Zenica Online – novosti i price iz Zenice

Kolumna: Moje staze

Piše: Mediha Selimović

Postoje slike koje ne blijede, kojima godine ne mogu ništa.

Bio je maj, godine davne. Na velikom zelenom kauču ležala je Majka. Disala je usporeno i polako je odlazila sa ovog svijeta. Sjedila sam kraj nje, plašila se i tiho je dozivala. Ne znam da li me čula, zapetljavala je jezikom i pokušavala nešto reći. Mislim da sam čula svoje ime. Ili sam to u strahu samo umišljala?!

Nisam znala da li se to mama rastaje s dušom ili je to jedna od mnogobrojnih kriza i kolapsa koje je ovih zadnjih godina preživjela. Tata nas je napustio prije tri godine, neočekivano i brzo. Svoje smrti nije bio ni sam svjestan. Sve se odigralo za sedam dana. I niko od nas troje nikada nije postao svjestan tog odlaska. Kao da smo ga u troje, šćućureni i isprepadani čekali da se vrati. Nije bilo fer, mislila sam tada. Uvijek je govorio da se u kuću i iz kuće ne ide bez pozdrava. A vidi sad…niti se pozdravio, niti je šta rekao. Jednostavno je nestao, kao da ovaj svijet nije ni postojao. I mi u njemu!

Popodne sam već znala da mama ne prolazi kroz novu krizu. Mama nas napušta. Zauvijek. Stavila sam joj ruke pod glavu i svoju glavu spustila na njen jastuk. Ne znam koliko je trajalo…ne znam ni kako se desilo. Ispred mog neformiranog, malog tijela ležalo je hladno i iscrpljeno tijelo moje Majke… Čula sam komšije koje su ušli u kuću, pokrili je bijelim čaršafom i rekli: Ispustila je dušu! Šutila sam. Po vjerovanju je moja Majka sad preselila na Ahiret. I biće joj lijepo…I srešće se s tatom da obnove ljubav…

Ne vjerujem u vjerovanje! Mojoj mami ne može biti lijepo, ako se sekira za nas. Iako nema više bolove i iako joj tijelo ne trgaju metastaze, užasno će se osjećati ako čuje šta ovi ljudi (poznati i nepoznati) sad govore. Kažu: “Nije umrla, rodila se…”. Kažu: “Zar ova djeca mogu uopšte suzu pustiti nakon svega što su gledala?”. Kažu: “Vidi, ostade dvoje siročadi, kako se život promjeni na brzinu. Ko je to mogao i sanjati prije nekoliko godina?!” I svašta još kažu, kao da nas dvoje nismo među njima. Jer, red je valjda da se nešto kaže…pa i onda kad je sve rečeno i kad bi bilo najljepše šutjeti.

Slijedeći dan su opet došli neki ljudi iz Islamske vjerske zajednice. Radili su svoj posao: Iznosili su moju majku iz svoje kuće. Iz kuće koju je toliko voljela. Iznose je onako, kao vreću, umotanu u smeđu deku sa žutim zvjezdicama, kojom smo je pokrivali. To se valjda zove: Put bez povratka.

Moja mama je toliko voljela tu našu kuću, s ljubavlju je uređivala, kuhala je tako lijepo, uvijek je imala svježe kolače, sve je bilo nekako sterilno i domaćinsko. Te mirise su poslije zamijenili mirisi analgetika, narkotika, infuzija, gaza… Kuća je izgledala kao bolnička soba. Još uvijek imam mirise i slike obje te kuće u svojoj glavi.
Oko nas je bilo mnogo svijeta. Osjetila sam da je za mnoge sve to samo jedan čin, jer mama je za njih umrla mnogo, mnogo prije. Oni su sve znali i samo čekali da im se javi kada da dođu. Za razliku od njih, brat i ja smo čekali da mama ozdravi. Nije ozdravila, otišla je…

I ostavila dvoje djece, dva mala, krhka i slomljena siročića, …započeta i ostavljena da se snađu…

Dugo me pritiskao taj opis moje ličnosti, ali ako ništa bio je pravi, vjerodostojan i moj. To je bilo jedino što sam tada posjedovala, jedino po čemu su me prepoznavali i razlikovali od drugih. Nisam imala ništa, osim slobode da sama sebi skrojim put. Dugo sam se sakrivala od svijeta i maštala…da budem kao oni ili makar dio njih. I nikad mi nije polazilo za rukom. Mislim da su sva siročad slična baš po tome što im obično ništa ne polazi za rukom.

Odjednom više nisam imala petnaest, šesnaest i sedamnaest godina… Nesigurno sam kročila stazom koju sam sama sebi utabala… Jednog dana, tom stazom je prošao on. I nasmijao mi se. U tom momentu, to je bilo tako mnogo. Zastala sam na svojoj stazi, posmatrala i željela da uvijek imam osmijeh koji je upućen samo meni. Sve moje želje izgubile su smisao i bile zaboravljene zbog jednog najobičnijeg osmijeha. Dvije godine poslije tog osmijeha nisam više bila siroče. Bila sam udata žena i svijet je bio moj, jer sam postala dio njega. Obična žena, a ne malo, neobično i obilježeno dijete.

U tom običnom svijetu postadoh i majka. Čari jedine bezuslovne ljubavi na ovom svijetu često me vrate u moje djetinjstvo. Sad kao zrela osoba, kao majka koja voli, strijepi, ponosi se i strahuje …pitam se: Kako li je tebi bilo otići od nas, Majko? Jesi li se plašila?

Pitam se takođe postoje li one duše što ne napuštaju i što se uvijek vrte oko nas… da nas sačuvaju. I pitam se ponekad, šta li bi rekla da se vratiš i da nas sad vidiš? Da li bi bila ponosna ili bi se još više brinula?

Opet je bio maj…godine više ne brojim kao nekad, kad sam ostavljena da se snađem. Prošlo ih je jako mnogo. Pritislo me vrijeme i tjeskoba. Moram priznati, da još uvijek ponekad poželim da budem nečije dijete i ta želja me vrati negdje daleko… Naučila sam da se ponašam kao da mi nikakav trzaj nije prošao kroz dušu, ali na tren uvijek budem pomalo zbunjena i kolebljiva… Jel’ se to javlja ono malo siroče u meni?!

Ipak, idem dalje… Nemam više samo svoju stazu. Svijet u koji sam teško ušla i o kojem sam maštala kad je Majka otišla i nije tako lijep kao kad je nedokučiv. U mislima se često vratim na svoju nesigurnu stazu…sad mi dođe čak mnogo sigurnija i ljepša od ovih staza koje su nam drugi skrojili i kojima prolazimo…

Slični postovi

• July 11, 2011 -- 8372 (10)
• April 12, 2010 -- Zenica, život, smrt i nešto između (2)
• March 29, 2010 -- Kad porastem biću šef (8)
• March 8, 2010 -- Stara pošta iz kutije od cipela (9)
• February 26, 2010 -- Izbjegličke priče – ožiljci (18)