Zenica Online – novosti i price iz Zenice

Zoran Savić – veliki momak iz Blatuše

Razgovarao: Damir Vučak
Foto: privatni arhiv Zorana Savića

Ovih dana se rade razne ankete u kojima se biraju sportaši godine, desetljeća, svih vremena i slično. Kao i uvijek ja sjedim po kafićima i opipavam puls ljudi koji se takmiče da iz rukava izvuku nekog svog favorita za najboljeg sportaša u bilo kojoj kategoriji. Neko od prisutnih me upitao šta ja mislim o tome. Niti jednu sekundu nisam razmišljao kada sam rekao da je po meni najbolji zenički sportaš svih vremena Zoran Savić.

Zašto Zoran Savić?

Taj visoki dečko iz Blatuše je osvojio toliko trofeja da bi mi trebalo pola dana da ih sve nabrojim. Više puta prvak Evrope sa nekoliko timova, sa dvije reprezentacije je bio prvak Evrope i svijeta. Bio je sportski direktor u Bologni i u Barceloni. Ma moglo bi se to nabrajati danima. Ja sam ponosan što Zoku poznajem lično i mogu odgovorno tvrditi da je uz sve to i divan čovjek. Potrudio sam se da dođem do njega i da za naš portal napravim jedan intervju sa čovjekom koji to definitivno zaslužuje.

Zorana je košarkaška pečalba iz našega grada odvela još 1990. godine i svoju je izuzetno uspješnu karijeru gradio u nekoliko jako uspješnih klubova. Igrao je za POP 84 (Jugoplastiku), Barcelonu, Kinder Bolonju, Efes Pilsen, Paok iz Soluna i Real Madrid. Oženio se svojom djevojkom iz Zenice, Anitom, 1992. godine i prije godinu i pol dana je postao otac malene Marije. Kao što se iz pobrojanih timova vidi Zoka se namijenjao lijepih gradova ali mu je Zenica ostala duboko u srcu.

Uvijek mi je bio problem početi intervju, a još je teže kada nekog znam skoro cijeli život a nisam ga vidio jako dugo. Zato ću te pitati prvo gdje je sada i čime se bavi Zoran Savić?
Sada sam trenutno u Barceloni u koju sam se upravo preselio iz Bolonje. Barcelona nam je baza još od 1991. godine kada sam potpisao za klub i ’92. smo kupili i stan. Radio sam u Bolonji zadnju godinu ali se zbog finansijske krize klub skoro raspao. Gazda je konstruktor a oni su u žestokoj krizi u Italiji. Kada sam prestao da igram 2002. godine odmah sam počeo da radim kao Generani Menadžer u Fortitudu i od tada nisam imao ljetni odmor. Tako da sam se dobro odmorio.

Ne znam kako to stoji u španskim ličnim kartama ali znam da i u njima vjerovatno piše mjesto rođenja. Kod tebe piše rođen 18. novembra 1966. godine u Zenici. Šta tebi izuzev tog podatka u ličnoj karti znači Zenica?
Španci to izgovaraju Zenika. Nećeš vjerovati koliko ljudi ovdje zna da sam rođen u Zenici. Meni to strašno puno znači a još više da sam rođen u Blatuši. Anita je živjela na Jaliji a uvijek joj napomenem da je Blatuša bila eksluzivna rezidencijalna zona (ha,ha,ha…). Vjerovatno nije istina ali joj ne priznajem nikada.

Mnogi i dan danas znaju reći da si ti najzaslužniji što je KK “Čelik” izborio mjesto u, po mnogima, najboljoj amaterskoj ligi na svijetu svih vremena, bivšoj Jugoslavenskoj prvoj ligi. Kakva su tvoja sjećanja na Košarkaški klub “Čelik”?
Sjećanja vezana za Čelik su mi stvarno najljepša moguća. Igrao sam u jednom periodu zeničke košarke u kome smo postavljali osnove kluba. Radilo se sa malo novca ali entuzijazam je bio kao da igramo Euroligu. Ne postoji mjesto u Bosni u kome nisam igrao, da li za juniore, da li za prvi tim ili Čapljinu. Za juniore smo igrali zonsku ligu tzv. Fildžan ligu iz koje nismo mogli ispasti. Sa prvim timom smo godinama igrali regionalnu ligu preko ljeta a preko zime republičku. Poslije se klub profesionalizovao i dolaskom Koste Jankova, uz dobar stručni rad, postao jedan od najpersektivnijih klubova u republici.

Ja sam sasvim slučajno bio uz tebe i tvoju generaciju od juniorskih do seniorskih dana. Da li održavaš kontakte sa nekim od svojih tadašnjih suigrača?
Kontakte sa igračima iz mog perioda održavam i dan danas. Najviše se čujem sa Dževdom i Kemom Alihodžićem. Dževdo je bio kod nas u Barceloni sa familijom prije desetak godina. Čuveni Kemo je jedini čovjek na zemaljskoj kugli koji na proslavu 1. maja zaboravi da ponese roštilj na Bistričak. Mislim da smo bili jedina grupa od 20 ljudi u istoriji koja je posuđivala roštilj na Bistričaku. A imao sam dan pauze u Splitu i zbog toga sam isključivo došao u Zenicu. Čujem se sa Mensom Bajramovićem koji je izrastao u odličnog trenera, s Milošem Perovićem, Almirom Dževlanom, Dragom Krčmarom.

Da li na bilo koji način pratiš zbivanja u Zenici, pri tom posebno mislim na košarkaška zbivanja u Zenici?
Pratio sam do prije 4-5 godina, danas više ne.

Pišući Blentovena (moj blog) primijetio sam ogromnu količinu feedbacka na moje nostalgične tekstove. Osjećaš li ti možda ponekad nostalgiju prema Zenici i životu koji si proveo u njoj?
Sigurno da svi koji smo otišli iz Zenice osjećamo nostalgiju. Ja je osjećam sada više nego prije 15 godina. Prvu slobodnu priliku iskoristiću da obiđem školu gdje sam išao “Vaso Pelagić”, Industrijsku školu, Mašinski fakultet.

Čuo sam za tvoje povrede koljena. Da li još uvijek odigraš neki basket (3 na 3), pošto znam koliko si volio tu vrstu igre?
Oduvijek sam volio basket 3 na 3. Igrali smo ga na Kamberoviću svaku subotu i nedelju od 9 do 18 sati. Pošto je bilo po 20 ekipa, kada izgubiš odmaraš po 2 sata. Kemo Alihodžić je bio zadužen za mrežicu a Dževdo za loptu. Dolaze u 12 i normalno obadvojica zaboravili kući šta treba da ponesu. Operisao sam koljeno sa 32 godine 3 puta u godini i po dana i više ne igram basket. Vjerovatno bih igrao da imam neko staro društvo ali mislim da je za bivše košarkaše najgori sport za rekreaciju. Mali fudbal svi igraju, daš pas, malo protrčiš pa staneš. Legendarni basket je bio protiv zeničkih ragbista na celu sa Džonijem i Hasagićem. Sa Džonijem sam odrastao u Blatuši zgrada do zgrade, a sa Hasagićem sam sjedio zajedno u klupi 3 godine. Kada sam došao u Barcelonu trener Aito je zabranio igračima da igraju 3 na 3 prije i poslije treninga da se ne bi umarali previše…

Igrao si sa najvećim od najvećih. Ko je, po tebi, najbolji igrač sa kojim si igrao?
Najbolji igrač s kojim sam igrao je bio Kukoč. Čovjek nevjerovatnog talenta ali nesebičan i saigrač koga bi svako volio u ekipi. Divac je takođe bio strašan igrač i ogroman pozitivac. Sa Draženom Petrovićem sam igrao samo na svjetskom prvenstvu u Argentini i mislim da je bio najveći igrač svih vremena u Evropi. Čudo od želje za pobjedom i neviđeni radnik…

U uvodu piše, a i mnogi koji prate sport znaju to, da si osvojio mnogo titula. Koja ti je od njih najdraža?
Mislim da sam imao stvarno sreće u karijeri jer sam igrao u najboljim evropskim ekipama. 2 titule prvaka Evrope su mi najdraže: prva sa Jugoplastikom u Parizu 1991. i druga sa Kinderom u Barceloni 1998.

U gradu sam čuo jednu jako lijepu priču, ali kao što i sam znaš, Zenica se nije nikad promijenila stoga moram da provjerim istinitost te priče. Čuo sam da si u Barceloni osnovao firmu kojoj si dao ime Blatuša. Da li je to istina?
Istina je da sam 1993. osnovao firmu Blatusa SRL ali je nisam nešto posebno koristio.

Da li se možemo nadati dolasku Zorana Savića, bar u kratku posjetu svom rodnom gradu?
Pokušaću da dođem sljedeće ljeto ili u proljeće ove godine. Sa Nadirom Koredžijom sam dogovarao da bi doveo ekipu iz Bologne na otvorenje dvorane ali na kraju je sve to propalo.

Evo, dragi moji čitatelji, ovo je bio interview sa jednim od najpoznatijih Zeničana koji ispod imena i prezimena imaju ono famozno mjesto rođenja – Zenica. Koristim priliku da u njegovo ime pozdravim sve Zeničane koji ga se sjećaju a posebno njegove prijatelje i nekadašnje suigrače.

Slični postovi

• November 15, 2011 -- 23 pitanja za Anđelu Ilić (0)
• October 28, 2011 -- Zeničke mace dobile saveznike u borbi za bolji život (5)
• September 7, 2011 -- Josip Dujmović – čovjek koji je mene i mnoge Zeničane inficirao rockom (13)
• September 6, 2011 -- Bliži nam se drugo izdanje festivala “Zenica Zove” (2)
• September 6, 2011 -- Ninina kuhinja – ljubav prema kuhanju pretvorena u poslovni poduhvat (0)