Tuesday, January 12th, 2010 at 16:47
Visited 1806 times, 1 so far today
Sjećanje na zeničke alpiniste
Piše: Miro Vinduška
Foto: privatni arhiv Mire Vinduške
Ove godine se navršava 40 godina od tragedije koja je zadesila trojicu planinara na planini Prenj.
Davne 1962. godine sam prvi put upoznao jednog od pionira zeničkog alpinizma Iliju Dilbera. Učestvovali smo zajedno na 1. sletu planinara pionira Jugoslavije. Mada on nije spadao u tu kategoriju imali smo pravo da povedemo dvojicu starijih pionira. Izbor je pao na Iliju i Šehića (Šehu trgovca). Već sljedeće godine sam imao priliku da zajedno idemo na slet planinara koji je trebao da se održi na planini Bitovniji kod Tarčina, tačnije 27. jula 1963. godine. Ujutro dok smo čekali voz na stanici stigla nas je vijest o velikom zemljotresu koji je pogodio Skopje. Ipak smo riješili da idemo na slet koji je i zvanično bio odložen. Naša ekipa je riješila da pješice krenemo u Zenicu i posvetimo taj put tragediji u Skopju. Na tom putu preko Bitovije, Zeca, Vranice, Busovačkih staja do Busovače sam se veoma dobro upoznao sa Ilijom. Još tada mi je pričao kako će da se pridruži nekim penjačima. Naravno da sam bio pozvan da se udružimo ali nisam imao nešto afiniteta za penjanje mada sam sam završio jednodnevni alpinistički kurs za početnike 1961. kod Triglavskog doma ispod sjeverne stijene.
1970 godine, dok sam bio na odsluženju vojnog roka, saznao sam da se Ilija Dilber, Miodrag Stjepanović iz Zenice i Zijad Jajatović pripremaju da osvoje vrh Lupoglav na Prenju. Znajući da su u nekoliko navrata išli na Prenj da treniraju nisam ni sumnjao da im neće uspjeti. Nešto kasnije na dnevniku RTB stigla je vijest o njihovom nestanku. Znajući Iliju očekivao sam da će se odnekud javiti. Nažalost, ćudi planine su ih iznenadile i snažan vjetar ih je primorao da se spuste ili jednostavno obruše na drugu stranu. To su bili zaključci stručnjaka. Neko od njih je bio povrijeđen (taj podatak sam zaboravio). Jedan je ostao sa povrijeđenim a drugi je krenuo po pomoć. On je bio veoma blizu jedne čobanske kolibe gdje se smrznuo. Naravno i kolege jer nije uspio da dovede pomoć. Pružila mi se prilika da dobijem vojno odsustvo baš u vrijeme sahrane. Tragedija se odigrala 14. 02. 1970. a sahrana je bila 11. 07. 1970. godine. Nešto prije toga su i pronađeni. Stjepanović i Dilber su sahranjeni gore dok je porodica Zije Jajatovića njega sahranila u Sarajevu.
Ja mislim da se Alpinističko društvo Zenica još uvijek zove po njima dvojici.
- 1. slet planinara pionira Jugoslavije odrzan na Kozari. I. Dilber je momak sa svih pet prstiju na celu
- Ilija Dilber
- Planinari sa pohoda Tarcin-Busovaca posvecen Skopskoj katastrofi
- Sa istog pohoda na planini Nadkrstac izmedju Zeca i Vranice. Lijevo stoji Miro a desno I. Dilber
- Sahrana Dilberu i Stjepanoviću
Slični postovi
Written by: zenicaonline
Filed Under: Istorija Zenice
Tags: istorija Zenice, Miro Vinduška, zenički alpinizam
Trackback URL: http://zenica-online.com/2010/01/sjecanje-na-zenicke-alpiniste/trackback/
Comments
Leave a reply
Ostavljanjem komentara slažete se sa pravilima korištenja.













Mirsad Đulbic
January 12, 2010 at 21:40
Miro, mala dopuna.
Oni su krenuli 14.02.1970. god. iz planinarskog doma “Jezerce”, pa kako se nisu uspjeli ispenjati i vratiti istoga dana, postavili su u stijeni viseće mreže da zanoće. Po zvaničnoj rekonstrukciji, u noći 14/15.02.1970. g. je puhnula jaka južina, te podobro omekšala ogromnu krovinu u vidu vrlo isturene strehe, koja je pala na njih, potrgala konopce i izvalila klinove. Nađeni su u akciji tri GSS-a na temelju crnog brojčanika nečijeg sata na lokaciji Barni Do, gdje se često dešava da “stari” snijeg dočeka novi, jer je jekao slabo osunčan i vjetrovit. Sahranjeni su istoga dana kada su nađeni, sem Zije Jajatovića, a po želji porodice.
Svake godine se održava memorijalno penjanje na Lupoglav.
vizionar
January 12, 2010 at 21:45
nastavite o alpinistima, misljenja sam da u zenici ima jos ljudi, alpinista, mladjih a i stariji, koje treba spomenuti kao primjer!!! neki su jos uviejk aktivni, jako lijepo i od srca to radi, na lijep nacin promoviraju nas grad a brinu se na lijep nacin i o mladjim uzrastima…obidjite ga (ih) na smetovima u scorpio centru!!! pozdrav!
Cyber Bosanka
January 12, 2010 at 22:41
@Mirsad: Aaaaa, sad sam skontala da ste nam bas ovo pricali neki dan na kafi
) Koja slucajnost.
@vizionar: naravno, Scorpio zasluzuje i dobice posebnu paznju
miro
January 12, 2010 at 23:30
hvala za pojedinosti koje sam zaboravio jer sam ovo napisao cisto po sjecanju i potpomognut mojim dnevnikom koji sam pisao u vojsci.Jedino mi se u tvojoj dopuni ne slaze da su sahranjeni istog dana kad su i pronadjeni,jer sam ja bio par dana na odsustvu i vrsio pripreme za odlazak na sahranu.znacui da su ipak nesto ranije pronadjeni ranije pronadjeni.
za vizionara: na slici sa ucesnicima sleta dole treci po redu stoji ZEljko Knez poznati zenicki alpinista.pozdrav
Mirsad Đulbic
January 13, 2010 at 11:08
@ Miro,
Onima koji te ne znaju, moram kazati da je i Tvoj pokojni otac bio strastveni planinar. O Tebi, kao jednom posebnom čovjeku, mislim da ne treba trošiti riječi, jer ko te zna, zna, a ko nezna, pa valjda će se domaćini ove stranice sjetiti mladog perspektivnog elektroiinženjera, koji je hrabro i stručno vodio Rudnik mrkog uglja Zenica i za čijeg vremena su postignute rekordne godišnje proizvodnje, mislim malo iznad milion toba – ispravi me. Sada uz modernu tehniku, kao nešto planiraju, pa jedva izguraju na 320-350.000 tona godišnje, ali nas dave izjavama tipa: rasterećenje pritiska (gorski udar). oksidacioni proces (požar) i sve tako u nekim enigmama.
Kada je u pitanju sahrana poginulih alpinista, izvršena je recimo privremena, jer je trebalo obaviti pripreme za transport leševa. To je posao za koji GSS nije bio spreman. Peripetije oko dozvola, izlaska sudskih istražitelja na teren i koješta drugo, a i leševi su bili u stanju za hitan pokop. Dakle, urađen je pokop, obaviješteni svi koji trebaju, pa su se porodice izjašnjavale itd. Ostalo je već napisano. Na Barnom Dolu je postavljen lijep spomenik od čelika i mermera, poprilično visok radi sniježnih padavina.
miro
January 13, 2010 at 11:33
Demant.Ipak cu se morati predstaviti.
hvala ti na lijepom opisu moga rodjaka,ali moram ti reci da ja nisam taj.Naime osoba koju opisujes je moj rodjak Miroslav koji je jos poznat kao Robi.Za nas familiju je on Robert, Robi.Prije se kod rodjena djeteta”" nadijevalo”" sudbeno i krsteno ime.Sudbeno ili opstinsko je Miroslav.Ja sam Miro sin Ottoa(Otokara) poznatog Vatrstalca da se mozes sjetiti.Robi je od mog strica Boze(Bogumila).Ja sam Radio i TV mehanicar bio u EI Nis servisu,a kasnije takodjer u Vaostalnoj na odrzavanju sve do napustanja Zenice 1994 g.Mi smo svi strasveni planinari mada sam ja od Robija bio puno aktivniji i imam nekoliko lijepih trofeja.srebrenu znacku za obilazak Slovenacke transverzale n.p.r Bronzanu znacku BH saveza za zasluge u planinarsvu i to sve u ranoj mladosti.Ali imaces priliku kod narednih dopisa da se malo bolje upoznas.Pisao sam Damiru da sam greskom unistio pripremljenu dokumentaciju propracenu sa slikama koju sam pripremao da ostavim djeci u amanet.Jutros sam ustanovio da sam prvu moju planinarsku knjizicu bacio,izdate davne 1952-3, ali se nadam da mozda jos negdje lezi u maminom stanu.I molim te da tekstove koje napisem dopunis slobodno jer ja pisem sve po sjecanju i nemam pri ruci nista i nikog da se pomognem.Ako se nevaram dok sam ja bio mladji mladi tehnicar u OS”"Vaso Pelagic”" ti si bio stariji sa Husom,Mecanovkom itd.Pozdrav uvijek drugarski.
Mirsad Đulbic
January 13, 2010 at 15:43
Dobro se sjećaš. Taj sam. Bio je to u SFRJ najbolji klub mladih tehničarea “Nikola Tesla”.
Oprosti na greški. Ti si onda brat Roze, zar ne? Stanovao u istoj zgradi gdje i Pepo Stjepan Iličić?!
U svakom slučaju, pozdrav.
miro
January 13, 2010 at 22:13
Ne Roza nema brata.Ona jedinica.Njen dido i moj dido su braca.Ja sam rodjen i zivio 11 g. u Novoj Zenici,a poslije u travnickoj i na kraju u Babinoj rijeci kod bazena.
vizionar
January 14, 2010 at 00:22
“momci” jeste li utvrdili identitete…ma ne ja se samo malo salim… ustvari pade mi na pamet ona emisija ili sHtoli se vec tako zvalo.. POKIDANE VEZE!
a lijepo vas je “slusati” tj. citati…
*****
zenicaonline
January 14, 2010 at 08:55
@vizionar: nadam se da se necete ljutiti ali drugi dio komentara koji ste napisali smo “obrisali”. naime, ideja koju ste predlozili je super pa cemo odmah danas pokusati da je realizujemo i da ne bi doslo do “kradje” smo je sklonili
)
nadam se da ce realizacija biti uspjesna pa da ce svi moci uzivati u njoj. pozdrav veliki!
vizionar
January 14, 2010 at 18:20
drago mi je da vam se ideja svidjela…jos da se svidi citaocima, imamo BINGO
eh da se nebi desavale ovake stvari, da meni ili nekom drugom ne morate “brisati komenare”, predlazem da ovorite rubriku za ideje i sl…
zenicaonline
January 14, 2010 at 18:25
sve ideje su dobro dosle, ali je preporucljivo da se salju na mail zenicaonline@gmail.com , samo tako ce biti sigurne
VIKTORIJA SAFRADIN SAMIDE
January 18, 2010 at 07:26
Zelim da se zahvalim Miri Vinduski na divnom tekstu o planinarima.Moj pokojni tata se nalazi na slici planinara koji su isli u pohode posvecene skopskoj katastrofi.Zvao se Petar zvani Perica Safradin,i nalazi se drugi sdesna, cuci.Zaista sam dirnuta tekstom ,a pogotovo slikom ,na kojoj sam prepoznala i pokojnog cika Fidlera Ivana.Moj tata i on su bili veliki prijateli,i strastveni planinari.Mislim da nema planine u bivsoj Jugoslaviji na kojoj nisu bili.Moj tata je zaista volio planinarenje,i uzivao u svakom momentu,opisujuci sve predjele koje je vidio i osjetio.Divno je sto na ovaj nacin mozemo ozivjeti sjecanja i uspomene,iako placem dok ovo pisem.Daleko od Zenice i od kuce divno se sjetiti divnih i bezbriznih dana djetinjsta ,mladosti i nasih najblizih i najdrazih.Od srca puno hvala na vidnim sjecanjima i puno pozdrava svima iz hladnog Salt Lake City.Vikica
miro
January 18, 2010 at 16:02
Viktorija, ovaj momak do tvog tate sam ja.Da znas koliko sam vremena sa njim proveo u planini pozavidila bi mi.I drago mi je da si se obradovala slici i tekstu ako jos negdje pronadjem slike sa Pericom plasirat cu ih op sajd sa propratnim tekstom.dosta toga sam pogubio ili podijelio ili lezi negdje kod mame u stanu.pozdrav od mene i tata ti je bio super.
VIKTORIJA SAFRADIN SAMIDE
January 18, 2010 at 18:56
Miro,hvala na odgovoru,i da ti kazem da je u nasoj porodicnoj kuci ostalo jako puno slika iz tatinog planinarstva.Meni je jos draze kada znam da ih jos neko ima.Moja sestra Nevenka ,koja zivi u Zenici, u blizini p.d.Tajan ,mi bas kaze da cesto prolazi pored tih prostorija,i sa sjetom se sjeca kako je tata svakog utorka odlazio na”sjednicu planinara’kako smo to mi zvali.Ona kaze ,a i ja se slazem, da bi se nekako trebalo potruditi,da taj peroid iz zenckog planinarstva ostane u vjecnoj uspomeni.To su bili sve divni ljudi i ponovo kazem,strastveni planinari;ti to znas bolje od mene.
Na kraju ,imam jedno pitanje:dali si ti ozeljen za Blazenku Antunovic?Ako jesi pitaj je, da li se sjeca Vere i Vikice?Moja sestra i ja smo se u jednom periodu druzile s njom.Ako nisi izvini.Proslo je puno vremena i mnoge stvari su pale u zaborav ,i ovo je divan nacin da se sjetimo davno zaboravljenh divnih uspomena.Uh,jesmo ostarili.Pozdrav ,Vikica
miro
February 2, 2010 at 11:57
tek sad ugledah ovaj tekst.Tacno, moja bolja polovina je Blazenka a sad se sjecam da ste bile kolegice,pricala mi je da ste na moru bili i sa Dzenanom Topalovic a imamo negdje i slike.Eto vidis sto je svijet mali.Pozdrav se pridruzuje i Blazenka.
bernadin
October 15, 2010 at 23:04
SSamo da se neko podsjeti i da se nije zaboravilo na planinare Zenice ….Monografija Nikola Blažević PD”Tajan” 49.90.
SEKCIJE PRI DRUŠTVU
sekcija za orijentalno kretanje u prirodi
Sastavni dio djelovanja našeg društvabio je i rad pojedinih
sekcija Društva.Članovi ovih sekcija su bili učesnici brojnih takmičenja u skijanju, orijentalnom takmičenju …
Tako je među prvim sekcijama pri Društvu bila je smučarska sekciija. Prvi smučari ove sekcije su bili: Franjo Bućec,Rajko Lipold, Holdi Trunk, Joža Markec, Maks Dimnik, Ivo Petričević. Kasnije su na scenu došli mlađi smučari: Ranko Karać, Niko Barečić, Muhamed Islambegović, Vinko Blažević, Albert Škegro, Joža Vlahović,Alojz Blažević, i mnogi drugi. Vrijedno je spomenuti i jednu ženu koja je bila dugogodišnji član smučara i prvak BiH to je bila Minka Dimnik.
Društvo ima i sekciju u orijentalnom kretanju. Orijentacija u prirodi je pravo umijeće. Put u planine je uvijek bio neizvjestan. Putovati planinom je uvijek bio izazov, koji je tražio strpljenje i iskustvo. Stoga planinari moraju dobro da poznaju orijentaciju u prirodi.
Stoga svako planinarsko društvo trebalo bi da ima učitelje za orijentalno kretanje u prirodi,da bi prenosili svoje znanje na mla đe planinare. Naše Društvo je uvijek nastojalo da ima svoje učitelje za ovu sekciju.
Ekipa za orijentalno kretanje broji tri člana za takmičenje. Za poznavanje ove discipline potrebno je znati čitanje karata i korištenja busole i služiti se postojećim prirodnim znacima. Pioniri ove sekcije našeg Društva su bili, Aleksandar Jeftić, Slavko Strnša, Adem Salčinović, Albert Škegro Marko Grbić te Mira Jaroš i Tatjana Arož.U vremenu od 1969. godine pa do 1990. godine. Naša ekipa je stasala u dobre takmičare koji su osvojili mnoga prva mjesta na brojnim takmičenjima širom BiH.
Članovi sekcije su bili: braća Ahmet i Senad Beba, Nusret Nađaković, Muharem Bošnjak, Edin Kundalić, Jusuf Hrnjić, Suad Hadžiselimović-suće ,Sabahudin Dizdarević-Dino, Hidajet Kadić -Dajo, Okan Ekrem, Milan Gvozderac, te ženske ekipe: Željka Noso, Branka Klobučar, Azra Okan, Željka Klobučar, i Albina Vukančić.
Predstavljajući svoje Društvo nizom takmičenja oni su osvajali priznanja koja i dan danas krase prostorije Društva. Društvo je nastavilo ovu društvenu tradiciju.Uorganizaciji PS BiH Društvo je školovalo dva člana za ovu sekciju gdje oni sada prenose steknuto znanje na mlađe članove Društva.
ALPINISTIČKA SEKCIJA
Alpinizam u Zenici počeo je 1963. godine. Tada je na kurs ispred Društva upućen mladi planinar Ilija Dilber.Ilija je bio iskusni planinar i imao je želju da se penje po strmnim liticama planine. Po završetku kursa za alpinizam Ilija je počeo sa osvajanjem vrhova kako u BiH, tako i u Hrvatskoj i Sloveniji.
Vremenom u Društvu se formira Alpinistička sekcija. Ova sekcija je nizala uspjeh za uspjehom. Odlazili su na osvajanje vrhova širom tadašnje Jugoslavije. Godine 1970. naši iskusni alpinisti Ilija Dilber i Milorad Stjepanović u društvu sa sarajevskim kolegom Zijahom Jajetovićem, odlaze na osvajanje vrha Lupoglav na Prenju u zimskim uslovima što prije njih niko nije uspio. Nakon kračeg vremena izgubljena je veza sa ovim planinarima. Uslijedila je potraga za izgubljenim planinarima. Gorska službe iz Sarajeva Mostara Zenice Konjica su tragale za izgubljenim planinarima na Prenju. Poslije dugotrajnih traženja, pod vrhom Lupoglava pronađena su tijela alpinista, zaleđena u ledenim njedrima planine. Slaba vidljivost, magla led i hladnoća bili su kobni za ove hrabre alpiniste.
Kao uspomenu za ovaj poduhvat ostali su grobovi Ilije Dilbera i Milorada Stjepanovića kao vječita straža na padinama Lupoglava, na mjestu Barni do. Zijah Jjetović je sahranjen u Sarajevu.
U čast ovih alpinista 25.02.1975. godine sekcija dobiva po njima naziv.
Na žalost sekcija više ne postoji ali su ostali zapisi, Knez Željko je aktivan pored naših planina obišao je Kilemandžaro, Ande , Tatre.. Durmo, Jure i neki aktivno rade sa djecom i turistima u svom Skorpionu tu je i Muta sa njima
molba ko ima stare fotografije o Tajanu i članovima neka ih priloži u prostorije društva za Kapu BERNADINA jer radim na prikupljanju arhive društva.pozzdrav planinarima .
bernadin
October 15, 2010 at 23:04
Samo da se neko podsjeti i da se nije zaboravilo na planinare Zenice ….Monografija Nikola Blažević PD”Tajan” 1949.1990.
SEKCIJE PRI DRUŠTVU
sekcija za orijentalno kretanje u prirodi
Sastavni dio djelovanja našeg društvabio je i rad pojedinih
sekcija Društva.Članovi ovih sekcija su bili učesnici brojnih takmičenja u skijanju, orijentalnom takmičenju …
Tako je među prvim sekcijama pri Društvu bila je smučarska sekciija. Prvi smučari ove sekcije su bili: Franjo Bućec,Rajko Lipold, Holdi Trunk, Joža Markec, Maks Dimnik, Ivo Petričević. Kasnije su na scenu došli mlađi smučari: Ranko Karać, Niko Barečić, Muhamed Islambegović, Vinko Blažević, Albert Škegro, Joža Vlahović,Alojz Blažević, i mnogi drugi. Vrijedno je spomenuti i jednu ženu koja je bila dugogodišnji član smučara i prvak BiH to je bila Minka Dimnik.
Društvo ima i sekciju u orijentalnom kretanju. Orijentacija u prirodi je pravo umijeće. Put u planine je uvijek bio neizvjestan. Putovati planinom je uvijek bio izazov, koji je tražio strpljenje i iskustvo. Stoga planinari moraju dobro da poznaju orijentaciju u prirodi.
Stoga svako planinarsko društvo trebalo bi da ima učitelje za orijentalno kretanje u prirodi,da bi prenosili svoje znanje na mla đe planinare. Naše Društvo je uvijek nastojalo da ima svoje učitelje za ovu sekciju.
Ekipa za orijentalno kretanje broji tri člana za takmičenje. Za poznavanje ove discipline potrebno je znati čitanje karata i korištenja busole i služiti se postojećim prirodnim znacima. Pioniri ove sekcije našeg Društva su bili, Aleksandar Jeftić, Slavko Strnša, Adem Salčinović, Albert Škegro Marko Grbić te Mira Jaroš i Tatjana Arož.U vremenu od 1969. godine pa do 1990. godine. Naša ekipa je stasala u dobre takmičare koji su osvojili mnoga prva mjesta na brojnim takmičenjima širom BiH.
Članovi sekcije su bili: braća Ahmet i Senad Beba, Nusret Nađaković, Muharem Bošnjak, Edin Kundalić, Jusuf Hrnjić, Suad Hadžiselimović-suće ,Sabahudin Dizdarević-Dino, Hidajet Kadić -Dajo, Okan Ekrem, Milan Gvozderac, te ženske ekipe: Željka Noso, Branka Klobučar, Azra Okan, Željka Klobučar, i Albina Vukančić.
Predstavljajući svoje Društvo nizom takmičenja oni su osvajali priznanja koja i dan danas krase prostorije Društva. Društvo je nastavilo ovu društvenu tradiciju.Uorganizaciji PS BiH Društvo je školovalo dva člana za ovu sekciju gdje oni sada prenose steknuto znanje na mlađe članove Društva.
ALPINISTIČKA SEKCIJA
Alpinizam u Zenici počeo je 1963. godine. Tada je na kurs ispred Društva upućen mladi planinar Ilija Dilber.Ilija je bio iskusni planinar i imao je želju da se penje po strmnim liticama planine. Po završetku kursa za alpinizam Ilija je počeo sa osvajanjem vrhova kako u BiH, tako i u Hrvatskoj i Sloveniji.
Vremenom u Društvu se formira Alpinistička sekcija. Ova sekcija je nizala uspjeh za uspjehom. Odlazili su na osvajanje vrhova širom tadašnje Jugoslavije. Godine 1970. naši iskusni alpinisti Ilija Dilber i Milorad Stjepanović u društvu sa sarajevskim kolegom Zijahom Jajetovićem, odlaze na osvajanje vrha Lupoglav na Prenju u zimskim uslovima što prije njih niko nije uspio. Nakon kračeg vremena izgubljena je veza sa ovim planinarima. Uslijedila je potraga za izgubljenim planinarima. Gorska službe iz Sarajeva Mostara Zenice Konjica su tragale za izgubljenim planinarima na Prenju. Poslije dugotrajnih traženja, pod vrhom Lupoglava pronađena su tijela alpinista, zaleđena u ledenim njedrima planine. Slaba vidljivost, magla led i hladnoća bili su kobni za ove hrabre alpiniste.
Kao uspomenu za ovaj poduhvat ostali su grobovi Ilije Dilbera i Milorada Stjepanovića kao vječita straža na padinama Lupoglava, na mjestu Barni do. Zijah Jjetović je sahranjen u Sarajevu.
U čast ovih alpinista 25.02.1975. godine sekcija dobiva po njima naziv.
Na žalost sekcija više ne postoji ali su ostali zapisi, Knez Željko je aktivan pored naših planina obišao je Kilemandžaro, Ande , Tatre.. Durmo, Jure i neki aktivno rade sa djecom i turistima u svom Skorpionu tu je i Muta sa njima
molba ko ima stare fotografije o Tajanu i članovima neka ih priloži u prostorije društva za Kapu BERNADINA jer radim na prikupljanju arhive društva.pozzdrav planinarima .