Zenica Online – novosti i price iz Zenice

Zenica, život, smrt i nešto između

Piše: Mediha Selimović

Evo me opet, taze iz Zenice, neporedanih utisaka… Lijepo je ponekad prekinuti ritam svakodnevnice i pustiti da se stvari redaju onako, po slučaju… spontano, bez sata i odrednice.

Zenica… nepresušna tema, kao bure bez dna. Mnogo nezadovoljstva i kretanja u krug. Gdje god sam sjela, čula sam sličnu ili istu priču. Uglavnom, svi se jedni drugima na nešto ili nekoga žale, pa čak i meni, iako mi se prvo mora objasniti ko je pa taj, što je, otkud je i zašto je kriv, jer ga u neko moje vrijeme nije bilo ili je nekada davno bio “normalan”, pa samim tim i nezanimljiv.

Ja već 15 godina ne živim u Zenici, a 15 godina je lijep komad vremena koji ostavlja trag, kako na meni, tako i na ovom gradu. Grad i ljudi koji žive u njemu imaju puno zajedničkih osobina, svejedno kojoj kategoriji pripadaju. I koju funkciju obavljaju.

Da se razumijemo, ja nisam kritičan tip i u svakome i svačemu tražim prvo lijepo, jer kad to pronađem onda mi je mnogo lakše da se nosim sa onim ružnim sto poslije otkrijem ili mi se samo servira.

Od nebrojeno mnogo utisaka, koji se još nisu ni slegli, želja mi je da makar nekoliko njih podijelim sa Ze-online posjetiocima, koji su mi ruku na srce nedostajali u ovoj sedmici, uz moju tužnu spoznaju da sam postala ovisnik o nekoliko internet stranica i da tu i tamo poneki period apstinencije od “klik tamo i ovamo” i nije tako loš za dušu i tijelo.

U Zenici su me već prvi dan posjetili prijatelji iz Austrije i htjela sam da izađemo na večeru. Dvoumila sam se između restorana “Dubrovnik” i “Mirisa dunja” i zbog orijentalnog stila je prevagnuo “Miris dunja”, pošto mojim gostima Mediteran i njihova kuhinja nisu nepoznanica i konobe takvog tipa doživljavaju svake godine duž Jadranske obale.

Zaista, bili su oduševljeni kaminom, pravom prirodnom vatrom u njemu, sećijom i ambijentom. Jedan mladi konobar koji nas je posluživao bio je tako fin, učtiv… ono pravo fino zeničko dijete. Na žalost idila je kratko trajala i to sve do momenta dok nismo dobili poručena jela. Žao mi je, ali moram napisati da je hrana (ili kuhar/ica) u Mirisu dunja jedna sveopšta katastrofa za zeničko ugostiteljstvo. Moj gost, Austrijanac, je svoju porciju vratio, mi ostali smo učtivo testerali po svojim pekama, medaljonima i ostalom, skoro pa nabijajući žuljeve na prstima. Sreća mi je pa prvo primijetih (kao i moji gosti) kamin, sećiju, ambijent i ovog divnog mladog konobara… inače bi ta večera bila nešto poput doživljaja jednog drvosječe i samo kao takva bi mi ostala u sjećanju. Nije mi zbog mene i moje porodice, krivo mi je zbog ovog gosta, koji je inače maher u veličanju svoje zemlje, porijekla, poslovnosti i kojem ja rado pucam kontru, ne dozvoljavajući da nas smještaju u kategoriju “klj”. *ebi ga, ovaj put nas je Miris dunja sam smjestio tamo gdje neću i to bez puno riječi. Sljedeći put, kad me posjete Austrijanci u Zenici, moraću ih, ipak odvesti u “Dubrovnik” i slagaću im kako smo mi Zeničani tradicionalno mediteranski narod, odrasli na ribi i maslinovom ulju, kako je moj dido rahmetli pjevao u tamo nekoj klapi lipe pisme… i zamoliću ih da zaborave onu sećiju, ponjavu, heklano jastuče, šargiju i vatricu u kaminu, jer tamo se očigledno treba otići samo na piće i uštipke. Ja sam htjela malo više i to mi je bila greška.

Bila sam i u kinu. Htjela sam da pogledam film “Na putu”, kad sam već u Zenici. Drago mi je da imamo kino. Lijepo je. Ima boljih, ima ljepših… ali mi do juče nismo imali nikakvo. Osoblje zaposleno u kinu, počev od dame na prodaji ulaznica, pa onih što prodaju grickalice i kokice, do onih koje se sad zovu “Zaim”… su jako ljubazni i tu bi mnogi trebali doći da prepišu ljubaznost i poslovnost. Imala sam sreću da pogledam film u dubokoj tišini, bez ijedne jedine upadice, komentara i slično na sto sam već bila pripremljena čitajući komentare poslije premijernog prikazivanja. Sala nije bila puna, ali je zato publika bila sačinjena od vrlo mladih osoba (starijih pubertetlija) pa do antikviteta i svi su očigledno došli da odgledaju taj film, jer atmosfera je odavala samo taj dojam. Pri izlasku nisam mogla da ne primijetim da je kafana/restoran preko puta blagajne kina bila puna puncata, a sala poluprazna. U moje vrijeme nije bilo tako, sad pušu neki novi vjetrovi i mislim da su se u Zenici i prioriteti malo pomiješali, tako da u ovom mom gradu najkulturnije što ti se može desiti je ni manje, ni više nego: kafana.

Eh, onda mi se posrećilo, pa sam napokon upoznala jednog gospodina Druga, koji me pozvao u Muzej grada Zenice. Zadnji put sam bila na otvorenju muzeja, a sad sam imala priliku da pogledam postavljene etno ambijente, paralele između sela i grada, grnčariju, upotrebno i ukrasno posuđe, vidjela sam stan za tkanje ćilima i odlutala za trenutak u djetinjstvo i rodnu kuću mog rahmetli oca. Njegova majka, moja nena je na čardaku u jednoj sobi imala stan za tkanje i to mnogo veći od ovog sto je izložen u zeničkom muzeju. Gospodin Drug me odveo i na bozu, hladnu, iz krigle i počastio me fascinantnom pričom i znanjem. Smiješan je muzej i sve enciklopedije… pa mi je onda postalo smiješno i moje neznanje u mnoštvu njegovog znanja. Kad sam bila mala, pitala sam tatu kako to jedan čovjek stane u radio i pjeva, a sad sam poželjela da upitam gospodina Druga kako to u jednu glavu sasvim normalnih proporcija stane toliko informacija i podataka. Dodirnuli smo se prošlosti, uzdahnuli za izgubljenim, prešli smo faze preživljavanja u neminovnom nam ratu, proputovali svijetom, pa smo se tako hronološki, valjda kako slijedi dodirnuli i smrti… Moj gospodin Drug čak i to zna!
Nećete mi vjerovati, ali on zna kako želi da ode s ovog svijeta.
- Nije zar, da i o tome razmišljaš?, rekoh, jer kad neko sa toliko mentalne snage sjedi pored tebe, osjetiš samo život, nadahnuće i želju da ovo sto živiš živiš dostojanstveno.
- Naravno, reče gospodin Drug. Ja se spremam i već sam rekao da ne želim nikakve govorancije, ja ih ionako neću čuti!

I još mnogo sto šta on neće, ali neka ostane među nama, želim da budem u kategoriji privilegovanih koji znaju šta moj gospodin Drug hoće, a šta neće. Fascinantno je da on to zna i još fascinantnije da me naveo na razmišljanje o životu, smrti i ovom između.

U ovom između trebamo valjda jedni drugima govoriti ono sto možemo čuti. Obično kad više ništa ne čujemo, ljudi progovore i kažu nešto fino, što su zaboravili reći za života. Moj gospodin Drug je u pravu. Kad te ne budem vise mogao čuti, ne čitaj ni tada kako sam bio fin i koliko si me volio i cijenio.

I kako to obično biva, sve što je lijepo ima kraj, pa i ovaj razgovor. Moj gospodin Drug, koji je malo Vi, malo Ti, zna mnogo. Ja ne znam ništa i opet nam nije bilo teško da razgovaramo o svemu.

U Zenici sam ovog puta imala i nekih obaveza i morala sam obaviti nešto privatno. Iskreno, razočarana sam spoznajom da u 21. stoljeću u Zenici kao žena ne mogu jedan zadatak obaviti potpuno isto kao jedan muškarac. U poslovnom, a i civilizovanom svijetu je forma ophođenja jako bitna, a meni je to i lična karta osobe, pa počesto i firme koju to lice predstavlja. Nažalost, to nije svugdje tako kako bi trebalo biti. A ja volim ovaj grad i voljela bih da u njemu bude lijepo i dobro za sve. Ne želim kritikovati, ali smijem primijetiti. I moram primijetiti, jer ja nisam od onih koji kažu: kod nas u Austriji, Njemačkoj, Americi je…, ja kažem i mislim još uvijek: kod nas u Zenici je…

A to je… je da nije baš najbolje i da bi moglo biti mnogo bolje, samo kad bi svako počeo mesti ispred svojih vrata i kad bi zavist kao socijalnu pojavu (ima je svugdje i kod svakog) obrađivali još u začeću sa pozitivnim mislima: Radujem se tuđoj sreći, jer znam da sam je i sam/a zaslužio.

Ili, kad bi smo ono sto čuvamo sakriveno za kojekakve govorancije koje moj gospodin Drug neće, govorili jedni drugima svaki dan ili svakom zgodnom prilikom.

Ja sam već počela i sinoć sam mužu koji me dočekao ispred zgrade odmah rekla da sam ga poželjela do neba i da ga volim do zvijezde Danice, kćerki sam rekla da dišem za nju i da mi je svejedno hoće li položiti ovaj ispit, samo neka je zdrava i sretna… na što su se oboje pogledali, prasnuli u smijeh i konstatovali: Mediha došla iz Zenice, pukla definitivno, ko će je sad sastaviti! Al’ neka, nema veze… ja ću to njima ponoviti i danas!

Dragi moji Ze-online-ci, nedostajali ste mi, volim vaše tekstove, korektne primjedbe i lijepe komentare. Budite mi sretni i zdravi, sve ostalo će doći samo po sebi. Normalni ljudi se jedne osobe ne sjećaju po dobroj cipeli, nego po lijepoj riječi.

Slični postovi

• July 11, 2011 -- 8372 (10)
• March 29, 2010 -- Kad porastem biću šef (8)
• March 8, 2010 -- Stara pošta iz kutije od cipela (9)
• February 26, 2010 -- Izbjegličke priče – ožiljci (18)
• January 17, 2010 -- Obavezno pročitati: Žena sadašnjice (12)