Zenica Online – novosti i price iz Zenice

Kolumna: Putnikove putarije

Nagovorili smo je da piše i za nas jer smo primijetili da piše dušom. Zove se Mediha Selimović, rođena je 12.09.1964. godine u Zenici, udata, majka jednog djeteta i od 1995. godine živi i radi u Beču.

Piše: Mediha Selimović

PISMO PUTNIKU
(oktobar 1992. godine)

Gledam te kako stojiš na strašnom raskršću, putniče moj. Tromo si došao, suza ti u oku, pognuta ramena i težak korak. Ti ideš, a ja kao i ti, znam da da tvoja cesta nema ime i da si sa sobom ponio samo jesen. Stojiš i čekaš. Nadvilo se na tvoja ramena crno proročanstvo, gorko vrijeme i ti se prepustio stihiji. Sav si svoj život smjestio u malu putnu torbu i ideš da ti neko odredi smisao života.

Putniče, ja te posmatram, lomim ruke i osjetim strašan bol. Pritisla me tjeskoba, a ti mi, eto, ostavio mnogo prostora. Boli me tvoj put, put od straha do jada i ti to znaš.

A ja…ne znam kako da te zadržim, jer ako odmaknem od prozora i potrčim za tobom, zasut ćeš me svojim teškim argumentima: zvali su te telefonom i prijetili su ti, oduzeli su ti radno mjesto, komšija te podozrivo gleda i ne pozdravlja te više kao prije, niko ti ne vjeruje, a ti si ostao isti i nisi kriv da bi trpio odmazdu.

Na tvoje riječi moje usahnu, dragi putniče. Jer, u tvojima ima istine, a ja ne bih da se pravdam. Zar ne shvataš da sav narod ovdje ne želi tvoj odlazak, zar ne vidiš koliko je mog naroda u tebi samom i tebe u nama…

Probudi se čovječe, putniče! Ne budi slijep da ne vidiš da su došla neka nova vremena kojima ni ti, ni ja nismo dorasli. Zar ne vidiš da ni meni niko više ne vjeruje, da mi ponekad prijete, da nemam dobro radno mjesto i da me isti taj komšija drugačije pozdravlja…iako sam ostala ista i nizašto kriva. Osvijesti se i pogledaj: u ovim gorkim vremenima mi se opet zajedno vrtimo u krug, zajedno stojimo u redu za isti hljeb i živimo isti jad. I zajedno znamo da u toj nekoj nedođiji tamo nije bolje, već gore.

Sebičan si, moj putniče! Jesi li se to u ovom ludilu toliko zavolio, pa samo o sebi razmišljaš?! A ja sam željela da shvatiš da i ja čeznem i patim, da plačem ponekad i da i moje rane krvare. Zato ti valjda nisam nudila iluzije, već prostore u jednoj začetoj zemlji. Ja želim s tobom da je gradim!

A ako je ne izgradimo kako treba i ako nam u njoj sutra ne bude lijepo, obećavam ti da ćemo je zajedno napustiti…s malom putnom torbom.

Zato, odmičem od prozora, jer ne želim da vidim kuda te odvede taj nevidljivi kažiprst sa ovog strašnog raskršća.

PUTNIK U MENI
(januar 1995. godine)

E moj putniče…gdje li si sad?! Evo me na istom onom raskršću. Stojim i čekam. Pognuta mi ramena i težak korak. Ko li me gleda s prozora?

Ispaćena sam, putniče daleki…ispaćena. Gladna sam, žedna sam, bolna sam…Svašta se desilo od kako si ti nestao s ovog raskršća. Mnogih koji su te pogledom pratili kao i ja nema više među nama. Nisu se vratili sa ratišta. Kojih i čijih ratišta, ne bih ti znala tačno objasniti. 1992. godine sam mislila da sve znam, sad 1995. godine mislim da više ništa ne znam. Mojoj strini se sa jednog ratišta ne vratiše dva sina…sad joj možeš dati čitavu i nedjeljivu Bosnu, Evropu i Svijet, njoj svejedno…Njen Svijet se sveo na dvije slike na zidu. I ne samo njen, moj putniče…Koliko je takvih svjetova oko mene? Ti si otišao, došli su novi ljudi. Ovdje ih zovu “izbjeglice”. Ružan naziv za nečiju nevolju. Ali takvi smo mi, znaš da smo uvijek po ljudima lijepili deklaracije kao etikete po teglama za pekmez. Uvijek smo imali “došle, koferaše, seljake…”, pa sad imamo i “izbjeglice”, iako svi dijelimo isti jad, istu glad i istu smrt.

E moj putniče…koliko sam puta pomislila ne tebe i koliko sam ti puta pozavidjela. Nekad sam te i mrzila, naročito točeći vodu u kanister na Konjskoj česmi…pitala sam se: Jesi li sad tamo negdje sretan što smo mi i vode željni?

Evo me sad, stojim na istom mjestu. U jednoj ruci dijete, u drugoj mala putna torba. U torbi spakovan zivot, pokoja uspomena, slike, jamenija od nane rahmetli, mali bakarni ibrik iz mamine vitrine i dvije knjige. Zima je i ja podrhtavam. Da li od zime ili od straha, ne znam?

Htjela bih da ne plačem…zbog djeteta, a suze liju li liju. Otkud tolike u jednom insanu?

E moj putnice, možda se ogriješih od tebe onomad…sad kad sam putnik i sama znam kolika je težina ovog koraka i kako se život ne pakuje u putne torbe.

PUTNIKOV PUT

Prvi put nakon 4 godine izlazim iz Zenice…Prolaskom pored Ahmića, Vakufa i Mostara postadoh svjesna okruženja u kojem sam živjela. U autobus ulaze razne vojske, naoružane do zuba, djeluju strašno…držim dijete za ruku, oznojile se ruke od stiska, šutimo…Ako ništa to sam naučila u ovom ratu: Šutjeti pred puškom! Šutjeti pred moćnijim! E moj putniče, nemaš pojma koliko se moćnika rodilo otkako si ti otišao. I kakvih?!

Kad si ti izlazio željela sam s tobom graditi zemlju. Novu, lijepu i ponosnu! Ne znam da li griješim, ali sad tri godine kasnije mislim da za gradnju naše Bosne niko ne treba običnog čovjeka, pa samim tim ni mene, ni tebe. Jer, ko bi je ovako srušio, da je želio graditi?! Gledam pepeo i drhtim… E moj Mostaru, koliko sam samo ljeta u tebi provela? U autobusu muk, u duši krik…

Po šumama i gorama naše zemlje ponosne… Nakon deset sati vožnje ukaza se Split. Osvijetljen, s punim izlozima. Zalijepih se za staklo autobusa…od 1992. godine nisam vidjela osvijetljen grad i pun izlog. Oduševljenje brzo splasnu. Ipak ja nosim tamu svoje Zenice u sebi i ne mogu a da se ne upitam koliko je našeg svijetla na ovim ulicama. Napaćena sam i svak’ mi je kriv, jer znam da moj narod u Zenici sad pali uljanice, a oni malo sretniji svijeću iz humanitarnog paketa.

Prelazak preko Masleničkog mosta podsjeti me da i u ovoj zemlji još traje rat. Ali mi nekako u odnosu na onaj naš, bosanski, dođe kao crtani film. Ovako iz autobusa… Ko zna kako je kad se izađe iz njega.

Nakon dvadesetčetiri sata vožnje, ugledah Zagreb. Kolodvor. Normala. Iza mene je treća noć kako oka nisam skopila. Jedva stojim. Sjedoh u neku kafeteriju da dijete popije čaj i ja kafu…preplašena sam, čak se i svog dijalekta plašim. Brzo sam shvatila da na kolodvoru nema rata. Kupila sam čak i audio kasetu Miše Kovača, sve nekako prećutno, jer su me za tri godine rata u Bosni naučili da nas nigdje ne vole…a moj glas odaje Bosanku. Nešto ne bih da me zbog toga ne vole, to sam dobila po rođenju, kao i crte lica i boju očiju i ni od čega pomenutog ne bih se rastajala… Naprotiv, što sam starija, sve mi draže. Ali, januar 1995. godine na zagrebačkom kolodvoru i nije neko vrijeme za dokazivanje identiteta. Dovoljno mi je da niko nije bio neljubazan prema meni.

U jedanaest časova poletio je avion za metropolu o kojoj sam ponekad nešto čitala i koja je na slikama izgledala bajno.To mi je prvi let u životu. Avion je bio mali i pun uniformisanih lica. Valjda UNHCR-ovaca. I u avionu rat…pomislih.

Pri ulasku u aerodromsku zgradu dočekala nas je kontrola. Gledamo se, prećutno. Pogled uz mene, niz mene, pogled na dijete i prvo pitanje: Kome idete? Odgovaram: Rođaki.
-Imate li garantno pismo?
-Imam, izvolite…
Opet isti pogled, stanka…
Otvori mi pasoš i lupi u njega neki pečat. Kaže mi: “Čestitam, ovim pečatom stekli ste pravo boravka u našoj zemlji za jedan određen period, dok u vašoj zemlji traje ratna situacija.”

Uzeh pasoš, pogledah ga kao i on mene, gore, dole i rekoh: “Hvala. Upravo ste mi uzeli status čovjeka i dali status izbjeglice!”

Brada mi je zadrhtala, okrenula sam se, čvrsto držeći svoje dijete za ruku…jedino pravo bogatstvo prije rata, poslije rata i sada, i krenuh prema izlazu iz aerodromske zgrade. Iza ogromnih staklenih vrata stajao je ON. Otac i suprug. Nismo se vidjeli godinu dana.

Jedan zagrljaj, a tri krika. Stopljeni jedno u drugo, plakale su tri bosanske izbjeglice. Plakali su muž, žena i dijete. Tri putnika koje su prolaznici s čuđenjem gledali.
E, moj putniče u meni…šta li je ovo što ovako boli?!

PUTNIKOVE PUTARIJE
(januar 2010. godine)

Odavno ne brojim svoja putovanja. Onaj davni izlazak iz Zenice je od mene napravio putnika i lagano se mirim sa tim opisom svoje ličnosti. Osim što sam putnik, postala sam i stranac. Stranac u zemlji u kojoj živim i radim i stranac u zemlji čijom dušom još uvijek dišem. Možda postanem i stranac u sebi samoj… Nabralo se godina i raznih iskustava, pa mi je sve pojmljivo i prihvatljivo.

Pogledam (doduše porijetko) ono što sam pisala 1992-1995 godine. Sad znam da sam bila vizionar i iluzionista. Kao i mnogi ljudi iz mog okruženja. 1992. godine sam napisala stih:

Iz neke davno poznate pjesme
Gdje se život gasi u predvečerja zrela
Gdje je istina ljudska žedna i gladna
Niknut će zemlja…gorda i vrela.

Na žalost, nismo gorda zemlja, niklo je svašta, korova najviše… Boli me, ali lako je meni, ja dođem i odem. Putnik sam. U mojoj zemlji žive ljudi koji ne mogu da putuju, koji ne mogu da rade, koji žive na margini odumiranja i koji se ne nadaju ničemu, a kamoli ponosnoj i lijepoj zemlji.

Moj grad mi izgleda kao razbijena čarolija.

1. januar 2010. godine sam dočekala u Zenici. U ponoć izljubih svoje najmilije i poželjeh nam svima zdravlje, zdravlje i zdravlje… Onda priđoh prozoru i bacih pogled na svoj grad, preko rijeke Bosne i Kamberovića polja.
Rekoh naglas: “E moja Zenico, siva, zagađena, smrdljiva i letargična…sretna ti Nova godina. Dabogda ti nama postala zdrava, da ti napokon prodišemo punim plućima i dabogda nam mogla dati makar djelić onog rahatluka koji je osjetila moja generacija u svojoj mladosti.“

Sutradan tvoj putnik opet krenu, grade moj. Raskršće isto, a korak uvijek težak… Volimo se ti i ja Zenico…što li?!

Možda zato što obje imamo dušu. A duša je …duša. Ja sam tebe u svojoj ponijela, možda si čak i virila iz moje putne torbe, ne znam, ali znam da si i ti jedan veliki dio moje duše zaključala u jednu od svojih magaza… I neka si, nije mi krivo!

Voli te tvoj
Putnik

Slični postovi

• July 11, 2011 -- 8372 (10)
• April 12, 2010 -- Zenica, život, smrt i nešto između (2)
• March 29, 2010 -- Kad porastem biću šef (8)
• March 8, 2010 -- Stara pošta iz kutije od cipela (9)
• February 26, 2010 -- Izbjegličke priče – ožiljci (18)