zenicaonline@gmail.com

Sjećanja na djetinjstvo u Novoj Zenici 60-ih godina

Tekst i foto: Miro Vinduška

Prije su vlasnici fabrika za svoje radnike gradili kuće u blizini fabrike ili pak u krugu. Tako su u Zenici postojale Željezarske i Rudničke kolonije koje i danas postoje, a nalaze se od Auto remonta do ‘kapije 1’ Željezare. U Zenici je jedno vrijeme, od 1950.- 1960. bio kulturni, sportski i zabavni centar u Novoj Zenici. Tako se zvala recimo industrijska mahala.

Počeću ovako: Rođen sam u jednoj maloj kućici preko puta direkcije Vatrostalne. Između bivšeg parkinga i Banušine kuće, gdje je rođen Kjazim Vojvodić sa benzinske kod željezničke stanice. Na bivšem parkingu je bila kuća gdje je stanovao Lincner Željko koga poznajete kao vlasnika ZETELA. Pored Banušine kuće je bila livnica koja je redovno, kada radnici dobiju platu, dobijala pomoć u konobarima i miliciji. Livnica je bila kafana, restoran sa baštom i muzikom. Bašta je imala na sredini malu terasu okolo ograničena sa vodom, i imala je mali mostić. Po danu su bili stolovi a navečer bi bila muzika. Plesalo se na krovu restorana. Na kraju je bio roštilj gdje je rahmetli Zijo Dedić i Ričica okretao jagnjad i pekao ćevape. Nekih godina 1957/58 su se kolonije polako poćele rušiti a stanovnici seliti na Jaliju.

Gdje je direkcija Vatrostalne bile su trokuće gdje su stanovali politički rukovodioci Jovičić-Cane i dr. Trokuće su bile jos u Podbrežju i kod Papirne i još stoje tamo. U Novoj Zenici je bila i opšta bolnica, mrtvačnica, čak i ludnica u prizemlju ledične zgrade. Naime poslije rata su njemački zarobljenici, doktori, osuđivani tako da moraju nekoliko godina da odrade u bolnici. Mnogi su i ostajali, čuveni je bio dr.Goldberger. Mrtvačnicu je vodio Himzo Polimac koga smo zvali Himzo kasap jer je on secirao i pripremao mrtvace. Ja sam preselio u čuvene žute kuće 1951-52 i koliko se sjećam postojalo je kino Metalurg i Radnički univerzitet, mada mislim moja sjećanja počinju nešto kasnije.

Kino je vazda bilo puno. Redovi za karte od ujutro. Nas djecu su šverceri tjerali da stojimo u redu i da im kupimo svi po 2 karte što je bio limit po osobi. Svaki film koji bi došao bio je određeni broj žurnala koji se dijelio uz karte. To je bio dvolisnik sa opisom filma i slikama glumaca. Skupljači žurnala su debelo plaćali nama koji smo uspjeli na vrijeme obezbijediti jer smo stanovali uz samo kino. Za nas je djecu bila legenda teta Ziza Dizdarević, sestra od legende Zaima redara. Redari su bili Zaim, Smriko i Adem. U Radničkom univerzitetu su se davali crtani koje je prikazivao Štukan Šefko, čuveni bokser i punac od Husnije Arapovića, bivšeg trenera Čelika. Mi djeca iz komšiluka smo imali malu privilegiju. Čika Šefko nam je puštao crtane u podrumu od Radničkog univerziteta, a i teta Ziza kad nije bilo puno kino puštala bi nas da gledamo omiljene kaubojce.

U hotel Kasini su stanovali stručnjaci. Hotel je imao baštu sa muzikom i veliku salu za sastanke i za zabavu, igranke, čajanke ili kako se još nisu zvale. Popularna mjesta za zabavu su bili još Mladi udarnik i C-blok. Mi smo djeca igrali fudbal iza i uvijek virili kad se pere dimnjačar Mato u kotlovnici koja je imala mali transportni lift za ćumur. Iza sale su dolazili slastičari po led jer se led pravio ispod kuhinje u podrumu, suha destilacija vode. Hotel je imao ogromnu burad za vino koje su svakog novog punjenja morali radnici oribati i dezinfikovati paleći fosfor unutra. Za nas je djecu bio događaj zaviriti malo u bure. Preko puta hotela je bila radnja čuvenog Veroste gdje su podizali kuglu željeznu otkačivši je razbijali velike komade starog željeza. Pored njega je bila kuća poznatog krojača Miše kod koga su završili zanat poznati zenički fotograf Hakija Lemeš i krojač Munib Čuruković. Miso je uvijek imao dresirane vučijake. Ja pamtim Astora koji je svako jutro nosio korpu u zubima sa ceduljicom i novčanikom i od radnje do radnje obavljao kupovinu dnevnih potreba čika Miše. Našlo bi se kod mesara Bege i koja za njega.

Kod kapije dva je bila slastičarna koju je držao Abdurahman Kahrimanović zvani Kljam i bio je malo nagluv. Pošto je imao 9-toro djece Tito mu je devetom bio kum i svake godine bi mu poslao paket korneta za sladoled (naravno neko u ime Tita). Toliko je bio ponosan što mu je Tito bio kum da je samo o tome pričao. Inače je najveća atrakcija bila kada igraju debeli i mršavi fudbal. Kljam je bio golman. Branio je sjedeći na stolici na naopako okrenutom naslonjaču i sa kevom (štapom) u ruci. Sudija je imao vekericu oko vrata i trubu. Meč se odigravao svake godine za jedan od državnih praznika.

Inače jedina asfaltirana ulica je bila od raskrsnice do Mladog udarnika. Tu smo uvijek mahali zastavicama kada bi dolazili Tito i strani državnici u posjetu željezari. Na kraju ulice je bila i kuća, sa lijeve strane u pravcu socijalnog, od privatnog dimnjačara Šukalo Aziza. I kad bi prolazili pored njegove kuće hvatali smo se za dugme za sreću. Inace smo komšiluk izluđivali vozajući romobile i trkolice sa kuglagerima ili sa željeznim kolom i bremzom (tako smo zvali). Gdje je bio restoran “Gurman” bila je jedno vrijeme mesnica, pa hemijska čistionica. Sa strane je bio obućar, pored je bila i kuća od Kurkinče. Pored bašte hotela Kasine je bila mala zadruga mješovite robe gdje je bio šef Drago Dominović, igrač Čelika.

Dolaskom sve više novih radnika u željezaru, samaca i samica, nastala je i mala seksualna revolucija. Od kapije 2 do katoličke crkve su bili najčešće smještani došljaci u kasine i barake tako da se ta ulica, inače Rade Končara (ne znam sada) nazivala “ulicom nevinih trudnica”. Zamislite! I još jedan dokaz je Petrin Gaj. To je bila jedna šumica na mjestu današnje benzinske pumpe Enesa Babića. Mi smo djeca prolazeći kroz šumu do škole redovno brojali kondome koji su visili na grančicama. Našli smo jednom i na silu abortirano dijete.

Poviš hotela Kasine, idući prema stadionu, je bila kuglana i 2 teniska igrališta. U samoj kuglani su bile dvije sale. U jednoj je bila birtija a u drugoj stonoteniski klub sa dva stola, naizmjenično sa boks klubom. Poslije se boks klub preselio u DTV Partizan preko puta sad Katoličke gimnazije. Tamo su bili i tereni za rukomet, košarku i odbojku. Stonoteniserski klub je imao puno kvalitetnih igrača. Ramo, Mile, Milan i Milena Rimac, Sestre Žanka i Željka Mitrović, a najuspješnija je bila Nina Lučić-Lalić koja je kao 16-godišnjakinja bila član reprezentacije Jugoslavije i učestvovala na Evropskom prvenstvu u Malmeu (Švedska). Bila je i prvak države ako ne i Evrope, ne mogu se sjetiti. Na tenisu su dominirali Poljakovi, Bokunovići, Čalkići. Najveće je uzbuđenje bilo gledati mečeve protiv Tuzle gdje su bili poznati braća Đuranović. Inače u to vrijeme se najbolji tenis igrao, koliko ja znam, u Tuzli i Zenici. Na kraju ulice “nevinih trudnica” je bila šabesara od tete Vide Ilić i njenog brata Jakova. Legenda radnje je bio Beso koji je tamo radio i mislim penziju zaradio. Natovario bi gajbe na trokolicu i svagdje gdje se šta odigravalo prodavao. Jos mi odzvanja u usima “šabeso, šabeso”.

Svake godine u Novoj Zenici su se odigravale moto trke. Pored stare bolnice pa kod rudničke zadruge kroz Novu Zenicu i sve tako u krug. Nama bi roditelji na tavanu podigli crijepove i vezali nas za grede kanapom da možemo gledati jer dole nismo ništa mogli vidjeti od odraslih. Poznati su bili Ljubo Galić na Gillera-i, Meho Karić – Zundap i Edhem Kaknjo na BMW bokseru. Najveća atrakcija je bio Meho Brdar sa Mokušnica. On bi uvijek kod kapije dva ugasio motor da čuje komentare publike. Redovno je zostajao dva kruga. Inače su se kasnije trke preselile na bulevar. Uvijek su dolazili poznati trkači, Staša Bogumil, Gilberto Parloti, Agostini, a od domaćih su bili poznati Šulunahpašić, Bevanda, Bucalo itd.

Zenica je imala i kros klub. Trke su se održavale na Pušari (Kamberovića brdo). Glavna zvijezda domaćih je bio Vlado Potapov, sin naše nastavnice domaćinstva gospođe Milice (V.Pelagić). Imali smo čak i obdanište iza bivše i prve samoposluge preko puta crkve. Ako sam nešto propustio Mirsad Đulbić će, nadam se, dopuniti.

Eto djeco da malo vidite kako smo se mi znali lijepo zabavljati bez kompjutera i skupih igračkica.

Zenički suvenirireklamadzunglasiva

About the Author

Related Posts

  1. Nina

    Uvijek su me oduševljavale priče starijih ljudi. Iako sam rođena sredinom 80-tih, ponekad, i često poželim da sam rođena u neko drugo vrijeme, u vrijeme Elvisa, Casha, u vrijeme prvih rokera…. Ovo vrijeme i ovi novi klinci mislim da nikada neće upoznati čar pravog djetinjstva.

    Toliko od mene…članak je za svaku pohvalu.

  2. Mirsad Đulbic

    Dragi Miro,
    Čestitam. Mlad a dobro pamti.
    Ipak! Moram te malo ispraviti i dopuniti.
    Dr. Adolf Goldberger nije bio njemački zarobljenik. On je u BiH došao u doba Austrougarske i bio je specijalista medicine rada za rudarstvo, a kasnije uradio specijalizaciju iz opće hirurgije. Meni je ostavio uspomenu na lijevom dlanu, kada mi je zašio palac, kojem sam gotovo prerezao, padom na dno dječije boce, negdje 1950.g. Po nacionalnosti je bio Jevrej. Tokom II S.R. su ga Zeničani, kao i mnoge druge uspjeli sačuvati. Na žalost ne i sve. U istorijskoj građi o razvoju medicine i zdravstva u BiH, na strani 150 je navedeno za austrougarski period:
    Rudarski ljekari:
    Foglar Josef
    Goldberger Adolf
    Limbersky Josef
    Od tih bijahu: Jevreji 2; Čeh 1.
    http://www.avicenapublisher.org/docs/books/korijeni.pdf
    Njemački zarobljenici su bili dr Riger i zdravstveni tehničar – bolničar Vajnberger (Weinberger, sin mu Johannes, rođen 1957. g. u Zenici, od 1993. g. živi u Austriji). Kasnije je mislim iz Sarajeva, došao i dr.Valter. Zenica je imala veće potrebe za liječnicima, jer se naglo širila, a i bio je veliki broj omladine na iskopu kanala Bosne i građevinskim radovima u Žweljezari, te na gradnji pruge Šamac – Sarajevo. Kroz Zenicu je u periodu 1947÷1954. prošlo preko 525.000 brigadira. Valjalo je i njih sve liječiti.
    Dr. Aleksandar Goldberger je bio sin dr. Adolfa Goldbergera i također hirurg, kao i otac – odličan!
    Aleksandar je otišao 1958. godine u Foču i tamo ostao do ratnih zbivanja u Bosni i Hercegovini. Njegov otac prim. dr. Adolf Goldberger je potom otišao za sinom u Foču, jer nije mogao sam živjeti u Zenici, te je po dalasku u Foču postavljen za prvog direktora tek otvorene bolnice.
    O prvom motociklističkom klubu u Zenici, kako bi sada kazali bajkerima, znam podosta, pa i kako se dolazilo do “motora”, kako se kratko zvali motocikli. Trke su se prebacile na relaciju: Kidričeva, Carina, Titova, Masarikova. Na toj relaciji se zimi održavao skijering: motociklista vuče za sobom skijaša. Bijaše sve do nesreće, kada je jedan skijaš uletio u piljaru, sada je pekara, na uglu Titova i M. Tarabara. Skijaš je teško povrijeđen slomljene kičme, a bilo je ranjenih gledalaca.
    Možda jednom napišem nešto o prvom motociklističkom klubu iliti prvim zeničkim bajkerima.
    “Petrin gaj” je bio rasadnik drveća za Zenicu i okolinu. Bio je još jedan rasadnik, na izlazu iz Zenice, lijevo, kada se ulazi u Raspotočje, prije firmi Pero i Alba.
    I tako dalje.

  3. zeničanke

    Kad uhvatite vremena (Miro i Mirsad, ili neko drugi) napišite nešto i o Čeliku (Zenica, 50 tih). Naravno pohvale za ovo do sada objavljeno, da se ne zaboravi, bravo. A možete kasnije, nemojte mi uzeti za zlo što predlažem, nešto i o ostalim temama iz tih vremena prije 70 ih.

  4. Kasim

    E, odavno me nista nije odusevilo, kao ova dva teksta gore.Pa cini mi se da u zadnjih 40 godina, nisam nista bolje i interesantnije procitao.Svaka cast za ovo.Ja se ovoga najvecim djelom sjecam, i znam da je upravo to tako bilo.Mozda bih i ja imao nesto dodati, ali necu da kvarim koncepciju, jer se nadam da ce doticni nastaviti sa ovim.Ovo je za svaku pohvalu.Posebno su interesantna imena, jer ih skoro sve znam.Jos jednom, svaka cast i nastavite, ja ovo uredno azuriram za sebe.

  5. Mirsad Đulbic

    O Čeliku ima na stranicama:
    Navijačka: http://www.nkcelik.co.ba/ver5/
    Klupska: http://www.nkcelik.ba/
    Trenutno se radi monografija o Čeliku. Monografiju radi doajen zeničkog novinarstva G-din Tucaković.
    Glede, unatoč a u svezi Čelika, ja mogu pisati kako sam prodavao šabese na negdašnjem šljakovom stadionu, kako je moj otac radio sa svojim prijateljima iz Industrijske škole na izradi ograde stadiona u Blatuši, akko smo se preko ograde iz prostora stadiona ubacivali u ljetno kino Metalurg i tako sve naokolo. Nisam nikada volio ni nogomet, ni fudbal.
    Moguće da Miro ili neko drugi od navijača Čelika bude raspoložen.

  6. miro

    nisam ja dzabe napomenuo da ces me ti Mirsade dopuniti ili dodati nesto.Za Golbergera sam znao ali nisam bio siguran.Vajnbergera nisam napomenuo jer su mi njegova djeca prijatelji i da mozda ne bilo negativnih reakcija.On je radio tamo gdje se vadila krv i bila laboratorija izmedju lamele idjecijeg dispanzera.I hvala ti za ono mlad ,61 i nije macji kasalj.U svemu je ovo bitno da se malo prisjetimo i mladjima docaramo grad u kojem zive i koga vole, a vole ga dok ga toliko kritikuju.pozdrav i hvala na pozitivnoj reakciji

  7. Mirsad Đulbic

    Sada malo dodatka za mlađe. U pravu si Miro, kada kažeš da je Nova Zenica bila jedno vrijeme centar zbivanja u kulturi. Činjenice koje podupiru ovu tezu, a odnose se na tadašnje institucije kulture u Novoj Zenici, su slijedeće:
    – KUD “Ibrahim Perviz” sa desetak sekcija,
    – Gradska limena glazba,
    – Prva biblioteka u Zenici je bila u prizemlju željezarinog centra za obrazovanje, kasnije znanog kao Radnički univerzitet,
    – Dječije kino sa predstavama svih žanrova dječijeg i omladinskog filma, u sali na spratu zgrade pomenute u prethodnoj tački,
    – Dva kina za odrasle, da tako kažem, Metalurg i ljetna kino-bašta Metalurg,
    – Najveći plesnjak u gradu, na platou ispred papirne sa izuzetno velikim prostorom za sjedenje i plesanje,
    – Plesnjak u zgradi Maldi udarnik (popularni “Perviz”)
    – Čitaonica sa štampom za pionire i omladinu u “Pervizu”,
    – Redakcije Naše riječi i Metalurga,
    – Dom omladine u bivšem restoranu između samačkih zgrada C-1 i C-2 (sada uprava “Duhana”),
    I tako redom, plus ono što si pomenuo za sportske klubove i terene, te auto-moto klub sa sekcijama sa pionire i omladinu, gdje se učila vožnja na mopedu “Švrćo” i polagali ispiti za značke sa jednom, dvije i tri zvjezdice. Ma bilo je toga kamara. Taman za jednu enciklopediju.

  8. Mediha

    Svidja mi se ovo sto je Miro rekao: “…grad u kojem zive i koga vole,a vole ga dok ga toliko kritikuju.”
    Sigurno je tako, jer kad nam je nesto svejedno, onda prozborimo samo ono nase cuveno: “Ma ja…”ili “Pa ja…” 🙂 slegnemo ramenima i idemo dalje. A ovako ja i moj narod vicemo i vicemo i vicemo…
    dok nam grad ne skonta da ga volimo.
    A kad skonta, sve ce nas prigrliti kao svoje najrodjenije i onda cemo zivjeti zajedno jos puno,puno vijekova u miru i zadovoljstvu.
    Cica mica – gotova prica!

  9. miro

    o Celiku se sto se tice hronoloskih dogadjaja moze sve vidjeti na sajdu celika.Za mene bi bilo interesantno da neko zna nesto karakteristicno iz tog starijeg vremena,neku dogodovstinuposeban dogadjaj i sl.Ja veoma malo znam mada je moj ujak Galic Vinko zvani Bimbo bio i ostao legenda iz tog vremena.U porodicnoj kuci u Golubinju je bio vojnicki kofer u kojem je dosta slika bilo iz vremena 1950-60.ali kad je tetka koja je zadnja tamo zivila umrla ja sam obilazio kucu,sijao bastu itd.posto nisam imao auto a vozom je bilo tesko nositi kofer,cekao sam priliku da neko bude isao sa autom,jer sam ja svoj prodao.Medjutim pukla tikva izmedju Hrvata i Muslimana i ja nisam mogao vise otici.Kad se sklopilo primirje otisao sam vozom do Nemile a onda pjesice u Golubinje .O d kuce skoro da nista nije ostalo.Sve sto se moglo odnijeti odneseno je.Gdje je taj kofer zavrsio bog zna.Ja znam da gospodin Branko Tucakovic vise od 30 godina priprema materijal da izda knjigu pa sam i ja znatizeljan da je kupim.Nekih 70-tih je profesor fiz. kulture moj rodjak Galic Mladen pisao diplomski rad o Fudbalu u Zenici,a sluzio se takodjer sa materijalom Tucakovica i jos nekih starijih ljubitelja fudbala.Kad slijedeci put budem dolazio potrazit cu od njega da napravim kopiju,jer znam da je dobio za rad cistu desetku.U njgovom radu se nalazi sve od dolaske prve lopte u Zenicu.Ja se sjecam da su golmana Andrica zvali’gumeni’i da je golma Mikus izvodio bravure skakajuci sa grede i hvatao lopte nabacivane iz kornere.On je u zeljezari upao u vrelu vodu i tako poginuo.Znam da su u njegovu cast dovodili akrobatu Aleksica iz Beograda koji je drzeci se zubima visio ispod aviona koji je kruzio Zenicom.Najznacajnija prekretnica u razvoju Celika je bila utakmica u Travniku.Pobjedom je Celik stekao pravo da se takmici u kvalifikacijama za 2 ligu.Kao sto se svi sjecaju tada je i usao pobijedivsi Borovo,koga je takodjer pobijedio i usao kasnije i u 1 ligu.Utakmica u Travniku je poznata po opstoj tucnjavi na terenu gdje je puno igraca povrijedjeno kao i moj ujak Bimbo.On je uspio nakon rehabilitacije samo jedno pluvrijeme da odigra u kvalifikacijama i karijera je zavrsena.povreda koljena je bila takva da nije mogao vise igrati.Jos da napomenem da je prvi trene celika bio zubar Dubac koji je dosao iz ,ako se navaram,Osijeka.Iz tog vremena zivi jedna celikova legenda.Vlatko Markovic predsjednik Fudbalskog saveza Hrvatske dosao iz Bugojna i igrao jedno vrijeme za Celik da bi potom otisao u Dinamo gdje je postao rep.Jugoslavije i ucestvovao na Svjetskom prvenstvu 1964 u Cileu.Volio bih da neko mozda ima slicnih dogadjaja da opise jer se kao takve ne nalaze u arhivama.Mozda od nekog jos sta zaznam pa cu ovaj tekst dopuniti.Celik..Celik tu–tu-tu

  10. miro

    a kako cu svrcu zaboraviti,pa oni mladi saobracajci Sidik Alic i dr.Bili su prava atrakcija.Ja sam im stvarno zavidio ali tolika je bila konkurencija a odredjen broj mjesta da nisam mogao doci u obzir.

  11. Mirsad Đulbic

    Pa dragi Miro, što se nisi javio? Ja imao jedno mjesto, pa ga “prodao” za jedan elektromotorić 4,5 V, 200mA, “Mehanotehnika” Izola, jer mi je trebao za model trkačeg auta Porše sa daljinskim upravljanjem. Sada te modele niko ne bi znao napraviti, jer ih ima u radnjama za bagatelu, a mi smo 1960. g. ih naprosto stvarali. Vjerujem da bi i sada bili čudo od tehnike, ali retro!!!
    Što dobro djeluje čavrljanje s tobom. Prorade mi fajlovi gotovo zaboravljeni. Vidiš, čak sam upamtio sve o elektromotoru. Mjesto saobraćajca sam tada ustupio Igoru Viliću, a on meni pomenuti motorić, naravno uz znanje i ravnanje razrednika i nastavnika OTO.

  12. Mike

    Puno pozdrava nasim zenickim kustosima Miri Vinduski i Mirasdu Djulbicu.( O Mediha i ti si se preselila ovdije.) Imam 2 pitanja ako mi mozete odgovorit. Prvo pitanje kako je nastalo ono brdo ispod O.S. Prvi maj ( bivse ) takozvana Pusara. Kao mali gledo sam Moto – trke na njoj. Nikada nisam skonto zasto se non – stop pusila. Mozda sam nekada davno dobio odgovor ali sam zaboravio. Jeli to neki otpad iz zeljezare ( mislim koksara ) ili nesto drugi. A moje drugo pitanje je . Negdije sam davno procito da se trebo graditi aerodrom u Zenici ( zaista ). Naravno to je bilo u doba drugog svijetskog rata . Da je tako zvana NDH trebala graditi ili je bilo u projektu ( studi ) zracna luka na potezu otprilike Kanal – Pehare ( ili tako nekako ). Ako imate vise informacija. Unapred zahvaljujem.

  13. Mediha

    Hahahahaha….:)
    Moj Mike, kako samo mene primjeti pored Nine, Kasima i Zenicanki 🙂
    Svijet je uvijek bio jedno veliko selo, a portal zaseok…tako da nam je mogucnost susretanja na ovim prostorima vrlo vjerovatna.
    Ne moramo se u svemu slagati, ali ipak imamo jednu zajednicku: oboje smo radoznali i dovoljno pametni da skontamo da su nas prisustvom i pisanom rjecju pocastila dva doajena starije zenicke scene, pa eto…virimo i snjuhamo.
    Ne znam kako je tebi, ali ja se radujem kad god te u ovom svom “snjuhanju” ugledam.
    Sretno i ne prepadaj se…ja sam kao i ti jedno vrlo pitomo stvorenje, a druga zajednicka nam je da oboje volimo Zenicu i da smo u njoj odrasli.

    Za ovaj dunjaluk dovoljno da se uvijek kad se sretnemo (pa makar i na portalu), srdacno pozdravimo i pozelimo jedno drugom zdravlje, mir i zadovoljstvo.
    Sretno!
    Mediha

  14. Mike

    Moja Mediha izgleda da sam ja latento zaljubljen u tebe ( Hahahaa ) izvinjavam se tvom suprugu. SALA. Sto ti kazes svijet je uzasno mali. Ali imam i za tebe 2 pitanja. Prvo dali ne zivis “” mozda “” u Londzi ( znas na koju zgradu mislim) . A drugo sto mislis o mome zadnjem postu ( volio bih da znam – valjda cijenim tvoje misljenje ) ne na ovoj stranici vec na prosloj ( u vezi prosvijeda – zasto se Zenicani ne okupljaju tako masovno ili tako nekako ).

    Zdravlje, mir i zadovoljstvo

    Mike

  15. Kasim

    Ovo je nesto fantasticno.Mislim da je ovo prava tema, na pravom mjestu, upravo sa pravim akterima.Bez obzira sto ja sve ovo vecinom znam,(nesto sam i zaboravio) ja sve uredno azuriram.Ubacit cu se i ja sa dopunama (Ako gopoda dozvoli) samo ne bih zelio da smetam, jer vidim da se tema zalaufala.
    Ja bih ipak, da se o Celiku pise kasnije ili nikako jer je vecinom sve poznato, a i da se ne bi islo iz nekakvih okvira svega ovog.Pozdravljam sve, posebno tandem Miro-Mirso.

  16. Uzun

    Odlicno!

  17. miro

    jednom davno sam citao da kada ljudi kopaju po povrsini ugalj a negdje postoji pukotina duboko i zbog nedovoljne cirkulacije zraka dodje do samozapaljenja uglja koji je tesko ugasiti.Ceka se jedino da se sam ugasi od CO2 kiji sam prouzrokuje tjst sam zapalio sam zatusio.Za kamberovica brdo znam da je bila strategijska zona bivse JNA kao i Prasnice.Kad se trbalo negdje novo groblje stacionirati bilo je polemike sa JNA dok nisu dobili dozvolu.

  18. miro

    U maloj skoli kod crkve pozada je bila jedna ucionica gdje sam ja isao u4- 5 razred a do nje je bila ucionica OTO .kad bi bio popodne na nastavi uvijek bi virio na odmoru i divio se mladim tehnicarima.Uclanio sam se i pravio avione koje smo nosili na takmicenje koje se odrzavalo oko i u bazenu Crkvice.Sam sam sa Mohoric Zeljkom napravio selo, sojenice od rogoza koji smo donosili iz Blatuse kod stadiona jer je tamo bila mocvara.Znam da mi je to bilo prvo mjesto koje sam osvojio na takmicenju.Kasnije sam se uclanio i u foto klub jer je to pasija bila mog tate i uvijek smo imali par dobrih aparata.Cak jedno vrijeme i cuvenu Leiku.

  19. Mirsad Đulbic

    Za druga – gospodina Mike-a:
    Da, ugalj u većem sloju se samozagrijava do tačke zapaljenja. Pali se ako ima kisika, a ako nema, toplotu širi oko sebe, pa na primjer zagrijava podzemne vode. Iz toga razloga smo na deponiji uglja za ŽZ imali mali buldozer, koji je stalno razgrtao i zgrtao ugalj, da ne dođe do pregrijavanja i samozapaljenja.

    Tih pomenutih “Pušara” je u Zenici bilo više, a najduže su gorjele dvije:
    – već pomenuta na silasku s Kamberovića ravni u krivinu rijeke Bosne, sada nekako jugoistočno od pumpe “Kaleks”
    – na mjestu sadašnje zgrade “Jabuka”, Staro Radakovo, brdo Hamida.
    Inače oko Zenice na više mjesta ugalj izlazi na površinu, pa se samozapaljivao često. Oni, kojima je to smetalo, znali su ugasiti nasipanjem rastvorene ilovače u oganj.
    Aerodrom je planirala njemačka armada graditi na potezu Babino polje – staro Tetovo, pa se odustalo, jer je samo jedan smjer bio dobar za poletno-slijetnu stazu, ali i trebalo je izmjestiti selo Tetovo i riješiti vodotokove potoka Rača i rijeke Bosne.
    Heliodrom je JNA planirala graditi na Prašnicama, ali da bude u civilnoj upotrebi i o tome je bila jedna maketa. U garnizonu JNA je bilo poletno-slijetno helikoptersko mjesto.

  20. Mediha

    Mirsade, svi koji su se setkali po tetovskoj meraji, zamjerit ce Vam sto napisaste “selo Tetovo”… 🙂
    Ako ste i sami nekada prosetali tom merajom, zamolila bih Vas da nam nesto i o tome napisete.
    Pozzz.

  21. Mirsad Đulbic

    Draga Mediha, zar je loš izraz “selo”. Na hrvatskoj televiziji svakodnevno govore o seljacima, a u BiH o farmerima?!
    Slušam vijećnike, koji se libe stvari nazvati pravim imenom, pa u svojim diskusijama govore o građanima npr. Babina. Valjda su to seljani Babina ili ako je već kod nas selo dobilo pežorativnu konotaciju, može se kazati: Stanovnici Babina.
    Dakle, Tetovo jeste selo, a kada je nastalo, pogledajte moj raniji tekst o Zenici 1785. godine. Tetovska meraja je jedno fino sjećanje na minula vremena. Sada je tu auto baza drumskog saobraćaja Željezare iliti Arcelor mittala. Itd. Ima ljudi koji mnogo zanju o Tetovu, ali se mnogo i varaju. Dvojica su pisali, kako je Tetovo kao biva vrlo staro naselje. Izgubili ljudi kompas od prevelikog lokalpatriotizma.

  22. Mediha

    Hahahahahaha….
    iskreno Mirsade, ja bih vrlo rado dala stan za kucu u cistom i nezagadjenom selu Tetovu i ne bi mi smetalo da me citav svijet zove najvecom seljankom na podruciju nase opstine…
    Citala sam Vas tekst (kao i sve), tako da mi nastanak Tetova nije nepoznanica, ali vrlo cesto “gradjani sela Tetova” pricaju o tetovskoj meraji, setalistu, prelijepim djevojkama i momcima, sljivicima i tzv. okupljanju u predvecerje skoro pa zenicke omladine na tim prostorima.
    Cak su i mene kao dijete (po prici moje mame rahmetli) setali po tetovskoj meraji…ja se na zalost ne sjecam, ili sam bila vrlo mala ili sam posla kasno pamtiti…tako da me pomen “sela Tetova” podsjetio na nesto sto je jos uvijek aktuelno u pricama. Mislila sam da cete nam moci docarati djelic te atmosfere…Meni kao starom romanticaru, meraja kroz sljivike lijepo zvuci. To je, prevedeno u danasnje vrijeme, vjerovatno piva u jednu, a joint u drugu ruku…pa na Kamberovice, uz Bosnu…Uh, idile…
    Ipak bi ja malo vise o meraji 🙂
    Ostajte mi pozdravljeni!

  23. muta

    Doista,gotovo sa suzama u ocima sam procitao ovaj predivni tekst!Slike moje drage Zenice iz tog doba su se vratile u trenu!Treba nam vise ovakvih tekstova,narocito kad su ljudi”puni”jalove politike
    i kad mladjoj generaciji neko treba da ostavi “trag” o vremenu kad su ljudi imali manje,a zivjeli puno bogatije!Velika pohvala za g.Vindusku i g.Djulbica koji je i za vrijeme rad u zeljezari bio LEGENDA!!!

  24. sunset

    Negdje u svemu ovome nedostaje ekspres restoran (sada DP Market iznad TEN-a) i naravno poznata slastičarna KASATO.Još kao dječak sam trčao kroz konstrukciju reflektora Bilinog polja dok su bili u pripremi za montažu.Stanovao sam u jednoj od baraka prema kapiji jedan i imali smo legendarno igralište CIGLANA. Bio sam član aero kluba blizu sadašnjeg Vatrogasnog doma.Ivo Andrić je napisao da čovjeku ostaju:USPOMENE,SJEĆANJA I RASTANCI….

  25. miro

    sunset,ti si sigurno mladji dok se sjecas ekspres restorana,ja se sjecam jos dok je na tom mjestu mjestu bila cuvena rudnicka zadruga,prodavnica mjesovite robe.Preteca ekspres restorana je bio Zdravljak preko puta ispred parka gdje je napravljen prvi javni WC .Kad se zdravljak srusio i rudnicaka tada je napravljen novi restoran.

  26. sunset

    čika miro samo dobro pročitajte!(Još kao dječak sam trčao kroz konstrukciju reflektora….).Pozdrav. Volio bih da neko napiše o vremenu snimanja filma UZAVRELI GRAD.

  27. miro

    sunset .Je li to igraliste bilo iza auto moto drustva ili tamo gdje je vatrogasno drustvo.Znam tamo dosta raje ,Mika,Bogdan,Mihajlo,Encilo.Silic.Cota,Kruno itd.I moja zena je rodjena u toj ulici blizu kapije jedan.Njen brat je Zeljko vozac Vatrostalne sto je poginuo u Vraci.

  28. miro

    Uzavreli grad.Evo ti dio mog sjecanja,jer sam bio ucesnik snimanja.Isao sam 5 razred OS i jednog dana dodjose dva tipa u nas razred pocese da nesto razgovaraju sa nasom uciteljicom Nadom Vranjes.Uciteljica je uprla na mene prstom ipozvala me napred.Pitala me da li bih htio da igram jednu ulogu u filmu uzavreli grad.Zasto ne rekao sam.Prvo sam kuci morao za dozvolu pitati roditelje i doci u malu salu hotel kasine na razgovor sa Veljkom Bulajicem i Ilijom Djuvalekovskim glavnim glumcem.Kako sam stanova kod kina pratio sam svaki dan dogadjaje oko glumaca.Djeca ko djeca znatizeljni,a i glumci su za nas bili kao i sad idoli.Za ulogu sina od Ilije smo bili nas tri kandidata,Misilo Zoran,jos neki djecak kome se ne mogu sjetiti imena jer je sigurno bio iz druge skole, i ja.Sva trojica smo snimali kadrove na stanici i u vozu.Svakodnevno smo stazirali gdje god je to trebalo.Najcesce oko kapije 1 stanice.Jedne noci oko 3 sata dosao je moj otac da vidi sta je samnom gdje sam tako kasno i kad me je vidio da spavam na klupi cekajuci red za snimanje kadra u vozu pokupio me kuci i to je bio kraj moje glumacke karijere.Snimanje nije tako jednostavno. za jedan kadar u filmu od 1 minute sto sam snimao morali smo ponoviti po 50 puta,sva trojica.Jos se sjecam idemo prema stanici otac Ilija djuvalekovski i ja sin njegov,u momentu povucem ga za ruku i kazem “tata zar vec idemo iz Zenice”I to tako 50-tak puta. T o je bio jedan kadar drugi u vozu nisam ni snimao jer nisam jos bio dosao na red prije neko me tata odveo.N a kraju su kadrovi sa Misilom Zoranom bili izabrani.Ali nista, za to kratko vrijeme sam stekao prilican broj obozavateljki u skoli.Sta bi bilo jos da sam se pojavio u filmu.Mogu vam reci film je bio dobro prihvacen ali ako bih morao opet da snimam na onaj nacin ne bih nikad prihvatio to je mukotrpan rad.Eto toliko od mene vise pojedinosti se ne sjecam sem nogu od Olivere Markovic koje mi se i nisu bas dopadale.Ipak sam se sa njom bio sprijateljio i stalno joj isao u kupovinu u samoposlugu kod crkve te novootvorenu.

  29. Kasim (prvi tim)

    Miro, samo da nadovezem gornji tekst.Eto upravo se sad sjetih tog zdravljaka, i onih kuca sto su bile u parku.Tu mi je stanovala sestra a komsije su bili Begicevici, Enesovi roditelji.I vidi slucajnosti.Svu ovu raju sto si nabrojao ja znam, igrali smo bas tu lopte, i u onom praznom bazenu u parku (vjerovatno ga se sjecas).Ja kad sam dobio novi stan u Babinoj rijeci, moj prvi komsija do mene je bio Encilo i njegova majka.Eto onako sitnica, za sjecanje.

  30. sunset

    Miro pozdrav od sunset-a.Od onog igrališta kod vatrogasnog doma ostalo je oko 20×30 metara slobodnog prostora.Donedavno su bile i željezne konstrukcije i ona vratila za ljuljaške.Nešto dalje je bila baraka u kojoj je živio dr. Gledo Ibrahim.
    Hvala za Uzavreli grad!
    PS:Koliko godina treba čovjek da živi u našoj Zenici i da se izgubi onaj izraz došlo? Moj otac je 1955 došao u Zenicu, tri puta odlikovan ordenom za rad od Druga Tita, dobitnik 12-to aprilske nagrade, član dreger čete koja je iznosila poginule iz tunela Vranduk,poginule i ranjene iz Zeničkih rudnika…ali nije STARI ZENIČANIN.

  31. Blatusa

    Mi smo to brdo zvali Vulkan a ne Pusara . Nas djecu iz Blatuse su plasili ili tvrdili da je ispod lava i da ce jednom da se izlije i predje preko rijeke Bosne i sve nas unisti . Inace , to brdo sto vi zovete Pusara , nije se samo zapalilo vec je to bilo glavno omiljeno mjesto slobodnije radnje i zaljubljene parove . I ja sam tu stekao ljubavni staz . Ja imam slike kad se gradio autoput i tok rijeke Bosne mjenjao u tu svrhu .
    Inace , to vrijeme je bilo raj za djecu . Imali smo prve EI Nis televizore na kojima se jedva covjek prepoznavao , od kvalitete i jedan program . Prvi crnobijeli televizor se prodavao kod mosta na Kocevi , ulica Marsala Tita , za 170 hiljada dinara . Ja imam jos danas nekoliko tih hiljadarki, na kojoj je nasmijan radnik u Zeljezari, na koksari ili celicani . Gledalo se samo jedan kanal , ja sam tada imao 5 godina i mislio da se u televizoru nalazi puno puno slika koje se nekako na cudan nacin mjenjaju . Svi su mi se smijali kad sam pitao “A kad ce doci ciko da zamjeni te slike “???

    Danas sam sretan sto tada nismo imali nista jer smo se imali igrati svacega po cijeli dan napolju . Prvo su bile zidure , cepovi sa piva i sokova koje istucas donekle i onda odes na zeljeznicki most kkoji vodi na Kamberovice , i stavis ih i cekas da voz naidje i predje preko njih . Tada su bile tako uglancane i tople i sjajne . Imale su svoju vrijednost medju nama djecom , i mi smo ih znali prodavati jednu ziduru za 5 bijelih dinara . Igra se tako da prvi igrac udari u zid nastojeci da ode sto dalje , tako da drugi igrac, ako uspije da udari ziduru da je priblizi tvojoj toliko da razapne vlastiti pedalj , on je pobjednik i ti gubis tu ziduru .
    Kasnije su dosli klikeri i crtani romani . Ja sam vjerujte bio najbolji u klikerima, razbijao sam cesto klikere druge djece i izbijao iz roshe . Po cijeli dan se igralo za nekoliko klikera , ako imas 10 osjecao si se kao kralj , to je bilo vece bogatstvo i prestiz nego bilo sta . Sad zivim u inostranstvu i kupio sam, cim sam ih vidjeo, 300 novih sarenih klikera i oni su mi drazi od auta ili zlata . 100 klikera ovdje kosta 1 dollar . Sad , da kostaju 100 dolara ja bi ih kupio ali kad su mi rekli 1 dolar umalo da sam se onesvjestio .
    Da se mogu vratiti s njima u ono vrijeme , za mnom bi islo hiljade djece , isto kao kad Tito dolazi u Zenicu .
    Najbolji bureci su se pravili u Novoj Zenici . Odes na burek ili na cevape pa u kino Metalurg . Kad sam dolazio 2000 svi ti lokali su bili porazbijani , Zeljezara je sutila , kao povrijedjena majka , kapije prazne, nigdje strazara, ne cujes galamu i vozove non stop . Bilo mi je kao da sam otisao u 19 vijek odjednom . Jedino sto je bilo isto su bili Rasimovi cevapi .
    Islo se u skolu osnovnu Vaso Pelagic do cetvrtog a kasnije se preselila u Novu Zenicu a u Blatusu je dosla medicinska . Uciteljice su bile Zdenka i Jovanka , Manda cistacica i Nezir . Niko nije imao sat i mnogi nisu znali na sat pa je uciteljica Jovanka mene slala da vidim u hol koliko je sati . Peti razred smo nastavili u drugoj skoli . Tada smo se mi osjecali kao velike fore, “odrasli: . Nastavnici Bogoljub Ilic , Svetolik Arandjelovic , Sredic Zorka , Zvonko fizicko, tesko se sjetiti sviju tek onako . Ucenici Zahid Kobilica, Aleksic Zeljka , Vidovic Vlado , Matic Zdravko , Stapic Zoran , Gilice Verica, Angel Vukica , Prosic Nada , sjecam se mnogih ali drugom prilikom . Ta je generacija imala jako, jako zgodne djecake a narocito djecake . Recimo jedna Vukica , Zdravka, Nada, Sobot Silvana , Aida iz celicnog solitera N. , Bajagic Fikret je bio tada najveci laf sa najboljom frizurom . Ja sam bio jako popularan, ali sam tek u srednjoj postao laf i faca skole i Zenickih kina . Ako vam se dopada mozda nastavim opet , moram malo da se izigram sa klikerima . Da napomenem, bilo je puno Zenickih ljubavi i skolskih . Mi nismo imali mobilne telefone ili internet i tekst poruke . Lakse se bilo popeti na Smetove deset puta pjeske nego reci nekim okicama da ih volis . Pa smo krali krede iz razreda, ja i kupovao bogami, jer su moje potrebe bile jako velike . Pisali smo cijeloj Zenici ako nekog volimo , A i Z se vole na primjer , ili AZ zaokruzeno srcem. Gdje god vidim svoju simpatiju da prodje ili proseta , tu bi po zidovima osvanula nasa imena sutradan . Ta bi osoba uzvracala isto , i jos vise … Nicija imena nisu bila ispisana kao nasa , na stotine fasada , stubova , bijelom kredom . Meni je tesko pisati , suze mi idu na oci . Te osobe nema vise , poginula je . Pjesmu sam joj napisao , ali me i ona od Leo Martina podsjeti i rasplace . “Sve u meni jos te trazi , gdje da podjem da te nadjem..Znam uzalud je sve , Jer Ti sada snivas vjecni san, JA ZIVIM SAM .

  32. SELTO

    Hej ti stani malo Blatusa,a koji si ti to a da si se svidjao bas svim trebama a mi ostali hebiga nismooo!!!!!Cuj ganje najbolji izbijac iz roseeee,lazi njima mojne nime.Sto se rose tice ja sam ubacivo” uvijek prvi i uvijek iz prvog pokusaja(nesmetano) a sa talentom.
    Iz rose,brate mili najbolji izbijac je bio Grana (sada u Holandiji),sto se tice Blatuse.
    Aaaaa cuj kupio sto klikera za dolar,pa ti onda stvarno nisi normalan a onomad ste me zahebavali da se igram sa mojim hajima zato sto mi mater nema para da mi kupi kklikere.
    Dok ste vi vjezbali sa svojim pravim klikerima ja sam vjezbao sa svojim hudima sa nisanskom spravom.
    A ono stari ljubavnice AZ pa u srcu,znali smo dopisivati i mi ostali nisi samo ti udarnik u pisanju po zidovima,a sve da ti pomognemo.
    Pozdrav od Seltika iz S.Paulo Brasil a onda i od ostatka familije iz Parme Italija
    Ostalima koji su procitali sve ovo izvinjavam se na ev.vulgarnostima uz duzan pozdrav i vama.

  33. nando

    slucajno sam upao da procitam nesto o zenici i vidi molim te procitam o zizi dizdarevic iz kina, metalurg se zvao???

    haha to mi je bila baba , radila u kinu sam isao kao mali cesto
    ahh zenica ..grad u kojem sam zivio prvih 10 godina i onda preselio u kopenhagen , danska ali dolazio cesto na odmor svakog ljeta .
    sjecam se malo svih tih stvari sto miro vinduska opisuje slasticarna u novoj zenic, stanovali smo u bivsoj mosa pijade ulici ,poslije dzemala bijedica.
    Od tog vremena nazalost se ne sjecam imena , nisam dugo bio u zenici , poslovi su me gurali svagdje drugdje .
    Gdje se moze jos procitati o ljudima iz zenica mozda nadzem neko koga sam poznavao??

  34. miro

    Nando,sjecam se kad si bio mali ti si sin Menjin i S.M.gore ste svi ,,i Baha i Fiza ako se nevaram.Samo brat Fuad je u Zenici.pozdrav svima.

  35. nando

    JEST BAHA JE OVDJE ALI FIZA NIJE I ONA I NJENA DJECA SU U ZENICI A I NAJMLADZI BRAT , BUCO,JE ISTO U ZENICI.

    DUGO NISAM BIO U ZENICI , I PREDUGO A USKORO CU MORATI DOCI.

    TEBE SE NE SJECAM ALI MI JE PREZIME MALO KAO DA SAM CUO AI VIDIM DA PUNP ZNAS O VATROSTALNOJ I O NOVOJ ZENICI..
    ALI BOGA TI VIDIM DA NOVA ZENICA VISE NIJE NOVA KAKVO JE TO STANJE TU, KAO DA SVE STO SE MJENJA U ZENICI DOGADZA SE U CENTRU.
    POZDRAV .

  36. miro

    nando ,ja sam odrastao sa Bucom u istoj avliji,sa Bahom.mada su malo stariji od mene.Vi ste stanovali na uglu ulica M.pijade i I.Rackog a ja sam na drugoj strani do Kljamove kuce ,takodjer u zutoj zgradi.Tvoja mama mada od nas starija je bila velika raja i stalno se sa nama druzila kao da nam je vrsnjak dok je Fiza bila preozbiljna,samo se dotjera i setka ulicom.Buco je samnom do rata bio u rezervi(teritorijalna odbrana)on je ucitelj ali ne znam na kojoj skoli radi zadnji put sam ga vidio setao je nekog malog psica.Ja neznam sjeca li se Menja mene ali u svakom slucaju imam lijepa sjecanja na nju i puno mi je pozdravi.

  37. Miljenko, Blatusa

    Procitah ovo sve.. skoro mi suze podjose..mnoge godine prodjose (sada sam 68)…mnogo se toga sjecam, a puno toga zaboravih. Moja zivotna faza je bila (novodosljak od oca “zelje”) 1950-60…to je bilo doba kada smo mi “gimnazijalci” dominirali (osim Celika, naravno 🙂 juniorskim sportom…Bili smo (teamski) PRVACI JUGE u gimnastici (Rijeka 1957, kad je Cerar postao “faca”). Jos se sjecam Radivoja Pelesa, Emira Badzara, Cace Brkica, Culjka, Vese…Onda, bili smo sefovi u juniorskom BOKSU. Tukli smo Zagreb, Zrenjanin, Sarajevo, i izgubili smo samo od Parlov-ove Pule…Ja sam osvojio 3-ce u Jugi u poluteskoj , u Nisu 1959 (Suci dali Otovicu kojeg sam kroseom odapeo i koji ode kroz konopce i ostade 3 minute van u polunesvijesti, da bi ga donesli u ring i proglasili POBJEDNIKOM…!!?? Jest, jos me boli ta sportska kradja…Prvi Zenicanin na putu da bude Jugo-sampion…Od starih boksera sjecam se Stuke, a juniri su bili Paric (ja) Kelava, Dedic, Puskar… Trener nam je bio Mulahasic kojeg smo volili ko “druga, vrsnjaka, i prijatelja” iako nas je u dvorani (kod teniskog igralista gdje je moj drug iz razreda Brankalioni napucav’o tenisku loptu), mustro do bezsvijesti :)…Kasnije sam otisao na studije u Zagreb, i eto obreo se u Kanadi, i ostao kao penzioner u Nuklearnoj Industriji…Nisam imao sansi posjecivati dragu-mi Zenicu, prva mi ljubav nije vise tamo, roditelji poumirali kao i puno starih prijatelja..Iz razreda dobro se sjecam (sada) dr Muminagica, dr (sada umrlog) Seada Uzunovica, Ankice (onda) Markovic, itd…Oh, tugo moja, moris li me moris… 🙂
    Mnogo pozdrava iz Kanade!
    Miljenko (sada Mike)

  38. Blatusa

    Miljenko ,

    Ankica Markovic , kasnije udata Uremovic mi je bila razrednica 3 godine u srednjoj skoli . Predivna zena, osoba i prosvjetni radnik . Nama je bio veliki gust kad je ona nastupala na televiziji na jednom domacem kvizu .

    Kasnije se odselila u Rijeku . Ako cita ovo , VELIKA VAM HVALA ZA SVE NASTAVNICE MARKOVKA ( tako smo je zvali ) .

  39. Your Name

    Znam da se preselila na Rijeku…Yes, vasa Markovka, a moja Ancica, je bila silna djevojka, karakterna, pametna, rodjeni logicar/matematicar, i divna za pogledad. A deadly combination! :).
    I jos i ovo – uz sve to, po nasoj ocjeni, imala je najljepse noge u gimnaziji 🙂 …
    Cuo sam da je zivot bas i nije mazio…

    Hvala na komentaru…

    mike

  40. Mira

    Ljudi zna li neko Slavicu mislim da je 1960.-o god.bila je udata za nekog Stapica poslje je radila kao konobarica u Novoj Gradiski i rodila sina mislim da se zove Denis-ako znate pomozite da ih nadjem.

  41. Ljubinka

    Miljenko_Blatusa,svaka cast da neko spomenu timske prvake ex Jugoslavije u gimnastici.
    Bila sam clan(ponosni jos uvjek) te ekipe.
    Zora Goranovic
    Ljubinka Radeta
    Mirjana Madjarevic
    Nermina Tuka
    Begzada Barucija
    Ljubinka Mizdrak(moja malenkost)
    Nasa draga i nikada zaboravljena drugarica(trener)Desa-Desanka Forkapic-Mehmedic.
    Jos jednom Miljenko hvala da nas spomenu.

  42. Miljenko, Blatusa

    Uf Ljubinka sto si me obradovala (sjecam ti se i imena – Yes, Mizdrak !!)…malo mi ovlazise oci…sjetih se puno toga…zazvucahu mi dosta poznato draga imena sa tvojeg spiska – ali face nisam mogao iskopati iz zaborava…Ali eto nekako se sjecam Dese Forkapic (je’l jos ziva?) . To isto tako je i generacija divnih djevojaka koje su u 60-tim igrale ligaski RUKOMET. Moja sestra Vera (udovica, zivi u Splitu vec puno godina) je bila “policajac” oko gola iako je bila mirna i potiha cura Imam sliku!). U toj nasoj sampionskoj ekipi su bili Sjecam se trenera Jozhe Kalopera koji nam rece kad Cerar pridje konju na Rijeci (Jugo Sampionat), strahovito znacajno – “Momci, TO VAM JE SAMPION CERAR..SVJETSKA SILA”!!!. Sjecam se Pelesa (sada u Beogradu), Badzara (nadjenog ubijenog u Svicarskoj), Mile Culjka (umro), “Spitza” (maloga krivih noga), Vese, Cace Brkica..Nazalost, niko gore nije spomenuo nasu JUNIORSKU EKIPU BOKSA – jer bili smo – da naglasim – Jugoslavenski fenomen. Ali iz nekog nepoznatog razloga (o tome smo pricali u klubu) “Oslobodjenje” nas nije sljivilo niti je (sportski)bas puno marilo za ZENICU…a bili smo prava atrakcija par godina na starome igralistu (reprezentacija Vojvodine) pa starome Radnickom domu gledaoci ‘podivljali’ (prava milina!:)(BK Zagreb, Sarajevo, Tuzla; gostovali u Zrenjaninu, Zagrebu, Sarajevu i Puli; I Yugo-sampionatu u Nisu). Mozda jednoga dana napisem malo vise.
    Eto za ovaj put toliko…kako ovaj zivot tako brzo prolazi, ko expresni brzi Sarajvo-Zagreb(preko Bos. Novog)
    Pozdrav svima… i onda jednoga dana…ko zna…vidicemo sto ce “buducnost” donijet…
    Love you all,
    Paric

  43. zenicanka

    dragi moji, koliko sam sa zeljom citala vase tekstove toliko su se suze slijevale , negdje u masti mi se pojavljivaju slike te vase proslosti. Ja sam rodjena ’80 -te tako da samo iz prica svoj oca poznajem nas grad i nase sugradjane. trazila sam porijeklo prezimena ali sam naisla na ova divna vasa djela zivotom ispisana. Dragi moji zahvalna sam vam na ovim rijecima jer meni mnogo znace . Neka i vas zivot obraduje ovako lijepo kao sto ste vi usrecili mene jednu zenicanku.

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

%d bloggers like this: