Monday, February 22nd, 2010 at 17:59
Visited 2255 times, 1 so far today
Zeničani
Piše: Damir Vučak
Već danima čitam komentare ljudi na ovoj našj stranici i ne mogu da se načudim. Koju god temu da odaberem nakon par normalnih komentara vezanih za nju obavezno slijede prepucavanja na svima omiljeno – Zeničani i oni drugi. Ovaj grad izgleda ima veći problem od aerozagađenja i nezaposlenosti, a sve više mislim da je to animozitet između starih Zeničana (ma ko da su oni), izbjeglica i onih koji su došli sa sela. Makar moram rizikovati posjećenost i to da ne budem shvaćen ja ću vam napisati šta mislim o tome.
Kroz mnogo stvari sam se dokazao kao pravi Zeničanin ali se moram zapitati kada čitam prepucavanja na našoj stranici da li ja uopće pripadam tu. Moj otac je u Zenicu doselio 61. godine prošlog vijeka a mamini su Botići sa Brista, obitelj koja više od 150 godina živi tamo. Pišem, po mnogima „najzeničkiju stranicu“, borim se na sve načine da popravimo situaciju u našem gradu ali mislim da ni to ne bi bio nekakav teg koji bi morao prevagnuti u moju korist na nekom nevidljivom kantaru kojim se mjeri ko je ko.
Ko su uopće stari Zeničani?
Jesu li to potomci onih starih familija koje sam spominjao u jednom od svojih postova na Blentovenu? Zenica je netom iza prvog svjetskog rata brojala samo 3200 stanovnika. Jesu li njihovi potomci jedini koji se mogu ubrojati u privilegovanu skupinu ljudi koja se naziva starim Zeničanima. E ja ću vam reći da su oni po meni jedini krivci što je stanje u našem gradu ovakvo kakvo je. Oni sjede po svojim kafićima, uglavnom kraj prozora, i komentarišu bilo koga ko prođe, uglavnom riječima “vidi seljaka, ja ga znam kada se u grad spustio”. Ti ljudi su uglavnom iz bogatih porodica i nikada im se nije dalo da uđu neke političke vode ili ne daj Bože da se eksponiraju u borbi za svoj grad. Lakše je svakoga prozivati iza leđa i kukati nad sudbinom.
Pokušavao sam se sjetiti značajnih ljudi iz ovog grada, da li među njima ima neko ko je potomak neke od tih porodica ali nijedno ime mi nije palo na pamet. Ezher Ezo Arnautović je čovjek koji ovom gradu dao obrise grada i za njegove vladavine su napravljeni: bulevar, kino, banka, željeznička stanica i Bog te pitao šta. Po mjerilima koje čitam na ovom siteu niije Zeničanin jer je rođen u Travniku. Alojz Renić, najbolji fudbaler svih vremena u Čeliku je takođe Travničanin. Nabrajanje bi moglo potrajati u nedogled.
Ovaj val ksenofobije se pojavio kod nas sa nastankom ove naše nove države, početkom devedesetih godina prošloga vijeka. Nevolja je mnoge ljude iz ratom zahvaćenih prostora natjerala da dođu u naš grad a mi smo ih dočekali sa prezirom i sa jednom skoro pa otvorenom mržnjom. Neki “majmun” iz Jajca napravi sranje u izbjegličkom logoru ili u gradu i odmah smo spremni generalizirati pa reći kako su svi iz Jajca lopovi, neradnici i nekulturni. Jajce ima toliku istorijsku vrijednost i kulturno naslijeđe kakvo Zenica nikada neće imati ali ne, mi smo spremni tvrditi da su Jajčani najveći seljaci. Molio bih građane Jajca da se ne naljute na slučajnom odabiru njihovog grada za primjer.
Postoji i animozitet prema seljacima iz okoline Zenice. Nebrojeno puta sam čuo kako za jednog našeg fudbalera odmah iza imena spomenu i rodno selo njegovog oca. Čovjek se namijenjao država i gradova u kojima je živio ali ne, ostaće mu kao neki nevidljivi žig ime sela njegova oca. To se prije nije nikada dešavalo u našem gradu. Po meni su seljaci i oni koji redovito ističu starost svoga prezimena a ništa za ovaj grad nisu preduzeli nego samo iz okola pljuju po onima koji su sa sela došli u gradove i stvorili oko sebe jedno moćno okruženje. U takvoj situaciji se događa da nam je glavni privrednik (ako izuzmemo Salku Džananovića) famozni vlasnik nekoliko supermarketa poznat po odjevnoj kombinaciji trenirka i špicaste cipele. On je došao i napravio imperiju samo zato što se niko od famoznih “Zeničana” nije sjetio da se udruže i naprave nešto čime bi mogli parirati tim novim privatnicima. Ovdje na našem site-u jako često vidim i neku vrstu šovinizma prema nekima koji su rasli u prigradskim naseljima.
Ko je uopće pozvan da sudi ko je Zeničanin a ko ne? Molio bih da me ne shvate krivo ali ponekad mislim da su najgori oni koji se pozivaju na to da moraju prigovoriti nekom za njegovo mjesto rođenja. Neki dan sam pričao sa jednim momkom koji je od rata na ovamo u Zenici i znam za sigurno da je napravio više od stotina Zeničana za ovaj grad i koji mi kaže da do sada nije prošao ni jedan dan a da mu na nos nisu nabili to što je rodom iz jednog gradića 80 km sjeverno od Zenice. Moram navesti primjer stomatologa Ashara Kazazića, iako će se on možda naljutiti što ga imenujem. Doselio je u naš grad sredinom osamdesetih. Cijeli rat je proveo u Zenici. Ne postoji niti jedna sportska ili kulturna manifestacija kojoj nije prisustvovao ili dao neki prilog. Veliki navijač Čelika u svim sportovima iako je rođen i fakultet završio u Sarajevu. Ko ima pravo da njemu ukine to da se naziva Zeničaninom?
Kada sam bio mali učili su nas da je najveća vrijednost Zenice u tome što je to jedan multietnički grad koji je otvorenog srca primao ljude koji su dolazili da izgrade Željezaru i uvijek smo se spominjali kao grad koji je znao dočekati ljude sa strane.
Ponekad se zapitam da li su nas krivo učili ili smo se ipak mi promijenili…?
P.S. Ostao sam dužan svoju definiciju “pravog Zeničanina”. Po meni je to svako ko ovaj grad osjeća svojim i voli ga, bez obzira od kud i kada je došao, ili kada i gdje je otišao.
Slični postovi
Written by: zenicaonline
Filed Under: Blentoven
Tags: Blentoven
Trackback URL: http://zenica-online.com/2010/02/zenicani/trackback/
Comments
Leave a reply
Ostavljanjem komentara slažete se sa pravilima korištenja.
Mediha
February 27, 2010 at 16:05
Naravno, Mirsade, da Vam je ovdje mjesto. Svejedno sta je sta smo citali, bitno je sta od procitanog mozemo primjeniti i sta je ostavilo traga u nasim celijama.
Ja sam rado citala Copica (kao i Ti, Kasime) i mislim da je i ta literatura bila bitna u mom daljem razvoju, jer kako bih inace prepoznala sve silne Nikoletine Bursace koje sam u zivotu srela.
U mojoj porodicnoj kuci jos uvijek su u jednoj sobi “pohranjene” mnogobrojne knjige iz edicije “Kekec”, koje mi je licno 1978. godine urucio Velimir Milosevic, urednik djecijeg programa RTV Sarajevo za osvojeno prvo mjesto u jednom literarnom natjecanju. Njegovo pismo, uruceno koju godinu poslije imam i danas dan sa sobom ovdje u Becu. Drugi veliki komplet djecije literature dobila sam na XII opstinskom festivalu skolskih kulturno umjetnickih djelatnosti u tematskoj oblasti “Medjunarodna godina djeteta” za osvojeno prvo mjesto, opet licno od gospodina Milovana Erica…Sve te knjige su procitane, neceg se sjecam, mnogo toga se ne sjecam. Kafka je bio samo obavezna i dosadna literatura, najdosadnija mi je bila Lelejska gora od Mihajla Lalica, a fascinacija Komandant Mark (prava faca), kojem su za ledjima uvijek bili Crveni Mundiri i koji je odolijevao svim svojim obozavateljkama, vracajuci se uvijek svojoj dragoj Betty, pa plavokosi traper Blek Stena u krznenom lajbeku, kakav su nosile blagajnice u nasim super-marketima i djecakom Rody-jem koji je takodje bio vrlo hrabar, pa pristojni Zagor sa sjekirom (ekoloski osvjesten, nije koristio barut) u pratnji brkatog Meksikanca Cike…
Eto, jelenskih mi rogova, svih mi dabrova sa Ontarija i tako mi cukundede, to mi je bila najdraza literatura.
Iako ni ono izdanje iz Gornjeg Milanovca, strip Mirko i Slavko, nije bio za potcijeniti. “Pazi, Mirko, metak!”, je takodje nesto sto se poslije moglo primjeniti u zivotu.
• Čitajući knjige nećeš usavršiti vještinu življenja. Život je neobuhvatno protjecanje: opire se svakom određenju. Čitajući knjige nećeš doprijeti do istine. Sve što je napisano, izmišljeno je – stvarnost se ne pokorava riječima. Čitajući knjige nećeš postati ni sretniji ni bolji – ali knjige moraš čitati da bi to shvatio. (Miro Gavran)
• Svako vrijeme ima svoje knjige. (Kur’an)
Veliki pozdrav svima, ma sta citali!
miro
February 27, 2010 at 17:51
ah sto me vrati u mladost,sad cu da sanjarim o lijepim vremenima. sto se tice literature(ozbiljne,obavezne)nikad nisam procitao na Drini cuprija ali slusajuci prepricavanje i analize isto kao da sam zivio u to doba .Ponekad pomislim mozda sam stvarno i procitao.Svake godine kod svakog nastavnika uvijek na Drini cuprija,mada mi se vise svidjala Prokleta avlija.Kad sam cerki prosle godine donijeo iz Zenice Magarece godine trebala si vidjeti suza ja mislim da joj je to najdrazi poklon u zadnjih 10 godina sem onog bozjeg poklona ,sina.
Mediha
February 27, 2010 at 19:13
Hej, podsjeti me na ono:
- Jesi li procitao “Na Drini Cupriju”?
- Ma sta cit’o, ja hod’o!
Kasim (prvi tim)
February 28, 2010 at 01:42
Pa draga moja drugarice Mediha, da raskoncamo stvari.Mnogo se suprostavljamo jedno drugom, ali cini mi se da smo zivjeli razlicitim zivotima.U principu ja sam bio odlican ucenik, ali disciplina mi je uvijek bila slabija strana.Eh, iz tih principa i odlicja, uvijek sam bio jaki tricas, ali bilo je i popravnog, ali i odustajanja od skole, da bi kasnije opet nadoknadio.Sta ces.Meni su bili drazi mangupi, nego dobri ucenici.Za primjer, ja sam u osnovnu skolu isao sa Antom Petrusicem, ( on je sad advokat u Zenici) i on je cak prepisivao od mene kontrolne, i ja mu saptao, i ne samo njemu jer njega uzimam za primjer zato sto ga vecina zna.Tako da su bubatori zavrsavali fakultete na vrijeme, a ja i slicni smo otisli u neke nazovi mangupe.Ja sam bio ponosan kad bih ukrao lubenicu na pijaci.Ili ceker iz samoposluge.Ili kad treba nekom momku i curi kupiti kartu pred kinom, pa da oni ne bi stajali u redu, zato sam ja tu.I naravno kad popusti paznja, ja se isparim.Pa onda ingranke po podrumima u soliterima.Ja glavni.Pa cesto se dobije i stos u glavu, pa kad te neko vidi sa sljivom na oku, imas neki ponos kao strit fajter.Pa onda odlasci u inostranstvo, svirke po moru, kupovina kola, kad je nekom to bila misaona imenica.I tako redom.I ja sam citao mnogo romane.Prvo crtane pa onda pisane.Dobro se sjecam Serifa:Rej Karsona, Dok Holideja, Luk Sorta, Bat Mastersona pa onda Flas Gordona, Rip Kirbija a najvise Luna kralja ponoci, i njegovog jarana Mc fersona.
Eto ja usareni ovaj tekst, valjda pisem sto mi padne na pamet.Jos nesto.Vidim ti si u Becu.Tamo je i moja sestra u Badenu, vec 35 godina.Ja sam redovno u Becu, kad idem u Bosnu.Ima tamo dosta nase raje.Otom po tom.Toliko za sada.Ovim sam htio da skrenem sa onog naseg nadigravanja, pa da idemo drugim kolosijekom.Veliki pozdrav.
ceca
February 28, 2010 at 09:54
Ma naprosto uživam u fantastičnoj komunikaciji (pozdrav za Medihu,Kasima, Mirsada, Miru) , što se tiče prvobitne teme (Zeničani), meni kao rođenoj Zeničanki sa prijeratnim i poslijeratnim smogom u krvi, Zeničani su svi oni koji VOLE Zenicu bez obzira na mjesto rođenja (Mediha izvini za ovo malo “galame”) i koji pokušavaju da ovo zaista bude grad u najpozitivnijem značenju te riječi.
Što se tiče literature potpisujem se i za Ćopića i za Zagora, komadanta Marka, Teks Vilera, Luna kralja ponoći, ali najviše mojih glasova ide “otmjenoj” cvjećari na kraju grada, te-en-te ovcima i Alan Fordu. Uvijek me interesovalo ko bi u eventualnoj ekranizaciji bio Broj Jedan. poz Ceca
Mediha
February 28, 2010 at 15:46
Dragi Kasime,
u pravu si, ti i ja smo zivjeli razlictim zivotima,ali ko nije.Ja ne znam nikoga ko zivi isti zivot,svi su potpuno razliciti kao i ljudi koji ih zive.
Ja sam ostala bez roditelja jos kao dijete, u porodicnoj kuci sama sa mladjim bratom. Moji roditelji su dozivjeli tek 40-tu godinu zivota i nestali, ostavljajuci iza sebe dvoje maloljetne djece.Moj brat npr. imao je 10 godina kad ga je neko pomilovao zadnji put kao dijete. Ja sam bila tri godine starija i mi smo mangupe u sebi morali sahraniti, zajedno s roditeljima. Kao djeca njegovali smo bolesnu i nepokretnu majku. Tata nam je umro 1977. godine iznenada. Izvadio je zub i za 7 dana je umro od galopirajuce leukemije. Mama je vec tada kad je tata umro, lezala na Kosevu u bolnici,jer je imala rak dojke i terapije zracenjem. Poslije tatine smrti nikad vise nije ustala s postelje, posjecena i srusena je umirala tacno 3 godine i 3 mjeseca. Nas svijet nisu bile igranke po podrumima, kino, bazen i sl., nego patronazna kucna i hitna posjeta 4 puta dnevno, neprospavane noci, jauci, bolnice,lijekovi, onkoloski instituti, analgetici i narkotici. Poslije mamine smrti nam je postavljen staratelj iz MZ, jer smo bili mali tako da ni cek za penziju nismo smjeli sami potpisati. Ali, smo znali kad nam se novac od te penzije dadne u ruke da moramo platiti struju, vodu, kupiti ogrev, udzbenike i sveske u jesen i nikada, ama bas nikada nismo ni od kog nesto posudili, a kamoli uzeli. Moj brat i ja smo vec tada znali da sebi ne mozemo priustiti mangupluk, ma koliko mangup u nama cucao. Iza tebe je uvijek stajao tvoj Alija, iza nas dvoje nije stajao niko, tako da smo zbog, recimo, bezazleno ukradene lubenice s pijace mozda mogli biti zauvijek odvojeni i smjesteni po domovima za maloljetne prestupnike. Nije isto biti mangup bez roditelja i mangup s dobro vidjenim roditeljima. I ja sam to znala vec sa 14 godina.
Ovo ti pisem,jer zelim time da kazem da mi u biti jako malo znamo o ljudima u nasem okruzenju i oko sebe i da je to mozda i razlog sto ne volim predrasude. Moju tegobu nisu znali mnogi koji su se sa mnom druzili, isli u isti razred, jer u pubertetu zelimo sve prije biti, nego li “jadno dijete”. Naravno da djetinjstvo obiljezi ljude. Moj brat i ja smo preko noci od dvoje poprilicno razmazene derladi postali mali, veliki borci. I danas dan ces u meni pronaci obje te licnosti. Meni je npr. upalo u oci kad si napisao kako si sklanjao svoju djecu po izbjeglickim hajmovima da ne slusaju strasne ratne price i dirnulo me to…, jer mog brata i mene nije imao ko skloniti od zlonamjernih ljudi (a bilo ih je), sklanjali smo se sami i sami smo ih prepoznavali.
Sigurna sam, Kasime, da smo se u tim bivsim zivotima poznavali, da bi ti bio moj dobar drug, iako sam bila odlican ucenik. Nekako, svi moji dobri drugovi su bili mangupi, voljeli su me, stitili i priskakali u pomoc kad zatreba, kao npr. kad mi dodju 3 tone uglja u jesen, a ja ih moram sama ubaciti u podrum. Moji “mangupi” su za tili cas bili tu, moje je bilo da im napravim makarone sa fasiranim mesom. Iako bi ti mangupi nekad razbili komsijim prozor, “posudili” mu motor, napili se i sl.,mene su uvijek pitali: Jel’ sve u redu, treba li ti sta?
I znam da im nisam bila dosadna, jer smo znali smijati do suza i besvjesti njihovim glupostima, a vrlo cesto i izmisljotinama. Moji mangupi obicno nisu nista citali, ali sam sretna kad danas u njima prepoznam oceve kakav si i ti, Kasime. Sve, ama bas sve ima objasnjenje i pozadinu.
Bez obzira na tesko djetinjstvo ja sebe vidim kao sretnu osobu. Svaku noc se zahvalim Univerzumu, Bogu i mojim roditeljima sto su vodili racuna o nama, svak’ u svoje vrijeme i sto nikada nismo bili sami. Moja sreca je bila i ta sto od rodjenja pa do danas i u stvarnom i u ovom virtuelnom svijetu, nailazim i druzim se samo sa posebnim i inspirativnim ljudima. U te ljude ubrajam i tebe, Kasime, jer osjetim da se iza tog “odraslog bivseg mangupa” krije jedna dobra dusa, divan i pozrtvovan suprug i otac.
Objasnjenje je malo duze, izvini, ali jednostavno mi je bila potreba da ti pojasnim korijene nase “razlicitosti”,
Budi mi pozdravljen. Tebi i tvojoj porodici zelim svako dobro.
P.S. Jednom prilikom kad se opet probudi dijete u meni pisacu vam o obicnim ljudima iz mog djetinjstva koji su ostavli trag u meni i mom odrastanju. Hvala Bogu, to nisu bile dajdze koje govore po 6 i 9 jezika, nose visoke akademske titule, ali koji su se uplasili odgovornosti i dvoje maloljetne djece, pa poslije dzenaze pobjegli glavom bez obzira u svoje susjedne drzave. To su bili mali veeeeelikiiiiii ljudi, kao moja teta Fatma koja je cesto stajala na svojoj kapiji kad idem iz skole sa sahanom vruce pite u ruci i onako neobavezno mi to tutkajuci u ruke govorila: “De der, pojedi to s bratom dok je vruce!” Ili teta Ana koja je brala salatu i spinatu u svojoj basti i dobacivala mi preko ograde s rijecima: “De, ovo je zdravo i puno zeljeza, a ti si mi nesto ublijedila!”
I kad se ovakvih osoba sjetim, dodje mi da se po*erem na sve knjige i romane ovog svijeta. Izvinite na izrazu, ali jednostavno je tako.
Mirsad Đulbic
February 28, 2010 at 20:02
@ Mediha
Ti si jednostavno kazano jal Božiji, jal dar Univerzuma. Sličnu priču dobro poznajem. Curetak od 13-14 godina, ostala bez roditelja, pa eto da prekratim priču, zdrava, živa i vesela. Nedavno imala želju ići u Sarajevo da pogleda i posluša Rekvijem, ali bila peh – nije imala društva, a sama nije htjela. Život je interesantan.
Ti si rođena pripovjedačica, a imaš i materijala – očigledno.
Kasim (prvi tim)
February 28, 2010 at 20:12
Mediha!
Ja inace ne volim tuzne teme, ili tako nesto.Sto se tice zivota, mozda smo slicni, mislim na djetinjstvo.I ja sam ostao bez majke u cetrnaestoj godini, Alija se ozenio i otisao, a ja ostao sam.I onda je pocela borba za “Opstanak”.Ali sam se borio, nisam birao ni sredsva ni nacin, pogotovo odrasti u Radakovu medju kriminalcima i *urvama, valjalo je bas prezivjeti.Tada i tamo je vazio zakon jaceg, a zamisli mene cetrnaestgodisnjaka.I izborio sam se.Sreca ja bila da sam bio fizicki malo jaci, pa sam ubrzo stekao i neki rejting.I jos nesto vrlo vazno, ja sam jedini od njih koji nije bio u zatvoru.Ako je to opet nesto (a smatram da jest).I tako dalje, i tako dalje.Uostalom, sve je na svom mjestu, dom porodica,,,,Odlicno je.A borba traje i dan danas.
Kao sto rekoh ja volim veselije teme i nesto uzbudljivo.Pa ako hoces nesto veselije, otidji na Google, ukucaj moje ime i prezime, i tamo ces naci neke moje dozivljaje iz kafanskog zivota.Pozdrav Kasim Nuhanovic.
selmagis
May 30, 2010 at 03:48
Djela i govor su mjerila za svakog čovjeka, pa tako i za Zeničane. Poštovana @Mediha, iz Vaših tekstova u ovom blogu se može vrlo lijepo prepoznati određenost sudbine. Kazivanja su Vam vrlo upečatljiva, i vjerujem da ćete napisati barem jednu knjižicu. Pa, sa srećom.