Zenica Online – novosti i price iz Zenice

12. i 13. maj u Zenici

Piše: Hana Kazazović

Priča prva

Tata mi je iz rudarske porodice. Njegov otac i brat su penziju zaradili „pod zemljom“, a on lično radi na Rudniku kao tehničar. Nana je pričala da  je najviše u životu strahovala kad čuje sirenu Hitne pomoći, kako ona tako i ostali stanovnici Kaknja, zbog toga što je najviše zaposlenih bilo u Rudniku a nesreće su uvijek bile strašne. Zeničani takođe znaju o čemu govorim jer je veliki broj stanovnika Zenice imao nekog zaposlenog na Rudniku. Prije 28 godina, 12. maja 1982. godine u jami Raspotočje se desila nesreća u kojoj je poginulo 39 rudara treće smjene. Tata mi je rekao da je juče direktor Rudnika u prisustvu nekoliko porodica nastradalih rudara položio cvijeće na spomen obilježje podignuto u njihovo sjećanje. Ove godine je obilježavanje obavljeno skromno i u tišini zbog toga što su sve aktivnosti usmjerene na trenutnu sanaciju požara u Raspotočju i probleme koji su proistekli iz njega, ali u svakom slučaju nastradali rudari nisu zaboravljeni.

Priča druga

Kada se povede priča o početku rata u BiH i prvim sukobima ja se sjetim kako sam nekad s početka 1992. godine vidjela kako se istovara oružje iz kombija pored jedne zgrade u Crkvicama. Nakon što sam to ispričala mami i tati oni su odlučili da kao savjesni građani ne mogu prećutati tako nešto te su nazvali Miliciju i prijavili im šta sam vidjela. Milicija (čini mi se da se tako zvala i tad) se zahvalila na dojavi, a događaji koji su uslijedili nekoliko mjeseci kasnije su nam svima dali do znanja da su nam se tada vjerovatno smijali. Sjećam se tog 13. maja 1992. godine, dana u kojem je život izgubila djevojčica Matea Jurić. Nama običnim građanima koji ne drže do nacionalnih predznaka je ostalo nejasno šta se tada tačno desilo i od kud je došao metak koji je ugasio nedužni život djevojčice od dvije-tri godine ali to i nije važno. Matea je bila prva zenička žrtva, a meni se urezala u pamćenje zbog toga što sve do tada nisam vjerovala da se zlo dešava i nama. Zapamtila sam je, i nju i taj 13. maj, zbog toga što sam tada prvi put osjetila strah i jezu zbog svega što se dešavalo. Na netu vidim da su različiti datumi njenog stradanja, ali ja se dobro sjećam da sam tada u svojoj glavi utisnula 13. maj kao dan početka zla u Zenici. I nikad nisam ni sumnjala u to da je prva zenička žrtva pokazala da će ono što će se daje dešavati biti jednako loše – kada se nevini život kao što je dječiji ugasi prvi, onda ništa poslije toga ne može biti dobro.

Priča treća

Kada sam bila u petom razredu osnovne škole otkrila sam da i ja koja se ne volim umarati mogu biti sportista – otkrila sam sport koji čak ne traži razmišljanje poput šaha, niti znojenje i upale mišića – streljaštvo. Dugo godina sam provodila vrijeme baveći se sportom a izbjegavajući bilo koji vid napora. Zbog toga i pamtim 13. maj 2000. godine – dan u kojem nam je profesor fizičkog na fakultetu zakazao – kros! Trebali smo se naći na Kamberovića polju, bila je subota i prelijep dan. Smrknuto sam obukla patike i trenerku i krenula prema zakazanom mjestu. Prolazeći pored jedne kafane čula sam na vijestima da se na „Zlom brijegu“ kod Kaknja desila strašna saobraćajna nesreća – u autobusu koji je pao u rijeku Bosnu život je izgubilo 44, a povrijeđeno ih je još 11. I danas osjetim jezu kada se sjetim svega toga, a posebno zbog toga što sam čak poznavala neke od nastradalih. Ne spadam u ljude koji dobro pamte datume, ali mi se neki sami od sebe usijeku u pamćenje. I kao što nikad ne zaboravim neke rođendane, tako se uvijek sjetim svih ovih pomenutih tragedija. Zbog toga danas i pišem o njima – zaslužuju da ih se Zeničani sjete.

Slični postovi

• September 12, 2010 -- U nedostatku IZBORA (25)
• August 10, 2010 -- Nije kasno za bolji život ili – mamu li vam vašu! (41)
• June 1, 2010 -- Šta je nama zatvor? (8)
• May 26, 2010 -- Mene je strah izgradnje GGM (glavne gradske magistrale) (18)
• May 25, 2010 -- Dobar dan, izvolite – i osmjeh (12)