Sunday, April 25th, 2010 at 16:31
Visited 1056 times, 1 so far today
Malo drugačiji, a opet isti rudari
Tekst, foto i video: Almir Alić
Svaki put kad mi na pamet padne kako je današnji život težak, kako nema posla, kako kupiti novu odjeću, obuću itd, sjetim se jedne priče koju sam prije par godina u više navrata radio za Reuters Tv. Pored Zenice se nalazi jedno mjesto koje je odavno “poznato” širom bivše države, a to su područja oko Tetova (Rača i Siđe). Tamo se nalaze gradsko smetljište i Željezarin depo. To i nije tako čudno jer svaki grad ima smetljište ali na ovom se nalaze ilegalni rudnici iz kojih se iskopava ugalj koji se tu godinama taložio. Ovo je priča o ljudima koji svaki dan rizikuju svoj život u teškim uslovima da bi zaradili novac te prehranili porodice.
Ustajati svaki dan rano ujutro i odlaziti na takav “posao” blatnjavim putem kroz deponiju smeća uz nesnosan smrad je nešto što da nisam vidio ne bih vjerovao. Prateći ponašanje tih ljudi fascinantno je vidjeti kako njima takvo nešto predstavlja čak i zabavu, dok su im životne priče nevjerovatno slične. Većinu čine bivši radnici okolnih zeničkih rudnika ili željezare. Rat i neravnopravni otkazi su te ljude doveli do ruba egzistencije.
Može li se od ovoga (pre)živjeti? Odgovori na ovo pitanje uvijek počinju sa nekom sočnom psovkom a onda objašnjenje da nešto (ćumura) uglja prodaju, a onima za koje „kopači“ znaju da nemaju od čega kupiti poklone vreću ili dvije da bi se barem malo ugrijali. U današnje vrijeme sve su popularniji extremni sportovi koji podižu adrenalin a silazak u „jamu“ je nešto što bih ljubiteljima ovih sportova preporučio. Mrak, duboko i ljepljivo blato, nizak strop, veliki nagib i konstantna opasnost od urušavanja oskudno poduprtih slojeva uglja. Sve to da bi se stiglo u „čela“ rudnika gdje se ručno kopa uz samo jednu sijalicu, dok u starim dijelovima svako malo strop propada uz zvuk koji ledi krv u žilama, ali kod njih (kopača) straha nema nego kako kaže jedan od njih “Mi ne žurimo, izvadimo 3, 4 tone danas i gotovo”.
Ovo je sezonski posao koji se radi samo zimi a priča sa drugim sagovornikom u vlažnoj i 40 metara dubokoj jami mi ostavlja samo pitanje šta on i njegova porodica jedu kad nije sezona. On kaže “Šta’š zaradit? Samo tol’ko da ne krepaš, ja i moje troje djece smo na birou pa ti vidi”. Dok sam se vraćao kući s ovog zadatka pjevao sam od sreće što ja (još uvijek) radim nešto drugo, dok i sad osjećam onaj smrad koji okružuje to mjesto.
Slični postovi
Written by: zenicaonline
Filed Under: Zanimljivosti
Tags: Almir Alic, rudari
Trackback URL: http://zenica-online.com/2010/04/malo-drugaciji-a-opet-isti-rudari/trackback/
Comments
Trackbacks
Leave a reply
Ostavljanjem komentara slažete se sa pravilima korištenja.
kozolec
April 25, 2010 at 16:45
Po meni, najbolji prilog na ZO.
Hvala Almir, da si nam približio ove nevjerovatne ljude i njihovu stranu života!
miro
April 25, 2010 at 17:27
Vec odavno znam da tako nesto postoji jer sam i sam u toku rata od tih ljudi kupovao ugalj.Ali kad god poslije jedne od slicnih prizora gledam na TV iz cijelog svijetai sutradan slusam komentare na poslu,kao ono”zar to jos uvijek postoji,ili kako to da se dogadja,zar nema ko da tim ljudima pomogne ili sl.Ja se ne oglasavam na njih samo se zamislim,i pomislim sta bi bilo da kazem da se to desava tako blizu na jugu Evrope.Ne bi mogao da podnesem poglede sazaljenja jer i ja dolazim sa tih podrucja i prosto me stid.Koliko se ovdje gleda na sigurnost i zastitu ljudi i zivotinja a tamo su ljudi jednostavno prepusteni najzaostalijem nacinu prezivljavanja,koji ne pripada ovom vremenu.To je za nepovjerovat.Ako mi se pruzi prilika da nadjem,ovdje nekog ko bi se ozbiljno mogao pozabaviti da skrene paznju Evropske javnosti na te i sl,pojave u Evropi i da se nesto pokrene.Poznajem neke koji su zaduzeni ispred unije za neke resurse u Hrvatskoj i Poljskoj pa cu im pokazati ovaj prilog mozda znaju nekog ko bi skrenuo paznju na tako nesto.Prilog me se pravo dojmio,i nemogu se oteti utisku,o nacinu kako su ljudi prisiljeni da prezive,mahom oni koji su dojuce imali sigurnu egzistenciju.Na sramotu opstinskih oceva.
Mirsad Đulbic
April 25, 2010 at 18:47
Hvala Almiru na trudu da napravi izvrsnu reportažu. Nebi loše bilo prikazati ovaj klip u Parlamentu FBiH i BiH, da vide parlamentarci kako im teško živi izborna baza. Ako se pokaže vijećnicima općinskog vijeća ili delegatima Skupštine ZDK, mogli bi ovo zatvoriti inspektori, a ljudi da ostanu bez izvora prihoda. Ionako je na javnim kuhinjama preko 3.000 osoba. Gladnih i polugladnih je daleko više, jer nekima neda ponos, a neki su udaljeni od javnih kuhinja.
Tokom rata je bilo kopanja uglja na desetak mjesta. Jedno od njih je bilo na desnoj obali Bosne uzvodno cca 30÷50 m od Jalijskog visećeg mosta, ispod topole i išlo je podobro ispod nivoa rijeke Bosne. Koliko znam, još se kopa ugalj na par mjesta, uglavnom na privatnom zemljištu i neznam do koje su dubine došli, jer sam ih zadnji puta vidjeo u proljeće 1997. g.
Doze
April 26, 2010 at 01:34
“Meni nije dano da ja imam imam ZEMLJU bez UBOGIH ljudi…”
Alic petica, mnogo jace od artana…
Pozdrav Doze