Zenica Online – novosti i price iz Zenice

RAMO GUJAVICA – legenda zeničke čaršije

Piše: Mirsad Đulbić

Ramo Gujavica je vjerovatno nedostižan zenički šeret XX stoljeća. Ne znam koju drugu riječ da upotrijebim. O njemu su mnogi pisali. Kada se sve sabere ima dosta netačnosti i proizvoljnosti. Sa likom Rame Gujavice sam se upoznao prilično rano, kroz očeve priče i sa fotografije na kojoj su Ramo i moj otac. Fotografija je snimljena 1938. g. u Masarikovoj ulici, ali nažalost nemamo je ni u jednoj porodičnoj zbirci. Nema ni arhiva fotografa Antona Černija, koji je napravio desetine fotografija Rame. Kasnije, planinareći sam bio u situaciji da „u živo“ slušam priče o Rami od ljudi koji su ga upamtili u nekoj od brojnih njegovih životnih uloga.

Ko je Ramo?
Pismenih tragova nema mnogo. Zna se da je bio čoban i sluga u porodici Berbića, koji su vjekovali u svom zaseoku Berbići, malo iznad Pepelara. Mnogi Ramini „biografi“ su radi toga napisali da je porijeklom iz Pepelara. U Pepelarima i u okolini nikada nije bilo ni jednoga Drine, a Ramino prezime je bilo Drino. Zna se, da je rođen 1890. g. u Zenici, da nije služio austrougarsku vojsku, te da je otišao u najam kod Berbića sa 16 godina (1906. g.).

Od stotinjak Raminih šeretskih životnih zgoda i nezgoda, izabrao sam one koje su na neki način obilježile Ramu i učinile ga prepoznatljivom zeničkom markom i izvan Zenice.

Ramin dolazak u Zenicu
Radeći za Berbiće, Ramo je stekao glas poštena i radišna čobana, pa je „unaprijeđen“ u goniča stoke. Stoku, koju su naručivali zenički mesari, Ramo je gonio iz Pepelara za Zenicu. To je put dužine cca 30 km, koji se prelazio za oko 12 sati, jer je stoka imala predahe za obroke i vodu. Tu se Ramo iskazao, ali i okusio gradski život. Okusio je rakiju i cigarete. Od 1918. g. se „useljava“ u Zenicu. Ušteđenih novaca od čobanluka i goničkog posla brzo nestaje, a iz Zenice mu se ne ide. Nabavlja ručna kolica i prijavljuje se za nosača na željezničkoj stanici. Dobio je broj 5.

Ramo kao novinski urednik
O Rami Drini, kao uredniku u prvim zeničkim novinama sam pisao u tekstu KAPIDŽIK – Prve zeničke novine
link – Kapidžik – Prve zeničke novine

Ramo je bio dobrovoljni urednik „Kapidžika“, pa kada vlasti ocijene, da je nešto protiv države, Ramo je kao urednik morao platiti globu i ići u zatvor. Novca nije imao, pa je kaznu odrađivao zatvorom. U „Kapidžiku“ je Ramo Drino bio potpisivan kao Ramo Gujavica. To mu je bio jedan od tri čaršijska nadimka. Žandari su znali da će ga naći u hotelu „Beograd“ (bivši „Balkan“), gdje je bila redakcija „Kapidžika“. Ramo je uvijek bio spreman za ćuzu: ćebe, cigarete, pojačana ishrana i desetak kruna za trošak.

Ramini nadimci
Čaršija je Rami dala četiri nadimka: Ramo Gujavica, Mila, Krmak i Diviji krmak. Njegovi savremenici su kazivali, da nije volio nadimke.

Kupanje Rame
Nadimke Krmak i Diviji krmak je Ramo „zaradio“ svojim neugodnim mirisima. Pred Ramazan 1922. su gostioničar Kuzman Jeftić i kafedžija Suljo Karić upriličili kupanje Ramino. Pripremljeno je korito koje se koristilo za šurenje svinja, pripremljena novi veš, odjeća i obuća. Kupanje je bilo u dvorišnoj kućici Jeftićeve gostionice. Taj događaj je bio sa priličnim brojem gledateljki i gledalaca u organizaciji Zore Karić. Nakon tog rituala, Ramo je dobio zadaću da prošeta od Kamenog mosta do hotela Moskowitz (bivši restoran Korzo), pa nazad do Hercegova hana (nema ga od 1927. g.). To je bio praznik za čaršiju, a posebno za djevojke koje su se sa njim šalile. Najveći problem za Ramu je bio, što mu Kuzman i Suljo nisu davali da pije tokom Ramazana, a cigarete samo nakon iftara. Čaršinlije su zorno pazile na Ramu, da se ne laća rakije i ne puši bar na javnim mjestima. Kupanje se ponavljalo pred svaki Ramazan, a bilo je i „prekorednih“, jer se Ramo sam ne bi sjetio kupanja.

Ramo kao glavni zgoditak tombole
Zenički tvorničar Karlo Verosta (Werosta), vlasnik „Livnice“ je u Zenici bio poznat kao čovjek uvijek spreman na šale, ali i kao Ramin dobrotvor. U jesen 1928. g. je u Slavonskom Brodu, kao i ranijih godina održavana društvena priredba, na kojoj je između ostaloga bila i tombola. Te godine je „Tvornica strojeva i željezničke opreme“ (sada „Đuro Đaković“) obilježila veliki uspjeh trogodišnjeg poslovanja, pa je bila glavni sponzor tombole. Generalni direktor Andrija Kiraly je preko organizatora priredbe M. Cerovine, poslao poruku poslovnom prijatelju Verosti, da u znak dobre poslovne saradnje očekuje dobar prilog za tombolu. Karlo Verosta je smislio i ostvario. Napravljen je poveći sanduk sa vratima i ručkama za nošenje. Sanduk je ukrcan u teretni vagon, a u prvu klasu su sjeli Ramo Gujavica i trojica pratilaca. Kada su stigli u Brod, Ramo je prešao u sanduk, sa šišom u ruci i cigaretama. U Slavonskom Brodu je poklon – sanduk istovaren, te prevezen do mjesta održavanja priredbe. Na pozornicu je postavljen Verostin poklon – sanduk. Jedna mlada dama je „izvukla“ na tomboli Verostin poklon i prišla da vidi šta je dobila. Na znak kucanjem u sanduk, Ramo je iskočio i isprepadao, kako mladu damu, tako i ostale. Zenička, ali i druge čaršije su godinama prepričavale ovu uspješnu Verostinu šalu. Verosta je Rami i trojici pomagača priredio doček na željezničkoj stanici sa muzikom. Ramu su smjestili u nakićena njegova hamalska kolica, i uz pratnju muzičara provozali do hana. Dugo vremena je Ramo za piće i cigarete pričao o ovom doživljaju.

Ramin pokretni dom
Ramo je najčešće bio bez doma, pa je spavao u svojim kolicima. To su u čaršiji znali, pa kada ga dobro napiju i Ramo tvrdo zaspe, imali su običaj da ga negdje prevezu. Jedne prilike su ga prevezli u korito Kočeve na Pišću i ostavili „dežurnog“, da se nađe pri ruci. Veselo društvo je došlo iza ponoći u Kalenića baštu, da iz nje uz meze i piće, prate razvoj situacije. Do zore se skupilo više desetaka posmatrača. Kada se Ramo rasanio, požurio je kao biva da uhvati čoška za malu nuždu. Kako je zagazio u Kočevu, pa se prepao, tako je pao i imao prekoredno kupanje. Iz Kalenića bašte su posmatrači svaki Ramin gest popratili dovikivanjem u smislu: vidi krmak se kupa! Ramo je odgovarao psovkama. Sve se završilo paradom znatiželjnika i Raminih „dobrotvora“ kroz čaršiju na kupanje u han.

Ramo – nalazač „gute“ novca
Negdje 1935. g. je Ramo u klozetu željezničke stanice našao „gutu“ novca. Prvo šta je uradio, bilo je da kupi vreću kukuruza za hranjenje golubova, što mu je inače bila pasija, dok čeka mušteriju za prevoz prtljaga i robe iz željezničke stanice za čaršiju. Potom je nekolicinu svojih drugara beskućnika i alkoholočara odveo u han na kupanje, pa ih odjenuo i obuo te napravio gozbu za njih i gradsku sirotinju. Čaršiji to bilo sumnjivo, pa neko prijavi žandarima. Dežurni žandar, neki Nurija ga uhapsi predvečer i sprovede na ispitivanje. Nađu kod Rame još desetak hiljada dinara (dobra plaća je bila 800÷1.200 dinara). Koliko je Ramo potrošio, niko nije saznao. Čaršija je nagađala da nije manje od 30.000 dinara. Kako je bilo krivično djelo neprijavljivanje nalaska novca, a da Ramu ipak spase, pošalju ga stražarno u Sarajevo, ne bi li dobio potvrdu kako nije „sav“, ali i da ga se čaršija tako riješi. Bio je par dana na Državnoj bolnici, odjel neuropsihijatrijski, kojim je rukovodio čuveni psihijatar Salvator Karabaić. Ramo je dobio potrebne papire, ali ne i trajni smještaj, pa se vratio u Zenicu.

Ramo tuži državu
Čaršija je mjesecima izmišljala i ispredala kojekakve priče u kojima je Ramo zeznuo psihijatra Karabaića. Čaršija se zabavljala, a država zadržala nađeni novac, jer se vlasnik nikada nije javio. Država k’o država, optuži Ramu da je trošio državni novac. Kako nije imao da vrati taj „državni“ novac, bude smješten u okružni zatvor Travnik. Ramo sjedio u zatvoru i skontao da bi trebao tužiti državu i tražiti povrat novca, koji je kao biva njegova ušteđevina iz rada kolicima. Zatvorski drugar mu pomogne, ali i zenički pristav. Nakon odležanih tri mjeseca, bi pušten iz zatvora. Naravno, od tužbe nije bilo ništa, ali se Ramo nije predavao, pa kada je Zenica okupirana, on „zapuca“ pravo vojnom komandantu da ga pita je su li našli državnu blagajnu i da iz nje dobije svoje pare. I od toga nije bilo ništa. Dođe i april 1945. pa Ramo opet u komandu mjesta, da pita gdje su njegove pare. Ramo je i umro (1947) godine, a da nije došao do „svojih“ para. Sahranjen je o općinskom trošku.

Kratko o Karlu Verosti
Verosta je imao svoju livnicu, koju je otvorio 1920. g. Majka mu je bila poznata zenička gostioničarka M. Verosta (ime nepoznato, samo inicijal iz „Sarajevskog lista, 1880. g.). Imao je kupolnu peć za proizvodnju lijevanog željeza i tradicionalnu livnicu sa kaluparnicom. Proizvodio je široku paletu proizvoda. Imao sam priliku da radim za crtaćom pločom „Verosta“. Viđao sam lijevanje željezne klupe i poklopce šahtova. Imanje je imao na desnoj obali Bosne, gdje je sada imanje Kaznionice. Na imanje je odlazio čamcem ili svojom čamac skelom pomoću rastegnutog čeličnog užeta preko Bosne, iz Blatuše ka desnoj obali u Peharama. Narod zenički ga je upamtio ne samo kao društvenu osobu i šaldžiju, nego i kao dobročinitelja, a odužio mu se davanjem imena putu od gradskog groblja do Pehara – Verostin put. Livnica mu je nacionalizirana 1947., a on je sa porodicom 1948. emigrirao u Južnu Ameriku, te 1963. u SAD, gdje je promijenio ime u Willy. On je opet započeo sa industrijom čelika, koju je ostavio sinu Karlu, rođenom u Zenici 1936. g.

Slični postovi

• July 12, 2011 -- Narodne pjesme pjevane krajem XIX stoljeća u Zenici (0)
• April 29, 2011 -- Zenički narodni običaji za Jurjevo (4)
• April 7, 2011 -- VAROŠ ZENICA SA OKOLINOM – 1892. godina (0)
• March 20, 2011 -- ZENIČKA ČIMBURIJADA – Kratka istorija (9)
• February 14, 2011 -- Ubaci u turbe za želju (7)