Zenica Online – novosti i price iz Zenice

KAPIDŽIK – Prve zeničke novine

Tekst i foto: Mirsad Đulbić

Negdje, mislim, 1979. g. sam „rovio“ po arhivskoj građi Narodne i univerzitetske biblioteke u Srajevu, tada smještene u Vijećnici. Sasvim slučajno sam naišao na karticu koja je kazivala, da u arhivi ima sačuvano šest brojeva prvih zeničkih novina „Kapidžik“. Tokom 1980. godine sam o ovim novinama objavio serijal od 10 nastavaka u zeničkom nedjeljniku „Naša riječ“. Serijal je započeo s objavljivanjem u broju 1419. od 08.09.1980. g. Naziv serijala je bio isti kao i ovoga teksta.

Sačuvani su tada bili brojevi „Kapidžika“: 11, 12, 13, 15, 16 i 17. Nakon objavljivanja pomenutog serijala, jedan broj Zeničana se isprsio, kao biva oni su otkrili postojanje „Kapidžika“, no to je već naš folklor.

E, bili su sačuvani, ali ih više nema. Pitao sam Narodnu i univerzitetsku biblioteku u Sarajevu i dobio informaciju, da su primjerci prvih zeničkih novina izgorili u granatiranju 1992. godine. Nakon toga sam provjeravao u više muzeja, ali bez rezultata. Nema “Kapidžika“ izgleda nigdje, sem što bi ga obavezno trebalo biti u arhivu srednje Bosne u Travniku, jer su svi brojevi tih novina morali biti dati tadašnjoj policiji i vlastima.

Iz rečenog razloga su posetioci www.zenica-online.com u privilegovanom položaju. Ako bude interesa, a kod mene slobodnog vremena, možda nešto od tada smiješnih ili tragikomičnih napisa i prekucam ili skeniram iz „Kapidžika“. Ništa ne obećavam.

Zenički prvijenac „Kapidžik“ se u nadnaslovu deklarira kao „zabavno-humoristično-satirički list srspsko-hrvat. omladine“, što se da vidjeti i sa skeniranih naslovnica ovih novina. Štampan je naizmjenično po par brojeva latinicom i ćirilicom. Iz sačuvanih primjeraka se vidi dosta bijelog prostora u tekstovima, nastaloga intervencijom cenzora. To ukazuje, da je bilo prilično nepoćudnih tekstova po vlast.

U BiH je radi njena specifična položaja u tadašnjoj kraljevini SHS, sve do 1025. godine važio Zakon o štampi za BiH, donesenod strane austrougarskiuh oupacionih vlasti 13.01.1907. g. Taj zakon je bio vrlo oštar u svojim odredbama. Prve zeničke novine su prijavljene i dobile odobrenje po tom Zakonu. Prijava je sadržavala podatke o naslovu novina, terminima izlaženja, programu, ime glavnog i odgvornog urednika, ime vlasnika, imena i državljanstvo saradnika te potvrdu o uplati novčane garancije u iznosu 3.000 zlatnih kruna. Inače se depozit plaćao 3.000÷10.000 zlatnih kruna u zavisnosti od karaktera i termina izlaženja novina. Po ovom Zakonu, za rad, odnosno napise u novinama su bili odgovorni svi, od raznosača do vlasnika, ali je oštrica Zakona bila prvenstveno usmjerena na glavnog i odgovornog urednika. Kazna za glavnog i odgovornog urednika je bila dvostruka: novčana i zatvorska. Zeničke humorističko-zabavne novine su se dosjetile, kako da riješe problem kažnjavanja, pa su za glavnog i odgovornog urednika redovno imenovali zeničke besposličare, za koje se znalo i da nemaju novca da plate kaznu. Redakcija bi uredno prijavila nekoga od njih da je urednik, šrampala njegovo ime ili još češće nadimak i tako išli iz broja u broj, a da niko od novinara nije bio kažnjavan za izrugivanje lokalnoj i vlastima kraljevine SHS. Kada su imali namjeru opaliti lokalnog moćnika u Zenici, tada su novine štampali u Travniku, gdje je sreski cenzor bio blaži u odnosu na općinskog, jer se nije vjerovatno mnogo brinuo za tzv. lokalne moćnike. Prve zeničke novine su tako stalno imale borbu sa lokalnim vlastima, poslodavcima, žandarmerijom i ostalima koje su ismijavali. Vlasti su s druge strane izricale sve veće novčane kazne a kraće zatvorske. Na šta je readkcija uzvratila postavljanjem glavnog i odgovornog urednika iz reda zeničkih dokoličara, koji nisu imali ni stana ni adrese, pa ni izvora prihoda, a rupa u Zakonu bijaše, da se nije mogla novčana kazna naplatiti stavljanjem sudske zabrane na plaću, jer bi poslodavac tada pravio ugovor sa urednikom, kao da radi besplatno, na volonterskoj osnovi.

„Kapidžik“ je nastao inicijativom nezaposlenih i zaposlenih gimnazijalaca, koji su se obratili poduzetnom Anti Jambrišku. Gospodin Jambriško je nakon kraćeg razmišljanja prihvatio da finansira prijedlog izdavanja novina, ali uz uslov da svi oni istodobno rade na prodaji novina, prikupljanju reklama i dobrovoljnih priloga, kako bi bio stabilan ekonomski opravdan tiraž uz prihvatljivu cijenu. Novine su dobile simboličan naziv „Kapidžik“ po sporednom ulazu u avliju, kako „zli“ jezici sokaka ne bi mogli znati ko je došao domaćinu. „Kapidžik“ je izlazio neredovno, iako na naslovnicama stoji da izlazi jednom nedjeljno. Uostalom u nadnaslovu novine je stajalo „izlazi kad mu prahne!“. Cijena primjerka ove novine je do 12. broja bila 80 kaima (1 kruna = 100 kaima), a od 13. broja je poskupio na 1 krunu. Inače je u BiH dugo nakon I Svjetskog rata u upotrebi ostao austrougarski novac, jer narod nije prihvatao dinar kraljevine SHS.

Uredništvo „Kapidžika“ je bilo u hotelu „Beograd“ soba br. 7 (negdašnji objekat „Balkan“, sada sjedište SDA u školskoj ulici). Od broja 19. u „Kapidžik“ je stigao tada poznati novinar i humorista Vaso Božić.

Već sam pomenuo da je „glavni i odgovorni urednik“ često bio u zatvoru, radi nepoćudnosti tekstova „Kapidžika“, pa je zatvor dobijao ne samo za tekstove, nego i radi toga što nije mogao platiti novčanu kaznu. Kao „glavni i odgovorni urednik“ se pojavljuju: Trako Trakafuljanović, Rudi Derikravić, Trak, Ramo Gujavica, Penzion kavanar Simo, Sceptator, Čičak, Rodoljub, Hrvat i drugi. „Kapidžik“ ove svoje „glavne i odgovorne urednike“ naziva „dangalači“. Pravim imenom i prezimenom, su se zvali: Muharem Kuprešak, Jovo Marjanović, Milan Maslić i Mićo Pjanić, ali i drugi.

Štampanje „Kapidžika“ se naizmjenično obavljalo u štamparijama „Weisz“ (Zenica) i „Fr. Lipski“ (Travnik). Raspračavanje primjeraka novina pretplatnicima i kupcima na ulicama i u kafanama je otpočinjalo po isteku dva sata od predaje jednog primjerka policijskoj upravi. To se radilo, kako bi se svi primjerci novine rasturili, prije nego policija pročita i izda eventualni nalog za pljenidbu.

Jula 1919. g. je „Kapidžik“ promijenio vlasnika. Ante Jambriško je objavio svoju insolvenciju (nemoguićnost plaćanja obaveza) i na javnoj licitaciji novine prodao Nikoli Božiću. „Kapidžik“ je zabranjen krajem 1919. godine, ponajviše radi kritika upućenih vlastima u vezi socijalnog i ekonomskog stanja stanovništva.

Iz „Kapidžika“ se može vidjeti, da je društvo za tjelovježbanje „Soko“ osnovano juna 1919. g.. Vodio ga je sveštenik (brat) Stojanović a tjelovježbanje je bilo utorkom i nedjeljom u prostorijama hotela „Beograd“. Istog mjeseca je osnovano antialkoholno društvo, kojeg je vodio geometar Petrović, a predavanja i sastanci su bili u društvenim prostorijama „Dečanski“. Prve nedjelje u maju 1919. g. je u hotelu „Beograd“ gostovala kraljevska srpska vojna muzika. Najpoznatija kafana je bila „Džemilova kahva“, a na izlaske se išlo u „Kalenića bašću“ na janjetinu s ražnja i kafu koju je pekao neki Minjano. Redakcija „Kapidžika“ je omladini besplatno ustupala oglasni prostor.

U prilogu su fotokopije naslovnica.

Zenički suveniri

Slični postovi

• July 12, 2011 -- Narodne pjesme pjevane krajem XIX stoljeća u Zenici (0)
• April 29, 2011 -- Zenički narodni običaji za Jurjevo (4)
• April 7, 2011 -- VAROŠ ZENICA SA OKOLINOM – 1892. godina (0)
• March 20, 2011 -- ZENIČKA ČIMBURIJADA – Kratka istorija (9)
• February 14, 2011 -- Ubaci u turbe za želju (7)