Zenica Online – novosti i price iz Zenice

Zeničani koje pamtimo – 1. dio

Piše: Miro Vinduška

Možda ćete se začuditi kad vam kažem da nisu samo poznati ugledni građani, političari, doktori, sportisti i drugi. Postoje građani na koje mi obično ne gledamo kao na ostale ali nam se urežu u pamćenje i sjećamo ih se duže možda od nekih uglednih. Pokušat ću vas podsjetiti na neke od njih jer bih volio da ih i naredne generacije spomenu. Kao primjer za nešto, pouku da izvuku i jednostavno malo više pažnje obrate na takve i slične koji u svakoj generaciji postoje. To me podstaklo na to da malo više respekta imamo prema takvim ljudima jer moje je geslo, a tako sam i odgajan, da svako u ovozemaljskom društvu ima neku ulogu koju mu je priroda ili sudbina odredila, za one koje su vjernici sam Bog ili Alah. Ovoga puta samo o ljudima mada biljni i životinjski svijet pripada ravnopravno ovozemaljskom društvu i nekom drugom prilikom pridat ću mu malo više pažnje.

Počet ću od Smaje.
Ludi Smajo kako smo ga mi zvali je Smajo Kadrić iz Ričica ili Gračanice (mislim ovo drugo). Smajo je uvijek išao cestom sa jednom željeznom cijevi i kamenjem u džepovima. Idući tako iznenada bi skočio u stranu, polegao i počeo da puca iz cijevi, navodno na avione uz glasne povike “tuuu, tuuu”, nešto kao da puca. Za nas djecu je on bio meta za izazivanje i stalno smo ga izazivali idući za njim i vičući “tu, tu, tu”. On bi tada bacao kamenje na nas da se odbrani. Jednom sam primijetio da kad on nas djecu ugleda tek tada počinje skupljati kamenje. Ispričao sam ocu da mislim da on i nije toliko lud kao što mi mislimo. Djeca k’o djeca. Otac mi je ispričao kako je došlo do toga da je Smajo, kako mi sada imamo običaj da kažemo, ‘frcio’. Naime, Smajo je svojim očima gledao kako su mu četnici u 2. svjetskom ratu zaklali brata. Čak se pričalo da su njegovo meso po kućama prodavali i da su ljudi kupovali ne znajući da je ljudsko. Ali su primijetili da nešto nije u redu jer je meso nadošlo pa se brzo proširila vijest da je ljudsko. Da li je bilo od Smajinog brata ne zna se. Od tada sam shvatio da sve stvari imaju neki razlog zašto su takve. Smaju više nisam izazivao ali sam ga uvijek iza ćoška posmatrao sa sažaljenjem.

Prestao sam izazivati i jednu drugu dječju žrtvu. O njoj malo znam ali će moja generacija oko Papirne znati o kome se radi. To je bila žena, valjda se prezivala Žuna, jer prezime u Zenici i postoji, a profil joj je i ličio na pticu. Uvijek je furala prema stanici sa maramom na glavi upadno obučena (klošarski) i nešto mrmljala. Uglavnom se uvijek negdje žurila. Djeca su, a i ja jedno vrijeme, dovikivala za njom “kli kli kli kli žuna, drvenoga kljuna, željeznoga repa, hoće žuna da krepa”. Nešto više o njoj ne znam, možda će neko dopuniti što bih i ja volio znati. Ali mi često padne na pamet kako smo svirepi bili.

Žažo
Možda su i od vas neki čuli od roditelja “Vidi te kakav si ko Žažo”, a da nikad nisu ni znali od kud to. Naime, Žažo je bio jedan kao klošar obučen čovjek koji je skupljao stari papir i krpe. Krstario je Zenicom u periodu ’55. – ’60. godine. Kasnije je izašao članak u “Našoj riječi” sa slikom Žaže negdje na Mađarskoj granici. Znači operirao je širom Jugoslavije. On je bio, kako ja znam, porijeklom Mađar iz Osijeka. Ali kod mene je, a mislim i mnogih drugih, ostao sinonim za nekog neurednog ili neuredno obučenog naziv Žažo. Ja još uvijek taj sinonim nalazim simpatičnim pa ga još uvijek upotrebljavam. Žažo je, kako sam čitao nakon smrti, ostavio zavidan imetak. Izvucite nešto poučno od toga.

Za sad toliko. Imam ja još materijala ali sam se umorio.

Zenički suveniri

Slični postovi

• March 7, 2010 -- Sjećanja (4) (6)
• March 4, 2010 -- Sjećanja (3) (0)
• March 3, 2010 -- Sjećanja (2) (6)
• February 28, 2010 -- Sjećanja (1) (1)
• February 24, 2010 -- Alija Bećarina (1)