Zenica Online – novosti i price iz Zenice

Sjećanja (1)

Piše: Miro Vinduška

Ekskurzija

Kad bi trebao ispuniti anketu ne bih znao šta da napišem, jedino to da sve što volim u Zenici je prošlost i zato se rado sjećam i ako vas interesuje sta je to možete pročitati u nekoliko narednih članaka. Mada nisam neki pisac pokušat’ ću (što bi rekli svojim riječima) da opišem.

Sjećam se, a i mnogi, svojih ekskurzija na kraju jedne od završnih godina. U srednjoj,to jest na zanatu (popularnno rečeno) nisam imao ekskurziju pošto su sa mnom u razredu bili mahom vozari (neću upotrijebiti izraz koji je u zadnjim diskusijama toliko upotrebljavan) koji su se raspršili i na kraju ih više nisam nikad vidio, ili ponekad nekog. Nas nekolicina smo otišli sa Alibegovićem, sinom obućara, jer je on već imao auto, na Tisovac da proslavimo.

Ovdje se radi na kraju 8-mog razreda. Vozili smo se tada sa ćirom do Jajca i gdje god je bilo uzbrdo iskakali bi iz voza i trčali ispred da bi se opet nabacili. Nastavnici su imali pune ruke posla. U Jajcu smo spavali u kajakaškom domu. Obilazili tvrđavu, vodopad, vodenice i sve što nam je bilo interesantno. Sjećam se, svi đaci izašli iz katakombi a Kjazim, Kice, Firco, Ćala i ja, ostanemo unutra. Malo kasnije uđoše nastavnici da vide da još neko nije ostao. I za velikog čuda spopade likovnjak fizičarku a matematičar istoričarku i pofataše se bogami. Mi nismo mogli izdržati nasmijasmo se na glas i zbrisasmo iz mračne katakombe napolje. Malo kasnije izlaze nastavnici kao ništa se nije desilo. Uglavnom nas nisu vidjeli, na našu sreću.

Prije da bi neko postao profesionalni pjevač nije kao danas, snimiš CD i u promet pa kako prođeš, morao si da se takmičiš. Pjevači (kandidati) su morali učestvovati u emisiji “mikrofon je vaš”. Putovali su po cijeloj Jugi i tako su glasali gledaoci pa na kraju pobjednik dobije licencu, to jest dozvolu da snima ploče i postaje zvanično pjevač. Te godine u grupi sa našim Zeničaninom Emilom Trogrlićem bio je i Arsen Dedić. Baš u to vrijeme dok smo bili u Jajcu bio je nastup od Arsena. Sjećam se u pauzi izašao Arsen i naslonio se na jedan Pontijak kabriolet s kojim je neko došao iz Amerike i bari jednu curu. Bomba da je auto njegov i sl. Malo kasnije izađe tip i izdera se na njega što mu sjedi na haubi. Naravno cura puhne a naš junak ostade ko popišan. Priđe mu Kjazim (sa benzinske) i pođe se sa njim zezati. Nakon koncerta smo dugo sa njim sjedili u bašti i pričali. Vrlo prijatan momak. Sjećam se da je imao isti broj poena kao i Emil ali je žiri dodijelio prednost Arsenu jer je pohađao muzičku akademiju.

Sjećam se da sam upoznao jednu djevojku iz učiteljske škole i lagao joj kako učim njemački i da se hoću tamo preseliti jer mi otac radi. Kad me pitala da malo nešto kažem na njemačkom izrecitovao sam joj pjesmicu “Majn vaderland “(moja domovina) koju još uvijek znam. Bila je oduševljena kako govorim da bi me neko od kolega (rahmetli Čalkić Edin) provalio. Ipak sam se cijelu godinu sa njom dopisivao (upecala se) da bi se poslije par godina sreli u Zenici i uz kaficu prepričavali to vrijeme. Udala se ipak za Zeničanina.

Zenički suveniri

Slični postovi

• March 7, 2010 -- Sjećanja (4) (6)
• March 4, 2010 -- Sjećanja (3) (0)
• March 3, 2010 -- Sjećanja (2) (6)
• June 25, 2010 -- Ostati ili se vratiti? (4)
• May 26, 2010 -- Sportske zanimacije (1. dio) (10)