Zenica Online – novosti i price iz Zenice

Neobični Zeničani (2)

Piše: Miro Vinduška

Ćimbur
Mi smo svugdje okruženi neobičnim ljudima sa kojima se priroda poigrala i nečesto se prema njima odnosimo kao tamo nekima od Boga osuđenima. Samo jedan mali gest može da jednoj takvoj osobi uljepša dan ili pruži uvjerenje da i nisu odbačeni. Jedan čovjek davno obolio od dječje paralize i kao takav je u ono vrijeme gledan drugačije nego ostali. Kroz školu, igru i uopšte u društvu je tretiran drugačije. Bio je stalno na ulici izrugivan od djece pa čak i odraslih. Ne znam kako se zove ni kako je nastao njegov nadimak “ćimbur”. Zapazio sam da svakog Bajrama ima novo odijelo što znači da se ipak neko o njemu brinuo. Stanovao je ili na Mokušnicama ili u Srpskoj mahali. Jednog prvog dana Bajrama idem ja uz Srpsku mahalu a on niz. Na njemu što bi rekli ganc novo odijelo, kravata i sve što pripada. Sav ponosan sve se zagleda.

Riješih da ga malo iznenadim na način na koji nije navikao.Obično za njim viču “ćimbureee”. Izvadim cigaru iz kutije i, mada sam imao šibicu, priđem Ćimburu da pripalim. Dijalog je bio otprilike ovakav:
“Gospodine, da li imate slučajno šibicu da pripalim?”.
Iznenađeno je počeo da muca i traži šibicu.
“Imam, imam, samo momenat, odmah ćete biti usluženi”.
Pripalio mi je drhtavim rukama a u njegovim očima sam vidio nešto što ne mogu opisati.
“Hvala, mladi gospodine”, rekao sam i produžio.
Čuo sam samo iza sebe “Ništa, ništa, sitnica”.

Nakon nekoliko koraka što sam odmakao okrenem se,a on još stoji i gleda za mnom. Još jednom sam mu mahnuo rukom i nastavio dalje. Cijelo vrijeme sam se osjećao da sam nešto veliko uradio. Ja, prvi koga je Ćimbur sreo na prvi dan Bajrama i nenaviknut da se njemu neko tako lijepo obrati. To je bio za njega veliki momenat, a za mene posebno jer sam shvatio šta znači nekom uputiti par lijepih riječi, dati do znanja da i on zavrjeđuje pažnju okoline u kojoj živi i nije kriv za stanje u kojem se nalazi. Kasnije kad god ga sretnem on podigne ruku i pozdravi me.

Frka i Frkinca
Kako bombastična imena. Kad bi se u Zenici birali Romeo i Julija ja mislim da bi oni bili izabrani. On, ime ne znam, a Frka je dobio po tome sto je živac i brzo se naljuti. Što bi rekli “diže frku ni zbog čega”. Što je dovoljno našem narodu da mu nadiju ime i naravno ga izazivaju jer tada čuju od njega pravi repertoar psovki. Mršav, sa naočalama još od Marije Terezije napukle sa svih strana i uvezane sa žicom bio je i kao takav dovoljno upadan i meta izrugivanja. Njegova izabranica je bila bez jedne noge i hodala je uz pomoć štaka. Svaku večer bi izašli u šetnju i na svakih stotinjak metara čuo si ga kako psuje nekoga jer mu je doviknuo nešto ili se okrenuo za njegovom izabranicom. Bio je strahovito ljubomoran pa su to zlodušnici masovno iskorištavali za svoje iživljavanje.

Kad samo pomislim kako se sa takvim osobama u NL sa respektom ophodi, ti i takvi su bili kažnjeni što su tamo rođeni .

Zenički suveniri

Slični postovi

• March 7, 2010 -- Sjećanja (4) (6)
• March 4, 2010 -- Sjećanja (3) (0)
• March 3, 2010 -- Sjećanja (2) (6)
• February 28, 2010 -- Sjećanja (1) (1)
• February 24, 2010 -- Alija Bećarina (1)