Zenica Online – novosti i price iz Zenice

Stara pošta iz kutije od cipela

Piše: Mediha Selimović

Moja prijateljica i ja smo u nekim davnim ili ne tako davnim vremenima vodile dugu prepisku pismima, koja su čudno slana i čudno preuzimana, ali to dopisivanje je funkcionisalo. Mislila sam da samo ja imam sačuvana sva pisma koja sam od 1995. pa na ovamo dobila iz Bosne. Prošle godine sam bila iznenađena kada sam u poštanskom sandučetu ugledala kovertu sa poznatim rukopisom i uplašila sam se (ko to danas još piše pisma). Kad sam otvorila kovertu, još više sam se iznenadila, jer je unutra stajalo pismo napisamo mojim rukopisom, koje sam na adresu moje prijateljice poslala u maju 1995. godine, neposredno nakon mog dolaska u ovu zemlju i ovaj grad…

Beč, 23.05.1995.

Draga Ela,

Evo prođe i peti mjesec… Dani su ovdje dugi. I tužni! Koliko samoće samo uspijem pronaći u gradu koji vrvi od svijeta i koji izgleda kao košnica.

Svaki dan plačem jer u ovoj košnici nema mjesta za mene. Ma, možda i ima mjesta za mene, ali ne nalazim prostor za svoju dušu. A možda je nisam ni ponijela sa sobom, ko zna… možda je ostala dole da mi pripaziš na nju dok se ne vratim. Hm, mogu li se pouzdati u tebe, hoćeš li mi stvarno pripaziti na “dušu”, kad znam da si mi tri godine govorila: Ma, *ebeš dušu, čuvaj glavu!

Ne radim, sjedim i čekam budućnost. Valjda treba neko da je stvori za mene, onako stihijski…kao što su nam je i do sada stvarali. Znaš, ove zadnje tri godine nisam bila sretna žena. Nisam, jer me kao i tebe ubijala neizvjesnost i jednoličnost u svemu. Tri godine rat i samo rat i naše tavrljanje u tom međuprostoru. Nisam bila sretna zbog prijetnje sotone da ću nestati bez nekog opipljivog razloga i umorila me najpovršnija logika pukog preživljavanja.

I eto, sad sam ti ovdje. U evropskom sjaju, negdje sa strane. Samo gledam i ne dotičem ga. Nekad mislim, kad bih ja svojim rukama opipala njihov sjaj da bi se raspršio kao mjehur od sapunice. Zato su ovakvi kao ja uvijek daleko od sjaja i vole što im je nedokučiv. Živim ovdje, ali misli mi nisu tu. Sve su dole. Sva moja maštanja i moje želje još nisu mrdnule dalje od tih sokaka, od moje avlije i kafenisanja za onim stolom iza kuće, napravljenim od jednog ogromnog panja iz šume Ostrožnice. Ujutro kad ustanem, osmjehnem se, jer sam sanjala (ovdje sanjam kao luda) i sva radnja u mojim snovima odvija se u mojoj čaršiji i to mi bude pomalo smiješno. I mogu ti reći da mi je u ovoj evropskoj vjetrometini samo u snovima lijepo, jer tu sam svoja među svojima.

A kad se probudim i shvatim zbilju oko sebe…najradije bih opet zaspala.

Moj organizam sve ovo ovdje odbacuje. Kao strana tijela, silom odbačena da ti naprave nekakav imunitet. Ne ide, pa ne ide! Postajem nervozna i razdražljiva. Plačem mnogo i primjećujem da su mi u zadnje vrijeme često stisnute pesnice i vilice. Ako ovako potraje, možda se ovdje zauvijek ukočim, pa kad se sljedeći put vidimo mislit ceš da ti prilazi spomenik Stevanu Filipoviću iz Valjeva a ne ja.

Ako tu nisam bila sretna, ovdje sam nesretna, a to ti je razlika drastična. Šta da radim? Mogu se vratiti, ali smijem li to napraviti djetetu i svjesno ga vratiti u rat ili “poslijerat” sad kad svi gledaju da izvedu djecu iz tog haosa?! Provociram sama sebe, postavljam sebi raznorazna pitanja, vagam… Nemam pojma jesam li spremna ponovo kupovati kašike, tanjure i šerpe, ako ne mislim ovdje ostati. Pitam se jesam li spremna na to da mi život prođe u nosanju putnih torbi? Pitam se hoće li mi, ako ostanem ovdje, nekada biti isto tako teško sve to ostaviti i vratiti se tamo gdje sam ponikla… i svašta se još pitam, ali ako preživimo, to ću ti ispričati uživo.

Ponekad odemo kod onih rođaka koji već dugo žive ovdje. Njima su moja razmišljanja čudna. Ali, i meni su oni čudni. Djeca im pričaju nekim “polujezikom”, to nije ni njemački, a ni naš jezik i roditeljima je to ono simpa, kao da su i ponosni zbog tog nekvaliteta. Kod njih sam srela takođe mnogo ljudi s balkanskih prostora koji po 20 i više godina žive ovdje i meni izgledaju izgubljenije od mene, dovučene iz ratne fildžan države. Nemaju humor i nemaju smisao za vrijednosti. Nadam se da ovdje ne žive samo takvi ljudi koji se mjerkaju po stanovima, autima i odijelima. Oni ponosno ističu da nisu došli u ratu, nego mnogo, mnogo prije, a ja onda još ponosnije kažem da sam došla upravo u ratu i da mi to, da ga nije bilo, nikada ne bi palo na pamet, jer mi je moja zemlja prije tog rata nudila više, nego što mi to ova u ovom momentu može ponuditi.

Znaš, mi se ne shvatamo i to je u redu. Ja mislim da svako od nas nosi svoje frustracije i tu i leži razlika. Naše su domaće, a njihove su tuđinske. Mi smo u toj našoj zemlji prolazili što smo prolazili i o tome pričali i razglabali u svim vremenima, oni ovdje su takođe svašta prolazili i o tome nisu pričali, nego gutali i trpali u sebe. Nije čudo, jer ko bi ih shvatio. Nama je Zapad uvijek bio “ideš i nabereš para”, ono iza i ispred “berbe” nismo vidjeli. I nije nas ni interesovalo. A i oni su se ponosno ogledali u našim ogledalcima njihovog svijeta i trudili se da i dalje vidimo samo ono što se da vidjeti.

Konfuzna sam i nabacujem ti misli, bez reda. Imam ih za izvoza. A imam i vremena… Ne volim kad imam vremena, za neke ljude to nikako nije dobro.

Piši mi kako je Robi, šta on kaže?! Dobro, on je mlad i njemu sigurno sve izgleda drugačije, a i sama činjenica da je tamo negdje, a ne u rovu je umirujuća za vas sve troje. I piši mi šta sad čitaš? Zadnja pročitana lektira nam je bila ona iz Mirinog regala i nadam se da na tom neće ostati (bar kod mene)…

Kani ide u školu, učiteljica mi je rekla da samo šuti, da se na časovima matematike prosto dosađuje, jer je tu mnogo brža od ostale djece, ali da na ostalim časovima ne progovara. Pitala me kako da joj se približi, postoji li neka velika trauma koju nosi sa sobom i je li iz tog razloga ovako povučena. To me dotuklo. Kako da joj objasnim da nema bosanskog djeteta bez traume i da je to “nijemo” dijete pred njom prava mala nadahnuta pričalica, ali da joj u ovoj zemlji još uvijek fali jezik kojim bi to mogla pokazati. Ja poznajem svoje dijete i znam da će ona šutiti i trpiti sve do onog momenta dok stvarno ne bude znala progovoriti. Sad se plaši grešaka i tog da će možda biti ismijana, iako i meni ništa o tome ne govori. Kad sam joj rekla da je učiteljica konstatovala da je jako šutljiva, odgovorila mi je samo: Šta ću ja pričati s njima?

Svi smo nekakvi tužni i zato valjda tako često moram pustiti na ventilu i izbaciti ove strahove i neizvjesnosti iz sebe.

Nedostaju mi naši razgovori i ono kad nas pošta isključi, jer su se telefonske žice usijale u sitnim satima. Nije prošlo puno vremena, samo pet mjeseci i ja se pitam šta smo to mi onako dugo mogle pričati.

Evo, završavam sad ovo pismo (letargiju) i iskreno svejedno bi mi bilo i da ga ne dobiješ. Nizašto nećeš ostati uskraćena. Imam osjećaj da su moja pisma odavde samo potreba da nešto od svog tereta stavim na papir i tako vas sve prećutno obavežem da mi pišete. Svako pismo od vas svih pročitam nebrojeno puta. Dobiti i poslati pismo u ovim uslovima je takođe mali izazov. Jesi li ikad razmišljala o tome da u 20-tom vijeku ne ubacujemo pismo u poštansko sanduče, nego ti ja sad moram prevaliti pola Beča, promijeniti dva metroa i tramvaj da dođem do autobuske stanice odakle četvrtkom polazi “Biber” za Zenicu, pokupi našu poštu i ostavi je u “Veri”, za one slučajne koji navrate u agenciju da pogledaju je li im neko iz svijeta pisao. Isto tako i ja skoro svakog četvrtka stojim u masi bosanskog naroda ispred tog autobusa i čekam da “Biber” izvali kesu s pismima, po kojima mi prebiremo i zadrhtimo od dragosti kad na koverti ugledamo svoje ime. Ima i onih koji su uvijek tu i prebiru po toj kesi i po nekoliko puta, ali ne nađu ništa, pa onda pognute glave idu ka tramvaju. Zapazila sam jednog starijeg čiku sa francuskom kapom i bude mi ga uvijek žao. Čak sam poželjela da ga poznajem i da mu ja napišem jedno pismo.

Draga moja, sad bi trebalo da ti napišem kako te puno volim i pozdravljam, ali mi nešto mrsko…a možda te i ne volim više, pa ću taj dio preskočiti.

Hajd’ ćao i čuvaj se, trebaćeš mi!

Zenica, 28.4.2009

Draga moja Medi,

preturala ti ja nešto po arhivi (onom mom ormaru iz prošlog stoljeća što je lijep k’o slika) i odlučim se da otvorim onu kutijetinu od cipela u kojoj stoje sva tvoja i Robijeva pisma, takođe iz prošlog stoljeća. Da sam znala kako će me opucati, ne bih nipošto, ali gotovo je sad.

I sad evo, ovako opucana sa puno “emoshen”, odlučih da ti pošaljem jedno tvoje pismo, pisano rukom (od kako imamo ovaj internet, ne znam ni kakav ko rukopis ima), da vidiš šta si pisala prije sto godina i da ti kažem da se meni sad ne plače što ste vi svi otišli, nego što sam ja ovdje ostala. *ebem ti sve ovo što ti i moj Robi volite, *ebem ti i ovu kuću koja me vezala i zbog koje nisam mrdnula i *ebem ti državu u državi i život od penzije do penzije i od vaših odlazaka do ponovnih dolazaka.

Ma, *ebem ti sve!

I *ebem ti sve te vaše tuge i nostalgije, ko što *ebem i svoju tugu i nostalgiju i što je nemam kome zapakovati i poslati.

I samo da ti kažem: Ostani tamo, sunce ovog neba ne grije k’o što je grijalo…, a ostalo ću i ja tebi uživo sad kad dođeš.

I da znaš, ne volim ni ja tebe i ne pozdravljam te…samo mi zatrebaš ponekad, ovako kao sada, na primjer. Strašno mi zatrebaš, ali ne pismom i e-mailom, već uživo.

I ćao, čuvaj se i ti!

Zenica,14.08.2009.

Uživo, na Zmajevcu, ispred kuće…sjedimo i pijemo kafu. Pred nama se prostr’o grad. Ela zapali svoju Boga pitaj koju cigaretu po redu i reče:

“Znaš šta, mogu ja lajati i ovako i onako… ali šta bi meni moglo zamijeniti ovaj pogled i ovu slobodu i ljepotu gledanja… Znaš li ti koliko je tu pogleda? I fascinantno je to da ja sa Zmajevca bacim pogled na Smetove i nisam se još ni okrenula, a pogled mi se vratio i puk’o me ravno u čelo… Odavde jednostavno ni pogled ne možeš poslati, a da ti se ne vrati. Isto kao tebe… da sam znala da ćeš se tako često vraćati, ne bih te vala nigdje ni poslala.”

“Ma znam”, rekoh, “volim i ja tebe, samo ne znam više kako se to kaže na našem…” i onda tako lijeno bacismo dva pogleda prema Smetovima.

Slični postovi

• July 11, 2011 -- 8372 (10)
• April 12, 2010 -- Zenica, život, smrt i nešto između (2)
• March 29, 2010 -- Kad porastem biću šef (8)
• February 26, 2010 -- Izbjegličke priče – ožiljci (18)
• January 17, 2010 -- Obavezno pročitati: Žena sadašnjice (12)