zenicaonline@gmail.com

Zenica je imala fabriku makarona

Piše: Mirsad Đulbić

Da, Zenica je imala Fabriku makarona. Osnovana je vjerovatno 1935. ili 1936. iz kojeg vremena vjerovatno potječe i sama zgrada?! Nema preciznih podataka. Vlasnik bijaše Zeničanin, Đuro Jovanović, koji je na toj lokaciji imao značajne zemljišne posjede i dvije kuće (dio stadiona Bilino polje je na njegovoj zemlji). Fabrika se nalazila u zgradi koja je bila locirana tačno nekako u pravcu sadašnje ulice prof. Juraja Neidharta, na sadašnjem platou ispred zapadnih tribina stadiona „Bilino polje“, sadašnja ulica Abdulaziza Aska Borića. Zgrada je bila na sprat, izduženog pravougaonog oblika, dužine cca 25-30 m. Usmjerena prema tadašnjem i sadašnjem stadionu. Glavni ulaz je bio sa sadašnje ulice Abdulaziza Aska Borića. Na ulazu je bilo par stepenica. U prizemlju lijevo bila je pekara sa opremom. Kruh se prodavao na prozoru, koji je bio bočno u prolazu u prolazu za ekonomat stadiona odnosno svlačionice i oružara. Na spratu se nalazila Fabrika makarona. Prostorija bliže cesti je bila sa pripremom tijesta i mašinom za proizvodnju makarona, a dalje u pravcu stadiona, na istom spratu, bila je sušara makarona. Proizvodile su se tri vrste makarona. Kapacitet je bio do 30 kg na sat. Fabrika je tokom II Svjetskog rata uglavnom radila, najviše uslužno, za potrebe menze u Papirnoj, Kaznionicu Zenica i vojne menze okupacine vojske, a naplata je bila u brašnu, koje se potom pretvaralo u kruh, peciva i makarone naravno za prodaju.

Nakon II Svjetskog rata, Fabrika makarona, u Zenici više znana kao „makaronka“ je nacionalizovana 1947/48. g. Tada je kapacitet pekare proširen, a fabrike makarona je ostao isti, s tim da se radilo u dvije smjene. Od 1952. g. smo brat i ja na smjenu odlazili do „makaronke“ nabavljati makarone i „kupovni kruh“. Kruh se tada prilično slabo kupovao, jer su to bile poslijeratne godine oskudice u svemu, pa je isplatnije bilo kruh spremati kod kuće. Usput, tako je nekako i sada. Za jednu veknu od 400 grama, nabavljenu u radnji, može se spremiti cca 2,5 kg kruha kod kuće. Kao kroz maglu se sjećam zaposlenika pekare i makaronke. Poslovođa ili tako nešto bijaše Muhamed Ekinović. Jedna od tadašnjih radnica, koju nisam tada poznavao, ali stjecajem okolnosti sada poznajem, te bila tada dvanaestogodišnja M.(Š.)H., koja je trenutno zagazila u osmu deceniju života. U Fabrici makarona su se proizvodile tri vrste makarona. Kapacitet joj je bio do 30 kg po jednoj osmosatnoj smjeni. Prodaja makarona je od osnivanja fabrike bila uvijek samo u Zenici.

Već nekako krajem 1955. g. je ugašena fabrika zajedno sa pekarom. Nova pekara je sazidana od elemenata, koji nikada nisu omalterisani. Nalazila se na lokaciji ispred sadašnje Metalske škole, dužinom paralelna sa sadašnjim bulevarom kralja Tvrtka I. Nakon iseljavanja, pekara je nastavila rad u novom prostoru, a fabrika makarona je trajno ugašena!

Zgrada „makaronke“ je malo iznutra preudešena za rad kulturno-umjetničkih društava i onoga šta sada nazivamo nevladininih organizacija. Na zgradi, iznad stepeništa, stajao je novi naziv zgrade i/iliti prostorija „Mladi udarnik“. Koliko se sjećam, prvo se u „Mladi udarnik“ uselio gradski duvački orkestar iliti limena glazba (najčešće nazivana – rudnička). Potom folklorna sekcija i tako redom, a nekako početkom 1956. godine tu je porođen i prvi poslijeratni zenički list „Naša riječ“. Od pomenutih i nepomenutih sekcija formirano je kulturno umjetničko društvo „Ibrahim Perviz“. Nekako od 1965. počele su rokenrol svirke u Sali, koja je nekada bila pekara, a od 1955. preuređena za održavanje plesnih večeri i predstava kulturno-umjetničkih sekcija. Paralelno s ovim prostorom, svirke zeničkih rok sastava, popularnih VIS-ova (vokalno-instrumentalnih sastava), održavale su se u tadašnjem nazovimo to Domu mladih, koji je rekonstrukcijom preuređen od ranije samačke menze i kuhinje. U menzi je bio divan prostor sa stolovima i foteljama, a u bivšoj kuhinji sala za šah i čitaonica omladinske štampe. Ova čitaonica omladinske štampe je jedno vrijeme bila u prizemlju, prva desno prostorija „Mladog udarnika“. Bila je na raspolaganju dječija i omladinska štampa: „Male novine“, „Kekec“, „Plavi vjesnik“, Politikin zabavnik“, „Mladost“, te neki strip magazini itd.

Taj „Dom mladih“ je imao veći prostor za svirku i ples od prostora u „Mladom udarniku“ ali manji kapacitet, jer nije bilo stajanja. U „Mladom udarniku“ nije bilo stolova, nego uz dva podužna paralelna zida je bilo cca 40-50 stolica. Bila je i razlika u strukturi posjetilaca i u bendovima koji su svirali na ove dvije lokacije, koje međusobno nisu udaljenije više od 400 m. Interesantno, da je nakon 1966. g. većina onih koji su dolazili na „čagu“ u „Mladi udarnik“, govorila da ide u „Perviz“, te je kod nekih to ostalo i sada.

Bilo bi korisno da čitaoci ovoga teksta izvše nadopunu sa fotografijama zgrade „Mladi udarnik“ ili ako neko ima iz vremena kada bijaše pekara i makaronka. Možda neko zna i poveznicu između negdašnjeg vlasnika makaronke, Đure Jovanovića i narodnog heroja Josipa (Petra) Jovanovića. Ja imam tri informacije: braća su, bratići i nisu ništa. Da pomognem, Josip Jovanović, sin Petra (službenik) je rođen u Zenici 13.11.1917. g., završio srednju tehničku školu u Sarajevu, bio član SKOJ-a i KPJ, organizator ustanka za region Maglaj – Doboj – Gračanica. Bio politički komesar Ozrenskog partizanskog odreda. Poginuo u borbi na Miljkovcu, kada je njegov II bataljon 6. Istočnobosanske muslimanske brigade jurišao na ustaše iz Kladnja, da odbije njihov napad na ovu brigadu, dana 15.08.1942., kada se ona prebacivala sa Konjuha na Majevicu. Zenička kasarna je nosila njegovo ime i sadašnja ulica Kočeva sa Kočevskom čikmom. Tako se Zenica odrekla svog narodnog heroja, ali ga je Doboj prihvatio i stavio na svoju web stranicu. Zato su u Zenici ulice dobili borci protiv saveznika i antifašističkog pokreta, saradnici okupacionih fašističkih snaga, uz istovremeno „zakletvu“ Zeničana na tekovine ZAVNOBIH-a i AVNOJ-a. No, o tome će biti druga tema.

Dakle, očekujemo od vas, da pomognete fotografijama i dodatnim informacijama, po temi makaronke (zgrada, vlasnik, veza vlasnika i N.H. Josipa Jovanovića).

Zenički suvenirireklamadzunglasiva

About the Author

Related Posts

  1. vizionar

    jos jedana lijepa “povjesna” prica…ja bih vas zamolio da nam uz nazive ovih novih ulica u zagradi stavite i stare nazive, radi lakse orijentacije, mislim da mngi ljudi koji zive vani ne znaju bas sve nove nazive “starih” ulica,hvala!

  2. zenicaonline

    Dobra opaska, potrudicemo se 🙂

  3. supersonic

    pozdravljam sve! neka moj prvi komentar bude koristan:)

    Uzunovica put – ex Ratomira Perendije
    Sarajevska – ex Hasana Brkica
    Bistua Nova – ex Slavise Vajnera Cice
    Mokusnice – ex Pionirska
    Sejmenska – Dr.Mujbegovica
    Bulevar Kulina Bana – ex Obalni bulevar
    Crkvice – ex Prvomajska
    Armije BiH – JNA (btw prva ulica kojoj se znao novi naziv:))

    Skole:
    Mesa Selimovic – ex Manojlo Popic
    Musa Cazim Catic – ex Ivan Goran Kovacic
    Edhem Mulabdic – ex Sead Skrgo
    Miroslav Krleza – Sestara Ditrih
    Mak Dizdar – 1. maj

    itd.

    Pozdrav za rukovodioce stranice uz najbolje zelje u daljnjem radu!

  4. Mirsad Đulbic

    ul. Dr. Abdulaziza Aska Boriča – ex Borisa Kidrića
    ul. Prof. Juraja Neidharta – ex Moše Pijade
    bul. kralja Tvrtka I – ex bul Lenjina do staničnog trga, a odatle do Bosne se zvalo Industrijski bulevar.
    Te su tri ulice pomenute i eto njihova “prevoda”.

  5. Kasim

    Pa mislim da i ovi nazivi, nece dugo trajati.S obzirom kakva nam je (nazovi) drzava,mislim da ce prva duznost slijedece vlasti biti da mijenja nazive ulica i trgova.Ja ove nove nazive niti znam, niti se mogu snaci, niti ih zelim.Ja se jos uvijek sluzim onim sto je i bilo kao naprimjer;Masarikova, Solajina, TITOVA, ili o.s.1.maj, ili Ivan goran Kovacic itd. A sad neki Mulabdic, Asko Boric, Alija Izetbegovic i svasta nesto.

  6. red-black

    kasime druze pogrijesio si,masarykova se prije zvala ulica 29.novembra.zivio

  7. miro

    ja mislim da se prvo zvala katolicka pa masarikova pa 29 novembra i sad opet ,nisam siguran katolicka

  8. Malany

    Gospodine Đubliću, vi ste prava riznica :-). Drago mi je da znam gdje mogu pročitati nešto o zeničkoj historiji, jer su me njen izgled i razvoj uvijek iznimno zanimali. Hvala Vama i Zenica-online-u na ovome. Inače mi moj deda pripovijeda o ovome 🙂 (rođ. 1924.), on vjerovatno zna o makaronki, nazalost u zadnje vrijeme se rijetko viđamo… 🙁

  9. Mirsad Đulbic

    Veseli moj narode, evo fotografije “Mladog udarnik”. Skinuo sam je sa filma, koji je 1964. g. snimio Midhat Mitke Mutapčić. Uživajte!
    Fotka ide via moderatori – da se zna.

  10. miro

    I ja posjedujem taj film na DVD ali mi nije uspjelo da skinem slike.kad zaustavim film i prebacim u mapu ne budu jasne.ove su tebi uspjele.odlicno neka vide sugradjani kako smo stvarali drzavu i zabavljali se.

  11. Mirsad Đulbic

    @ Miro
    Ima tu posla. Ja sam pitao našeg vrlog sugrađanina M.S. koji nam je svima poznat po raznim grafičkim prikazima: grb Zenice, raniji znak TV Sarajevo, znak RTV Zenica itd. On mi je pojasnio, a ja potom malo dogradio. Inače sam pokušao tako kao i ti, pa rezultat loš.

  12. Mirsad Đulbic

    Nazvao me poznanik, koji je odrastao u ovom kvartu, a i stariji je nešto od mene, pa kaže, da se vlasnik tvornice makarona zvao Ilija. Ja se Ilije sjećam, jer je jedno vrijeme (mislim 1956-1958) držao prodavaonicu mlijeka u podrumu kuće porodice Ozmo. To je sada jedina preostala kuća na platou ispred stadiona i zgrade “socijalno”. Ta prodavaonica mlijeka je bila prva u Zenici. Prodavalo se mlijeko iz Babine Grede. Kasnije je bila u istoj ulici, ali u jednoj niskoj zgradi nekako ispred sadašnjeg “socijalnog”.
    Ilija Jovanović mi je ostao u sjećanju kao jedan dobroćudan čovjek sa vrlp lijepo njegovanim brkovima. Sa njim je uvijek radila i supruga. Ko zna? Možda ga je na taj način čuvala od drugih žena?!

  13. miro

    Mirso ona fabrika makarona je li bila tamo u onoj pekari gdje smo isli na veliki odmor po zemicke pa onda u maloj zgradi gdje je stanovo Bajko u dvoristu od skole dobijali “zuti ‘sir pomoc od Amerike od koje smo mjesecno dobijali u kanticu biljnu mast bijele boje i nosili kuci .Ja sam obozavao tu biljnu mast.U travnickoj bio iza ‘Metalnog’magazin UN i mi smo jednom odvalili daske usli i pokupili neke konzerve.Cuveni Pjevic policajac otac od moga kolege i komsija nas je natjerao da sve vratimo.Ja sam sve vratio ali onu biljnu mast sam rekao da sam pojeo.Povjerovali su mi iako je konzerva bila 5 kg.Ja sam da mama ne zna svaki dan navracao u podrum sa snitom hljeba namazao posuo crvenom paprikom i pojeo.Bila mi je konzerva cijelu godinu.A i onaj zuti sir je bio dobarrrrrrr

  14. Mirsad Đulbic

    @ Miro
    Ako misliš na “šubu”, koja se nalazila u prolazu pored “Mladog udarnika” prema stadionu, pa desetak koraka od početka prolaza na desnoj strani je bila “šuba” za prodaju kruha i peciva – tada si u pravu. Ja nisam išao tamo po pecivo, jer sam pecivo kupovao u školi, jedna mala prostorija uz zbornicu.
    Da, da, moj Miro, pa nama je sve bilo u žutu 🙂
    žuti sir, žuto mlijeko u prahu, brašno malo žućkasto jer je kao biva bilo obogaćeno nekim vitaminima, pa ta biljna mast je bila bijela i žuta, pa žut je bio šećer za koji sada kažu da je navodno ljekovit(nije bilo bijelog, rafiniranog), pa žuta trumanova jaja u prahu i tako dalje. Jedino nismo nikada bili tužni i nismo imali žute minute.
    Bajko je bio legenda. Volila ga je Milica Potapov. Glavu nam je punila kako će Bajko biti arhitekta. Ti je uz njihov stan bila školska kuhinja, a kasnije “kabinet” – vježbaonica Milice Potapov za “Domaćinstvo”. Tu smo svašta spravljali. ja se i dan-danas sjetim kolača koje nam je spravljala Zlata Kahrimanović, kćerka Kljamova. Rado se sjetim “jabuka u šlafruku” i “voćnog rolata”.

  15. miro

    Zlatu smo mi zvali Zejneba.A te jabuke u slafruku je neki dan moja zena pravila,jer smo isto usli temu oko domacinstva.Pa poderane gace.Dobro je Milica i izlazila sa nama na kraj.Dobro si to je ta pekara.Koliko puta sam gledao kako segrti mijese hljeb nogama.lijepo se svega sjetiti.

  16. Mirsad Đulbic

    @ miro & comp.
    :))) Mijese nogama, hahahaha. To je to! Pa ljudima dojadi rad rukama, a mašina za miješenje koliko se sjećam, bilo dvije ili tri, a ne sjećam se da je neka i radila.
    Proradila sjećenja. E, pa tu gdje se mijesilo nogama, tradicija je nastavljena, pa je pojavom roka, tu bio veliki plesnjak, koji je imao i binu okrenutu nekako u pravcu negdašnjih drvenih tribina stadiona. U tom plesnjaku se uz muziku “mijesilo” nogama svakojakih plesova. Bilo je pravih virtuoza u plesovima, od klasičnog tanga do rokenrola, i usputnih plesnih igara.
    Zlatu sam viđao povremeno. Ima dvije vreoma lijepe kćerke. na mamu. Zlata je bila ljepotica.
    Mislim da je uz ovo naše dopisivanje, možda još po nekom nešto se javilo iz sjećanja.

Leave a Reply

%d bloggers like this: