živjela sama, narušenog zdravlja, blago dementna, a kćerka u godinama kad mora raditi, kad želi da ima vrijeme za unuče i da malo i u tome uživa, kad ovo i ono… Pitam je kako je mami u domu? Kaže: „Mama se preporodila, odem joj svaki drugi dan… šeta, igra se „ne ljuti se čovječe“, crta i tako… kao dijete, ali njoj je fino. A i meni je lakše, ne strahujem…“
Dugo sam gledala te novotkrivene „bebe“ i shvatila da se čovjek stareći zaista vrati tamo odakle je i počeo. U pelene i kolica, pomagala i hodalice, u pažnju i brigu drugih koji trebaju da te nahrane, napitaju i obrišu oko usta, da ti ispušu nos, da te presvuku, da te izvedu napolje, da pjevaju s tobom dječije pjesmice i igraju „ne ljuti se čovječe“, da budu tu… jer ne možes sam, jer bi se rasplakao od straha i umro od tuge…
Dan se završio, legla sam spavati tu noć, ali san nije htio na oči. U glavi mi je odzvanjalo samo: Ding, dang, dong…ding, dang, dong…
Sljedećeg dana pila sam kafu s mužem. Šutim i onda mu rekoh:
- Znaš, ja ne znam hoću li to znati reći za 20 godina, ali sad dok znam da ja ipak kažem: Meni se ne pjeva „…ding, dang, dong…“, meni se igra „ne ljuti se čovječe“.
- Znači Vitez, reče on.
- Svejedno, može i Vitez, samo nek‘ nije „ding, dang, dong.“
„Are you sleeping
Brother John, brother John?
Morging Bells are ringing
Ding, ding, dong, ding, ding, dong“
Yakub usta, Yakub usta
Haydi kalk, haydi kalk,
Artik sabah oldu, artik sabah oldu,
Gun dodu, gun dodu.
Slični postovi
Written by: zenicaonline
Filed Under: Lotus
Tags: Mediha Selimovic
Trackback URL: http://zenica-online.com/2010/06/ding-dang-dong/trackback/
Comments
Leave a reply
Ostavljanjem komentara slažete se sa pravilima korištenja.
Armin
June 2, 2010 at 17:55
Draga Mediaha ja mislim da dosta osoba u inostranstvu ima isto misljenje kao i ti. Ne samo starije osobe nego i mlađe. Ja kao malo mlađa generacija (ispod 30 haha) nevidim sebe i svoju zenu kako doživljavamo kraj našeg zivota u inostranstvu. Al ko zna šta ċe sve da se desi, ljudi i zemlja se mjenjaju.
miro
June 2, 2010 at 18:13
ako ovako nastave povecavati radni vijek nece biti ono”"docekao sam penziju”" nego “”docekao sam eutanaziju”Ali nebojte se gdje svi Turci tu i mali Mujo.
Esegovic Drago
June 3, 2010 at 05:45
ding,dang,dong u PM.
I moje misljenje je to,a drugo radicu i smetacu ovome dunjaluku dok me ne penzionisu.
Galo
June 3, 2010 at 12:59
Samo dobro zdravlje u starosti i raditi sto duze!
Ako je moguce, preskocio bih staracki dom “s pet zvjezdica”, pa kaubojskim rijecnikom iz cizama pravo od ledinu.
Kakav Vitez, … kad bih mogao birati, radije ding, dang, dong, nego nas ping – pong i sutiranje u guzicu, od svakog kome se prohtije i jos ti pokroviteljski kaze, ma “ne ljuti se covjece” ti si samo piun u rukama nas, tvoji, dobrocinitelja, hajd’ nam nesto zasviraj da nas zabavis, … nisi u Becu da mi tebi sviramo i pjevamo.
Damir
June 3, 2010 at 15:58
Da, da… kad bi se moglo birati preskocio bih “ding, dang, dong” i kao sto rece Galo, pravo od ledinu. Ali, cesto nismo u prilici da biramo, ako nas ne izabere kakva bolescina i “prijeka sudbina”, onda nas obicno izabere dug zivot, a on se nekima bas otegne.
Nije lako ostariti i ovo sto sad zivimo obicno odredjuje i to kako cemo ostariti i hoce li to biti taj “ping-pong” i noga u dupe. Znam da i staracki domovi u BiH kostaju i da i njih sebi mogu priustiti samo privilegovani. Koliko mi je poznato smjestaj se krece oko 700 KM po osobi, a penzija je otprilike 300 KM, sto znaci da pomenuta Medihina prijateljica ima mogucnosti da majci obezbjedi “ne ljuti se covjece”. Mnogi to ne mogu i onda se ti jadni, iscrpljeni i izradjeni starci pretvaraju u teret, kako sebi samima, tako i svojoj djeci, pa i drustvu.
Sto se tice rada u starosti, mozda je to u redu kao i ideja ili zakon, pa i zelja covjeka da bude sto duze aktivan, ali sta je sa ljudima koji rade teske poslove, koji se vec sa 55 godina osjecaju kao da im je 100, a rigorozne komisije ne odobravaju prijevremene i invalidske penzije iz ciste racunice, kao sto je cista racunica i pomjeranje starosne granice za penziju, sad na 70 godina. Zamislite gradjevinca, liferanta, montera, policajca i sl. sa 70 godina kako hitro i predano obavljaju svoje poslove. Moze, al’ malo sutra. Postoji sigurno neki izuzetak, ja mislim na masu.
Kako god bilo, ja ding, dang, dong, ja ne ljuti se covjece… mora se i kroz to, a noga u dupe je svakako kad ljudima oko sebe nemas vise sta dati, ni moralno, ni materijalno… tako da je u principu svejedno.
Mediha, ti imas jos fore… dok ti budes zrela za penziju, taman ce uvesti zakon da se radi do 90-te, tako da ce ti po svoj prilici biti kao i meni “ne ljuti se co’jece” sto nisi mog’o uzivati u penziji
Pozdrav.
Mike
June 3, 2010 at 19:18
Evo ide veliki avion. Bravo. Evo jos jedan avioncic. Vidi kako si ti veliki djecak. Ako sve pojedes dobi ces lizalo pa cu te onda presvuci. Neznam kako vi ali ja se uzasavam starosti. Nisam ni od onih tipova koji se po svaku cijenu trude ostati mladi. Nemam ni tu iluziju da cu se igrati sa unucucima. Jer danas bake i deke nisu se nesto pretrgli za unucad ( samo ako moraju). Valjda i oni hoce da prozive zadnje dane u miru i bez dreke djecurlije. Sto se tice raditi do 70 – tih ( recimo ). Nebrinem se puno. Mi cemo im dohakati. Pola ce se od nas vucarati po bolovanjima ( bili zdravi ili ne bili ). Onda kada skontas dobijas isto. Penziju ili placu. Doduse kakve su mizerne place i penzije u Bosni. Ni oni ne gube previse. Mi smo moderni robovi ( ako nismo znali). Zapadna Evropa je u panici sta sada??? Zivotni vijek se poveco jer se poveco i standard. Ljudi duze zive. Nartalitet je opao ( valjda je ljudima prvo karijera i sloboda na mijestu ).Sta sada netko treba i raditi za te silne penzionere. 10 : 1 u skoroj buducnosti 2 : 1 ( zaposleni – penzioner). Da treba li bi uvoziti radnu snagu ( ne onu koja ce raditi prljave i teske poslove ). Vec onu koja ce prehranjivati te penzionere. Znaci trebalo bi nekoliko stotina hiljada emigranata godisnje. Ali oni ce promijeniti nasu kulturu , naviku itd. Sta sada pomijerajmo granice na vise ( 65 – 70 godina ). Pa kolika se samo dreka digla za Grcku ( ne samo sto su mutili , varali, lazno prikazivali stanje – finansisko ). Vec sto su penzioneri – radni ljudi isli rano u penziju. To mi sve lici na jedan veliki eksperiment u kojem smo mi nazalost probni – kunic , zamorci , bijeli misevi kako hocete. Zivi bili pa vidjeli.
Mediha
June 3, 2010 at 20:42
Mike, zaboravio si: Eto baba-roge, eto mrakace… pazi, to je pec-pec, pa razdvajanje stolice na sastojke, jer je nestasna beba progutala dugme i sve ostale zanimacije
.
. Pitajte moju kcerku sta su joj bile uspavanke i djecije pjesmice… Svaku noc kad je bilo vrijeme spavanju u kuci se pjevalo: Hej Sloveni, pri slabijem stimungu Bilecanka, a u aktivnijem stanju Od Vardara pa do Triglava… Moja kcerka i danas dan kad cuje ovo “rodoljublje” misli da je fajront i da treba ici na spavanje 
.
Ja se, iskreno, ne plasim starosti, plasim se samo nemoci i ovisnosti o drugome. I plasim se djecijih pjesmica, jer ih ne znam
Voljela bih se poigrati sa unucicima ( vjerovatno ce mi biti dozvoljeno i da im zapjevam pred spavanje nesto iz mog repertoara, hahahaha…), ali isto tako znam da je zivot nepredvidiv i da je sve: ko zna gdje i ko zna kad…
Ma sta nas strefilo, svim citaocima ove stranice zelim ipak jednu lijepu, zdravu, svjesnu, mirnu i duboku starost.
Mike
June 3, 2010 at 21:41
Draga Mediha.
Nisam ja nikakav mracnjak , pesimista ili ne daj Boze baba-roga. Samo pokusavam biti obijektivan ( ma koliko to tesko zvucalo ). Sta mislis da se ni ja nebi rado poigro sa svojim unucicima ? Da bih skakuto po cvijetnim poljima. Sve bih to radio pa i vise. Ali ne zelim da lazem sebe pa ni i druge. Starosti se bojim ko sto sam i napiso ( u predhodnom postu – zasto sam presto pusiti – zato sto sam poceo gubiti kontrolu nad samim sobom ). A to nevolim. Zato se i nisam navuko na te silne droge. A o tebi mislim ( zajebi Andy Warhol-a ) da si fantasticna zena ( steta sto se nismo ranije upoznali cccc. ).
Mediha
June 3, 2010 at 22:09
Hvala Mike, Oskar je TVOJ!
Aleksandra
June 4, 2010 at 00:16
Nikada nisam razmisljala na ovu temu, vjerovatno zato sto cisto sumnjam,a prosto ne vjerujem da cu dozivjeti “starost”.Zvuci mi kao nevjerovatno.Uvijek sam molila Boga da mi podari zivota onoliko koliko mi treba da djecu izvedem na put.
A sudeci po genetici…hm…
Mediha
June 4, 2010 at 13:32
@Aleksandra: Mani genetike, razmisljas kao moj brat… Ja sam za sebe izabrala gene u porodicnom stablu i uporno tvrdim da sam ista jedna moja nena koja je dozivjela 92 godine, u svojoj kuci i bez icije pomoci… Nadji i ti sebi nekoga u porodicnom stablu na koga si se “bacila” i zivi da i unucad izvedes na put. Ja kao da vidim da cemo nas dvije u nekim finim godinicama raspaliti negdje “ne ljuti se covjece”. Obje ne volimo: ding, dang, dong…
Pozzz.
Mike
June 5, 2010 at 10:07
Bjezao neki djed od smrti , sakrio se u obdanistu i sjeo da ruca sa djecicom.
Dodje i Smrt i kaze:
-” sta to radis ? ”
Djed ce :
- ” Lucam . ”
Na to ce Smrt :
- ” Lucaj – lucaj , pa cemo pa – pa. ”
DING , DANG , DONG …
Mediha
June 5, 2010 at 13:46
Hahahahaha… Ti si, Mike, poceo kao i moja kcerka. Kaze mi: “Eh, odsad pa ubuduce znam cime cu te prepadati u zivotu:ding, dang, dong…”
miro
June 5, 2010 at 15:25
Znaci i vi Mediha U Austriji imate Bruder Jakova.Evo jedne moje dogodovstine iz doma staraca.Ovdje zgrade imaju ispod prve ploce prostor nekih 60 min.do 100 max cm.Tu obicno leze cijevi od grijanja kanalizacije ,vode itd.Naime dobili smo nalog da sve cijevi vrele vode moramo promijeniti jer su dotrajale.Posto zgrada ima duge hodnike da bi dosli u taj prostor imali smo nekoliko poklopaca na podu gdje se moze uci.Izmedju ostalog jedan se nalazio u dnevnom boravku.Tu svi sjede u krug,zene pletu ,muskarci zijevaju kao sto su i naucili itd.Nalazeci se daleko od otvora gdje sam usao,a morao sam nesto donijeti,odlucim da prvi koji vidim otvorim polako.Jer ako nepazis mogao bi neko sa ovim el.stolicama da te pokupi.Odjednom naletim na jedan,odskrinem tjst podignem malo poklopac i cujem tu famoznu pjesmicu.Kad sam skroz otvorio poklopac prestadose pjevati i svi blenuse u mene,kao vele otkud ovaj sad.Ja se brzo snadjem i upitam “”je li 2.svjetski rat zavrsen.”"nasto ce nakon nekog vremena pojedini skuziti i poceti se smijati,naravno i oni koji nisu skuzili pridruzise se.Kad sam vidio one face,rekao sam sam sebi;Miro ne dozvoli da ovdje zavrsis,2 m strika je u svakom pogledu bolje rjesenje.Ding dong je opcija ako ne budem pri zdravoj pa me pod pritisko odvedu,dobrovoljno sumnjam.