Zenica Online – novosti i price iz Zenice

Doprinos članku – Dobar dan, izvolite, osmijeh

Na mail nam je stigao sljedeći tekst koji nam se jako svidio pa ga i objavljujemo.

Nakon pročitanog članka osjećam se obaveznim da podijelim sa svojim sugrađanima (i onima koji zenica-online čitaju “nako”) frustracije koje sam kao Zeničanin na bauštelu u Sarajevu doživio u jednoj pošti u Sarajevu. Čisto da pokažem kako mentalitet POŠTE kao jedinke u kontinuumu vremena i prostora, ostaje i opstaje bez obzira na geografsku odrednicu. Ovo sam svojevremeno objavio i na svom blogu, koji nikad nije zaživio u svom obliku. Elem…

Naime ne tako davno upriličio sam prvu i zvaničnu posjetu jednoj našoj pošti u gradu Sarajevu. Službenica sa Margaret Thatcher frizurom, računarskim vještinama osrednjeg tornjaka i gandijevskim temperamentom dočekala me u skladu sa tradicionalnim bosanskim duhom i dobrodošlicom. Nikako!

Nakon prvih pet minuta meni bijaše nezgodno pa se sipljivo nakašljah, dajući joj do znanja da ako neće da me usluži, neka onda barem pozove hitnu pomoć. Ništa! Pomislih na trenutak da je žena možda predugo u istom položaju pa utrnula. Trebalo bi je okrenut na drugu stranu.

Sad ispustim olovku, al’ po belaju (ili na moju sreću) odbi se ista od neki stalak na pultu i pade njoj na ruku.
“Opa”, reče ona.
“Opa”, rekoh ja.
“Vaša olovka?” reče ona.
“Ah, šta ćete, nisam imao koplje”, rekoh ja.

Nakon toga počinje naplata 2 (slovima:dva) moja računa koju zbog vremena trajanja i mnogih preokreta mogu jedino nazvati razdobljem. Tipkanje po tastaturi (u stručnoj literaturi poznato kao nabadanje), zivkanje , prepisivanje, trčanje iza nekakve pregrade, kuckanje poruke, crvenilo u licu, zbunjenost, stalno izvinjavanje rezultirali su da sam kaznu od 30 KM koja je trebala ići u budžet KS-a uplatio u stočni fond RS-a. U pola posla, zove je kćerka sa proputovanja kroz opštinu Fojnica, da joj kaže da će kasniti jer čekaju Senada da im doveze stvari. A Hatidža ona što u početku nije htjela da ide sa njima, krenula je kasno, tako da i nju moraju čekati, dok se Rijaldin (kćerkin op.a.) ruksak razvalio pa sad Semir (brat Senada koji treba donijet stvari) mora usput pokupit i Vesnu da bi Hatidža prva dobila vozić, a cvijeće će već negdje baciti…. ili tako nekako… Elem… vratimo se na mamu, pardon službenicu…

…šta ćete, jadnica nije ona kriva što ima puno jednocifrenih brojeva. Čak 10 (računajući i nulu). Valja to ispremetat, iskucati, tačnije PREPISATI da bi to ispalo kako treba. Neuobičajeno smiren za ovakve situacije, mislio sam kako sam upravo sebi uštedio pare za kino, jer većoj komediji nisam mogao prisustvovati.

Istovremeno izgubio sam dosta dragocjenog vremena i to me naučilo da od sad kada idem plaćati račune u ovu poštu ne nosim sat, nego kalendar.

A i onaj novac za stočni fond se možda iskoristi za kakve računarske kurseve pa da nam barem prava stoka radi u državnim firmama, a ne ova ljudska.

S poštovanjem

Adnan A.
Puno ime nije poznato redakciji.

Slični postovi

• July 7, 2010 -- (Pre)živjeti uz svjetsko prvenstvo (2)
• January 1, 2012 -- 2011 sumarum (6)
• December 14, 2011 -- Podrška Zemaljskom muzeju u Sarajevu (5)
• November 24, 2011 -- Kad je sve u redu (7)
• October 21, 2011 -- Zenička čaršija polako umire (11)